U jednom od najpopularnijih i najčitanijih postova na ovom blogu, napisanih nekako u ovo doba prije tri godine, izjavila sam da sam spremna za porod, i da jedva čekam porod! Znam, smijali ste mi se tada, smijete se još uvijek možda, jer takvu glupost može izjaviti samo žena koja nestrpljivo čeka svog prvog potomka - ukratko, žena koja nema pojma što ju čeka i koja misli da se za porod sprema tečajem za trudnice, a da si stvoren za ulogu roditelja ako djetetu kupiš komprese za njegu pupka i par zgodnih bodija. Smijem se i ja poznanicama koje na Facebooku odbrojavaju dane do termina i iščekuju dan D s osmijehom, jer istina jest - nitko im ne može objasniti koliko zapravo porod može biti bolan, što sve može poći po zlu, i koliko neprospavanih noći, brige i noćnih guglanja slijedi tek nakon što kući donesete bebu fresh from the oven. Mi smo sve to prošli - nefilmski porod koji je trajao 25 sati nakon pucanja vodenjaka, žuticu i odvajanje od bebe u njenim prvim danima, kolike, nasisavanja, buđenja, i povremena spavanja, izvođenje svakakvih vratolomija da bi se slomio duh bebe koja nije na ovaj svijet došla s namjerom da spava, prve korake, muke po raspršenoj pažnji, jaslice i jasličke boleštine, prve preglede kod logopeda, a jučer sam doživjela i svoje prvo "Voji te, mama" - ali, porodu se uopće ne radujem, očekujem ga sa strepnjom i s boli.
Trudim se brinuti za tu bebu koja buja u meni, a ustvari moram preostalo vrijeme (zašto stalno imam taj osjećaj kao da nam ponestaje vremena?) što kvalitetnije provesti s Frankom koja će, iskreno, uvijek biti moja miljenica, moja mala žena, moja prva, moja čudesna djevojčica. Ipak, ima dana kada mi trudnoća toliko otežava svakodnevni život, dana kad plačem dok usisavam jer mi je pritisak na zdjelicu neizdrživ, dana kad se molim da se beba strpi još bar dva tjedna do izlaska, pa sam ljuta na Franku koja ne razumije što li je ovaj put skrivila debeloj mami. Umjesto da sada budem najbolja mama koja mogu biti, postajem sve gora, imam osjećaj. Nadam se da se ona toga neće sjećati. Hoće li?
Ima dana kad me izluđuje svojim mamakanjem i kad u cijelosti sumnjam u taj projekt koji sam osmislila pod nazivom "Mama s dvoje djece doma odjednom", pogotovo dok gledam kolegice koje su stariju djecu pospremile u vrtiće, a s mlađima idu k bakama na ručak, ne opterećujući se planovima za ručak, spremanjem, peglanjem, trčanjem po parku za starijim djetetom, dok mlađe, kamo sreće, spava u kolicima. Zašto sam si tako zakomplicirala život, mogu li ja to uopće? Nikada nisam toliko sumnjala u sebe kao u trenucima kad trebam biti roditelj, dobar roditelj. Mogu li ja doista to izvesti - pretvoriti cmizdravce u pametne i dobre ljude, one koji će tuđe potrebe stavljati ispred svojih, koji će graditi, a ne rušiti? Preblaga sam, i nisam se još naučila nositi s roditeljskom krivnjom, a sada ću to biti u dvostrukoj mjeri.
Franki smo napokon uredili sobicu, imajući na umu da u njoj moraju biti stvari koje voli, a ne koje su trendi, da joj sve mora biti dostupno, a ne nedodirljivo kao u muzeju - na zidu su "jepe sike", kako ona kaže, a koje su oslikali njen prijatelj Fran, sestrična Ivana, slika djevojčice koju je naslikala jedna baka, lavanda koju je ubrala u dvorištu druge bake, i ne mogu ne zamišljati ju kako u njoj odigrava ulogu starije sestre - one hrabre, one koja može sve sama, koja pomaže mami i bratu, ona koja je bratu utjeha i zabava. Takve misli me drže, one me hrane - morala bih povjerovati u to da u njoj, zapravo, leži moj spas.
Ovog puta nismo se opterećivali krpicama za bebu, sve pribavljamo u zadnji tren, kao da ću trudna biti zauvijek. Stignemo, pomalo - to je naš moto. Bljuckanje, plakanje, ukakane pelene, svo to silno kupanje i uspavljivanje - sve ispočetka, o tome pričamo, nema potrebe za žurbom. Jao, u što smo se uvalili!
Zadnje dane trudimo se provesti i u prirodi, učeći Franku o tati kornjači, mami kornjači i bebi kornjači, samo nas troje - jer tako je moralo biti, o tome smo sanjali dok nas je bilo tek dvoje, dok smo se zavjetovali jedno drugome, to smo željeli svim srcem, usprkos tome što nismo ni slutili koliko teško je biti roditelj, kako je teško biti dobar čovjek, uzor svom djetetu. Istina jest, nismo ni prvi put bili spremni za dijete, svaki njen pokret nas je šokirao, izazivao, lomio i iskušavao naše granice, ali smo preživjeli, a njeno "Voji te, mama" samo je mali pokazatelj - u tome nismo totalno zakazali. Jesmo li?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)