Preskoči na glavni sadržaj

Za bebu nespremni!

U jednom od najpopularnijih i najčitanijih postova na ovom blogu, napisanih nekako u ovo doba prije tri godine, izjavila sam da sam spremna za porod, i da jedva čekam porod! Znam, smijali ste mi se tada, smijete se još uvijek možda, jer takvu glupost može izjaviti samo žena koja nestrpljivo čeka svog prvog potomka - ukratko, žena koja nema pojma što ju čeka i koja misli da se za porod sprema tečajem za trudnice, a da si stvoren za ulogu roditelja ako djetetu kupiš komprese za njegu pupka i par zgodnih bodija. Smijem se i ja poznanicama koje na Facebooku odbrojavaju dane do termina i iščekuju dan D s osmijehom, jer istina jest - nitko im ne može objasniti koliko zapravo porod može biti bolan, što sve može poći po zlu, i koliko neprospavanih noći, brige i noćnih guglanja slijedi tek nakon što kući donesete bebu fresh from the oven. Mi smo sve to prošli - nefilmski porod koji je trajao 25 sati nakon pucanja vodenjaka, žuticu i odvajanje od bebe u njenim prvim danima, kolike, nasisavanja, buđenja, i povremena spavanja, izvođenje svakakvih vratolomija da bi se slomio duh bebe koja nije na ovaj svijet došla s namjerom da spava, prve korake, muke po raspršenoj pažnji, jaslice i jasličke boleštine, prve preglede kod logopeda, a jučer sam doživjela i svoje prvo "Voji te, mama" - ali, porodu se uopće ne radujem, očekujem ga sa strepnjom i s boli.


Trudim se brinuti za tu bebu koja buja u meni, a ustvari moram preostalo vrijeme (zašto stalno imam taj osjećaj kao da nam ponestaje vremena?) što kvalitetnije provesti s Frankom koja će, iskreno, uvijek biti moja miljenica, moja mala žena, moja prva, moja čudesna djevojčica. Ipak, ima dana kada mi trudnoća toliko otežava svakodnevni život, dana kad plačem dok usisavam jer mi je pritisak na zdjelicu neizdrživ, dana kad se molim da se beba strpi još bar dva tjedna do izlaska, pa sam ljuta na Franku koja ne razumije što li je ovaj put skrivila debeloj mami. Umjesto da sada budem najbolja mama koja mogu biti, postajem sve gora, imam osjećaj. Nadam se da se ona toga neće sjećati. Hoće li?



Ima dana kad me izluđuje svojim mamakanjem i kad u cijelosti sumnjam u taj projekt koji sam osmislila pod nazivom "Mama s dvoje djece doma odjednom", pogotovo dok gledam kolegice koje su stariju djecu pospremile u vrtiće, a s mlađima idu k bakama na ručak, ne opterećujući se planovima za ručak, spremanjem, peglanjem, trčanjem po parku za starijim djetetom, dok mlađe, kamo sreće, spava u kolicima. Zašto sam si tako zakomplicirala život, mogu li ja to uopće? Nikada nisam toliko sumnjala u sebe kao u trenucima kad trebam biti roditelj, dobar roditelj. Mogu li ja doista to izvesti - pretvoriti cmizdravce u pametne i dobre ljude, one koji će tuđe potrebe stavljati ispred svojih, koji će graditi, a ne rušiti? Preblaga sam, i nisam se još naučila nositi s roditeljskom krivnjom, a sada ću to biti u dvostrukoj mjeri.


Franki smo napokon uredili sobicu, imajući na umu da u njoj moraju biti stvari koje voli, a ne koje su trendi, da joj sve mora biti dostupno, a ne nedodirljivo kao u muzeju - na zidu su "jepe sike", kako ona kaže, a koje su oslikali njen prijatelj Fran, sestrična Ivana, slika djevojčice koju je naslikala jedna baka, lavanda koju je ubrala u dvorištu druge bake, i ne mogu ne zamišljati ju kako u njoj odigrava ulogu starije sestre - one hrabre, one koja može sve sama, koja pomaže mami i bratu, ona koja je bratu utjeha i zabava. Takve misli me drže, one me hrane - morala bih povjerovati u to da u njoj, zapravo, leži moj spas.


Ovog puta nismo se opterećivali krpicama za bebu, sve pribavljamo u zadnji tren, kao da ću trudna biti zauvijek. Stignemo, pomalo - to je naš moto. Bljuckanje, plakanje, ukakane pelene, svo to silno kupanje i uspavljivanje - sve ispočetka, o tome pričamo, nema potrebe za žurbom. Jao, u što smo se uvalili!

Zadnje dane trudimo se provesti i u prirodi, učeći Franku o tati kornjači, mami kornjači i bebi kornjači, samo nas troje - jer tako je moralo biti, o tome smo sanjali dok nas je bilo tek dvoje, dok smo se zavjetovali jedno drugome, to smo željeli svim srcem, usprkos tome što nismo ni slutili koliko teško je biti roditelj, kako je teško biti dobar čovjek, uzor svom djetetu. Istina jest, nismo ni prvi put bili spremni za dijete, svaki njen pokret nas je šokirao, izazivao, lomio i iskušavao naše granice, ali smo preživjeli, a njeno "Voji te, mama" samo je mali pokazatelj - u tome nismo totalno zakazali. Jesmo li?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...