Preskoči na glavni sadržaj

Za bebu nespremni!

U jednom od najpopularnijih i najčitanijih postova na ovom blogu, napisanih nekako u ovo doba prije tri godine, izjavila sam da sam spremna za porod, i da jedva čekam porod! Znam, smijali ste mi se tada, smijete se još uvijek možda, jer takvu glupost može izjaviti samo žena koja nestrpljivo čeka svog prvog potomka - ukratko, žena koja nema pojma što ju čeka i koja misli da se za porod sprema tečajem za trudnice, a da si stvoren za ulogu roditelja ako djetetu kupiš komprese za njegu pupka i par zgodnih bodija. Smijem se i ja poznanicama koje na Facebooku odbrojavaju dane do termina i iščekuju dan D s osmijehom, jer istina jest - nitko im ne može objasniti koliko zapravo porod može biti bolan, što sve može poći po zlu, i koliko neprospavanih noći, brige i noćnih guglanja slijedi tek nakon što kući donesete bebu fresh from the oven. Mi smo sve to prošli - nefilmski porod koji je trajao 25 sati nakon pucanja vodenjaka, žuticu i odvajanje od bebe u njenim prvim danima, kolike, nasisavanja, buđenja, i povremena spavanja, izvođenje svakakvih vratolomija da bi se slomio duh bebe koja nije na ovaj svijet došla s namjerom da spava, prve korake, muke po raspršenoj pažnji, jaslice i jasličke boleštine, prve preglede kod logopeda, a jučer sam doživjela i svoje prvo "Voji te, mama" - ali, porodu se uopće ne radujem, očekujem ga sa strepnjom i s boli.


Trudim se brinuti za tu bebu koja buja u meni, a ustvari moram preostalo vrijeme (zašto stalno imam taj osjećaj kao da nam ponestaje vremena?) što kvalitetnije provesti s Frankom koja će, iskreno, uvijek biti moja miljenica, moja mala žena, moja prva, moja čudesna djevojčica. Ipak, ima dana kada mi trudnoća toliko otežava svakodnevni život, dana kad plačem dok usisavam jer mi je pritisak na zdjelicu neizdrživ, dana kad se molim da se beba strpi još bar dva tjedna do izlaska, pa sam ljuta na Franku koja ne razumije što li je ovaj put skrivila debeloj mami. Umjesto da sada budem najbolja mama koja mogu biti, postajem sve gora, imam osjećaj. Nadam se da se ona toga neće sjećati. Hoće li?



Ima dana kad me izluđuje svojim mamakanjem i kad u cijelosti sumnjam u taj projekt koji sam osmislila pod nazivom "Mama s dvoje djece doma odjednom", pogotovo dok gledam kolegice koje su stariju djecu pospremile u vrtiće, a s mlađima idu k bakama na ručak, ne opterećujući se planovima za ručak, spremanjem, peglanjem, trčanjem po parku za starijim djetetom, dok mlađe, kamo sreće, spava u kolicima. Zašto sam si tako zakomplicirala život, mogu li ja to uopće? Nikada nisam toliko sumnjala u sebe kao u trenucima kad trebam biti roditelj, dobar roditelj. Mogu li ja doista to izvesti - pretvoriti cmizdravce u pametne i dobre ljude, one koji će tuđe potrebe stavljati ispred svojih, koji će graditi, a ne rušiti? Preblaga sam, i nisam se još naučila nositi s roditeljskom krivnjom, a sada ću to biti u dvostrukoj mjeri.


Franki smo napokon uredili sobicu, imajući na umu da u njoj moraju biti stvari koje voli, a ne koje su trendi, da joj sve mora biti dostupno, a ne nedodirljivo kao u muzeju - na zidu su "jepe sike", kako ona kaže, a koje su oslikali njen prijatelj Fran, sestrična Ivana, slika djevojčice koju je naslikala jedna baka, lavanda koju je ubrala u dvorištu druge bake, i ne mogu ne zamišljati ju kako u njoj odigrava ulogu starije sestre - one hrabre, one koja može sve sama, koja pomaže mami i bratu, ona koja je bratu utjeha i zabava. Takve misli me drže, one me hrane - morala bih povjerovati u to da u njoj, zapravo, leži moj spas.


Ovog puta nismo se opterećivali krpicama za bebu, sve pribavljamo u zadnji tren, kao da ću trudna biti zauvijek. Stignemo, pomalo - to je naš moto. Bljuckanje, plakanje, ukakane pelene, svo to silno kupanje i uspavljivanje - sve ispočetka, o tome pričamo, nema potrebe za žurbom. Jao, u što smo se uvalili!

Zadnje dane trudimo se provesti i u prirodi, učeći Franku o tati kornjači, mami kornjači i bebi kornjači, samo nas troje - jer tako je moralo biti, o tome smo sanjali dok nas je bilo tek dvoje, dok smo se zavjetovali jedno drugome, to smo željeli svim srcem, usprkos tome što nismo ni slutili koliko teško je biti roditelj, kako je teško biti dobar čovjek, uzor svom djetetu. Istina jest, nismo ni prvi put bili spremni za dijete, svaki njen pokret nas je šokirao, izazivao, lomio i iskušavao naše granice, ali smo preživjeli, a njeno "Voji te, mama" samo je mali pokazatelj - u tome nismo totalno zakazali. Jesmo li?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta