Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od ožujak, 2017

Proljetno spremanje

Nakon što smo ovog proljeća odlučili Franku ispisati iz jaslica, i to nakon šeste uzastopne upale uha zbog koje smo umalo završili na infuziji na pedijatriji, mogu se opustiti i donijeti nekoliko sitnih odluka koje mogu uljepšati moj život iliti, kako ja to zovem, obaviti unutarnje proljetno spremanje. Što mogu danas, neću ostavljati za sutra - i to kako na poslu, tako i kod kuće. Nekada je očekivano nakon neprospavane noći zabušavati na poslu, ili odgađati pranje prozora tjedan dana, ali činjenica jest da nas svi ti odgođeni poslovi dočekaju kad tad, i tek nas onda uhvati panika od količine zadataka. Zato, polako, pomalo, sve se stigne - još danas! Neću misliti na torticu! Volim slatkiše, a još više volim kolače, a više nego ih volim jesti - volim ih praviti! Međutim, iz zdravstvenih razloga trebala bih zabraniti šećeru približavanje na 500 metara, pa me ovakve ponude u knjižarama naprosto izluđuju! Motivirat ću druge na čitanje! U posljednje vrijeme dala sam si

Firuli firulu proljeće je tu

Čini li se i vama da su svi ovih dana bolje raspoloženi? Sve je procvjetalo, sunce grije, terase su otvorene, vlada opće blagostanje. Ma čak se i ja osjećam nekako moćnije i energičnije - jasno mi je, dakako, da je to više posljedica hormonalne ravnoteže usred mjeseca, nego proljeća, ali nije ni bitno - bitno je da nam je teta zima odlepršala! Ovaj vikend proveli smo na svježem zraku - spuštajući se niz tobogan i njuškajući cvijeće. I čak nas ni polupopijena kutija antibiotika i napadi visoke temperature, koji su nas tijekom tjedna izmorili, nisu u tome spriječili. Iako se vikend najčešće pokaže najnapornijim dijelom tjedna, volim tijekom ta dva dana ukrasti nekoliko trenutaka samo za muža, makar se radilo o kavici popijenoj dok Franka spava ili filmskoj večeri na kraju napornog dana. Ovog sam ga vikenda razveselila preuranjenim rođendanskim poklonom kojem se i ja baš veselim - kartama za koncert! Trenutno čitam tri knjige - jednu posuđenu, jednu za book club i jednu

Moja mala borovnica

Na drugoj godini studija svi smo morali pred kolegama izložiti jednu od tabu tema za kolegij engleskog jezika - dakako, iz pravnog ugla. Ne sjećam se više koju sam temu ja odabrala, ali sjećam se kolegice koja je odabrala - pobačaj. Kolege pravnici, i ja skupa s njima, preokretali su očima dok je kolegica s pouzdanjem izlagala ono što je više bio njen osobni stav glede teme, nego pravni institut koji valja analizirati u svjetlu hrvatskog pozitivnog prava. Ne znam koju je ocjenu tada zaslužila kolegica, ali tog dana nisam ni pomišljala na to da ću je se sjetiti, sitne i krhke, ali sigurne u svoje riječi, i godinama kasnije - svaki put kada pred većim auditorijem valja zauzeti određenu stranu u raspravi o ovoj temi. Divim se njenoj hrabrosti! Ja, naprotiv, iako se ne bojim sukoba, godinama sam nastojala izbjeći raspravu o pobačaju, kao da nisam ni sa sobom bila načisto što mislim o tom stanovitom pravu žene - pravu da odluči tko treba živjeti, a tko ne. Nekada davno, feministica u meni

Safari duha jedne nemajke

Ako je istina da ti sljedeća godina ovisi o stanju u kojem dočekaš rođendan, onda ću se u prvoj godini četvrtog desetljeća posvetiti majčinstvu više nego ikada. Naime, rođendan sam dočekala čitajući na toaletu (već znate da je to moja furka) knjigu o odgoju djece. Safari duha Ane Bučević, da bude preciznije. Često me cinični članovi obitelji uvjeravaju da sam luda jer mislim da odgovore na pitanja glede odgoja mogu pronaći u knjigama, ali nekako se uvjeravam da, iako mi knjige ne mogu riješiti sve dileme, mogu otvoriti neki prozorčić u mom umu i privući neke nove spoznaje, proširiti moje majčinske vidike i pomoći mi da se bar na tren ne osjećam bespomoćno, ili me uvjeriti da idem u dobrom smjeru. Tijekom života pripremamo se pomoću knjiga za razne ispite, pa zašto bi gubljenje vremena bilo pripremanje za najveći ispit u životu - za odgoj sretnog djeteta. "Djeca nas ne čine roditeljem baš ni kao što nas klavir na čini pijanistom"  Michael Levin O Safariju d

Kratka povijest vremena na godišnjem odmoru

U sljedećih 365 dana posvetit ću se misiji: postati dobra mama (iliti mission impossible). Za početak, valja naglasiti kako sam nakon obljetnice svog rođenja uzela dva dana godišnjeg odmora, a dijete odvela u vrtić, a sve to da bih se odmorila i smogla snage za svoju misiju, dakako. OK, možda sam dušu isplakala na Manchester by the sea (iako je sam film onako-nit'-smrdi-nit'-miriši, gubitak djece, čak i na TV ekranu, teško mi je podnijeti), pogledala nove epizode Tabooa (Tom Hardy u srcu, još od Hetcliffa, da se razumijemo), i početak devete sezone Who do you think you are (Courteney Cox u rodu je s Williamom Osvajačem, ako koga zanima - obožavam taj serijal), ali, uslijed grižnje savjesti zbog ostavljanja Franke teti Željki na brigu (najbolja teta na svijetu!), počistila sam i stan, u suradnji s mužem, pa smo se i nagradili donutima i kavom. Negdje između ridanja na izvedbu Caseya Afflecka i glancanja wc školjke pripremala sam se za ovomjesečni izbor mog book cluba. 

Tridesete su nove tridesete

Sutra ću navršiti tu strašnu 30. godinu svog života. Svi je se boje, jer predstavlja ulazak u četvrto deseteljeće (čitaj: korak do posljednjeg pomazanja). A ja? Nekako sam si ovaj tjedan sva bitna zbog te tridesete - sada ću napokon postati zrela, samosvjesna (još kad bih u potpunosti znala što to znači) i mudra žena. OK, možda mi neki dijelovi tijela vise više nego prije pet rođendana, i možda su bore pred vratima, ali još uvijek se ugodno osjećam s tom tridesetom - privilegija je biti u njenom društvu, pogotovo kad uzmem u obzir da sam do sada ostvarila sve što sam željela. Svaka žena ima snove o sebi, zamišlja ženu koja će postati do tridesete - neke priželjkuju veću plaću ili titulu, neke žele vrhunske krpice, neke žele slobodu i putovanja, ja samo želim uvijek biti zadovoljna s onim što imam. Možda bi me neki opisali kao nimalo ambicioznu osobu, ali doista želim biti sretna u ovom trenutku, jer vjerujem da čovjeka mogu napatiti one neuslišane molitve. No, tanka je gr

Master-freakin'-chef

Gotovo svaku coffee break kolegice i ja završimo razgovorom o hrani - što se jede, što ne, što je praktično, što volimo, a što ne dolazi u obzir. Možda ne uživamo svi u kuhanju jednako, ali kuhati se mora - a kuhanje kad ste mama je jedna posebna kategorija. Mame danas pretjeruju sa zdravom hranom (jer zdrav način života je must - iako je ZNŽ zapravo dijeta (ah, totalno passe !), kako kaže Tena Štivičić), pa daju hrpe novca za bio ovo i bio ono, iako su kraj njih tržnice pune bakica koje prodaju domaće proizvode. Moje dijete ne jede chia sjemenke, niti je ikad probalo avokado - a bome, brate, nisam ni ja pa sam koliko-toliko narasla u odgovornog člana društva. Trudim se da naša prehrana bude u skladu s podnebljem u kojem živimo i da bude jednostavna, i, naravno, da obrocima prethodi kratka priprema. Organizirati se uz posao, spremanje i obveze, pola je uspjeha, pogotovo ako na umu imamo da me Franka svojim izmišljanjem oko hrane često sabotira. Ovo nije post samo za mame, ovo je post

Pepeljugin dan

Otkad je svijeta i vijeka...dobro, pretjerujem malo - ali, otkad je Carrie Bradshaw u svojim manolicama prošetala TV ekranima diljem svijeta, kolumne su postale omiljena ženska forma. Prije nje kolumna je bila dosadna rubrika u novinama u kojoj se prečesto laprdalo o politici, a ona ju je popularizirala pičući kolumne o temi koja sav svijet podjednako interesira - o seksu. Znam, možda nije prikladno pisati o zbirki kolumni Tene Štivičić, koja voli popljuvati i Crkvu, između ostalog, na Pepelnicu, ali baš mi se ovih dana njena knjiga, ironije li - naslova Pepeljugino maslo - našla u ruci. Na stranu s Teninim stavom o crkvenim običajima, zadržimo se na njenoj optužbi protiv sirote Pepeljuge, junakinje mnogih žena - a sve to u ime emancipirane Carrie Bradshaw i kompanije. Tena Štivičić hrvatska je dr a maturginja koja je još kao studentica za dramu Nemreš pobjeć od nedjelje dobila nagradu Marina Držića, kao stipendistica je bila u Švicarskoj, da bi naposljetku magistrirala u Lon