Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od veljača, 2024

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Nikad dosta Ferrante!

Većinu svog života umišljala sam si da sam pisac. Da me bilježenje razrednih kronika, pisanje zadaćnica i članaka u srednjoškolskom i studentskom listu čini spisateljicom. Jednu sam svoju pričicu uspjela i objaviti, emocija jest odlepršala s krila moje bake Julke u mnoge domove, ali sada je to samo lijepa uspomena. Slatka priča za moju djecu. Jednog dana. Sad ih to ne impresionira. Tek me objavljivanje knjige otrijeznilo - nisam ja pisac i ne biva se piscem lako, pogotovo ne na ovom mjestu, pogotovo ne u ovom vremenu. Više se ne zanosim dječjim snovima, ali još uvijek, s vremena na vrijeme, poželim pročitati o tajnama zanata pravih majstora. Smiješno je za reći, ali o vještini pisanja Elene Ferrante pročitala sam više knjiga negoli sam pročitala djela koje je napisala. Nakon "Frantumalje", koju mi je sestra dopeljala iz Crne Gore, nisam mogla odoljeti ni zbirci eseja koje je Elena Ferrante napisala za bolonjsko sveučilište, "Na margini: O užitku čitanja i pisanja".

Nepodnošljiva težina postojanja (iliti moj prvi Cormac McCarthy)

Depresivni siječanjski dani bude najgore u meni - teško se odupirem strahovima, a nepopustljivo mračna sam čak i u izboru literature. O "Sezoni uragana" čula sam samo najbolje od Zorane s Youtube kanala " Makart ", i nije me razočarala. Meksička autorica Fernanda Melchor vjerno je oslikala meksičko selo, nazvavši ga La Matosa, ali zadržavajući sve njegove nijanse. Priča počinje otkrićem leša žene u selu znane kao Vještica, a nastavlja se rasplitanjem događaja koji su mučnom zločinu prethodili, i to iz perspektive brojnih stanovnika problematičnog mjesta opterećenog neimaštinom, nemoralom i ovisnostima. Rečenica Fernande Melchor silovita je i proteže se na nekoliko stranica, zbog čega je nemoguće odložiti knjigu prije nego Melchor okonča poglavlje. Ovo jest priča koja će zaintrigirati obožavatelje whodunit žanra, ali koja otkriva mučnu meksičku svakodnevicu u kojoj je teško sačuvati živu glavu. Nakon teških boja "Sezone uragana", ruka mi je poletjela prema

Knjiška "Santa Barbara"

Znate kako funkcioniram - ako svijetom knjigoljubaca vlada hype u vezi neke knjige, nema šanse da ću ja tu knjigu pročitati! U redu, postoji jedna iznimka od tog pravila - pročitat ću ju na prijedlog žena iz mog čitateljskog kluba. Ovaj put, Tihomira nas je usosila predloživši za veljaču "Lekcije iz kemije", debitantski roman Bonnie Garmus, koji je prodan u četiri milijuna primjeraka, koji je preveden na četrdesetak jezika, nagrađen brojnim nagradama i ekraniziran već godinu dana nakon objavljivanja. Ne mogu lagati, takvi me rezultati umiju isprovocirati da uzmem knjigu u ruke, ali iskustvo mi je pokazalo da me čitanje razvikanih naslova gotovo uvijek razočara. (Pa kaže! - "Mislila sam da si ti izuzetak, kako naivno, kako naivno...") Da bih samoj sebi susret s hitom "Lekcije iz kemije" učinila zanimljivijim, odlučila sam svoje dojmove zabilježiti tijekom čitanja. Dan prvi Na samom početku bilo mi je poznato samo da je riječ o prvom romanu šezdesetčetverogo