Šljokičasta žena

Događaju li se i vama dani čiji kraj ne možete dočekati - dani kad svojim neznanjem ili nedostatkom vještina oduševite sve kolege, dani kad bez postajanja mala fide kažete nešto i pretvorite se u najveću trač-babu u krugu pedesetak kilometara, dani kad vam djeca - glasna djeca koja milijun puta u minuti ponove "Mama!", djeca koja se guraju, čupaju i love po stanu dok strepite tko će si prvi oko izbiti - dođu kao odmor za dušu? Sve mi se češće događaju takvi dani i ne znam bih li to pripisala stanju u svijetu, disbalansu hormona ili nečemu trećem, ali uhvatila sam se kako mahnito skupljam knjige u nadi da će mi okupirati misli dok se ne vratim u normalu (što je uopće to?). Imam knjiga posvuda - iznad kreveta, kraj kreveta, u jednoj torbi, u drugoj torbi, na policama, na kuhinjskoj radnoj ploči, u pretincu u autu, u ladici na poslu u kojoj bih trebala držati čokoladice ili neko drugo zlo. Čitam kad god stignem, u rano jutro dok pijem kavu na wc školjci (a kao da vi to ne radite

- Ona vam je našla muža u sedmom razredu - zna me kolega zadirkivati kad god mu se pruži prilika. Silno ga zabavlja taj moj „pronalazak“, valjda. – U osmom, točnije – kažem, i ponosno preuzmem sve zasluge, znajući da smo iznimka, da smo sretnici jer nismo morali kročiti grbavim cestama, lomiti ruke, noge, pa ni srca, jer smo svakim putem u svom životu išli s rukom u ruci. Da, sreća! Možda naš susret jest bio sreća, ali to što smo se prepoznali i zadržali tu privrženost tijekom turbulentnih godina odrastanja – srednje škole, fakulteta, nezaposlenosti, zapošljavanja, sklapanja braka, stvaranja potomstva – to nije sreća, to je odluka, to je trud, to je hrabrost, i ludost. Svatko tko od braka očekuje išta drugo, mogu odmah reći – not gonna happen. Da parafraziram norveškog književnika Geira Gulliksena, koji o braku piše u romanu „Priča o jednom braku“ (Fraktura, 2020.), svaki bračni život započinje svijetlim sobama, blagim glasovima, neočekivanom i nezasluženom srećom, s dvoje ljudi koji s

Nedavno mi je mama rekla da je pobacala sve naše stare VHS kazete. „Pa nemamo video godinama!“, rekla je, a mene je spopao nalet tuge i bijesa, onakav kakav te spopadne kad ti netko ukrade najveće blago. Otkad pamtim, u našoj kući su filmovi bili pozadinski šum i bili su jedan od interesa koje sam dijelila sa sestrama. Imali smo mi film za svako raspoloženje – u svojoj buntovnoj fazi, zavoljela sam 10 razloga zašto te mrzim i otad sam taj film pogledala možda i stotinjak puta, u svom nastojanju da postanem knjiški moljac bila sam opsjednuta Matildom, kad sam maštala kakva osoba želim biti jednog dana, gledala sam Braveheart, a kad sam bila romantično raspoložena, gledala sam Notting Hill (pogrešno sam prije 20 godina na naljepnicu napisala Nothing Hill) ili Moj dečko se ženi – uglavnom, pretjerivala sam s filmovima Julije Roberts. Kad sam se trebala nabrijati za učenje, gledala sam Plavušu s Harvarda (i da, upisala sam pravni fakultet), a dok sam bila nezaposlena, često sam gledala Dva

Nedjelja je počela idilično. Djeca su nas pustila da spavamo do 7.30 (to se gotovo nikad ne događa). Svukli smo pidžame (fan sam povlačenja po kući, ali ne u pidžami), obukli se, oprali krmelje, muž je otišao u pekaru po svježi kruh. Juraj je izvukao s police Bambija pa smo se bacili na čitanje. Juraj je rekao: „Još opet! (to govori kad mu se nešto sviđa), pa smo ga pročitali još opet par puta (Bambi, malo te mrzim, sorry). Franka je iz dječje sobe donijela hrpu slikovnica i ubrzo je krenulo vrištanje i otimanje jer oboje su morali u rukama imati baš tu jednu slikovnicu (OK, malo i uživam dok im je predmet sukoba knjiga, ali naši susjedi ne uživaju). Franki je oružje guranje, a Juraju čupanje. Ubrzo mi je uplakana i histerična Franka sjedila u krilu, dok sam držala punu šaku njene iščupane kose, a Juraj je začuđeno rekao: „I ja isto!“, želeći se ugnijezditi mami u krilu kraj seke koja bezrazložno (doista, šaka kose) očajava. A bilo je tek 8:00. Non, je ne regrette rien , volim život

"Kad si tužan, onda ti je srce na dva dijela", rekla mi je neki dan Franka. Kids say darndest things . Možda je njeno mudrovanje i imalo povod jer ovog mi se tjedna lice razvlačilo u kiseli osmijeh, dok su me iznutra izjedale brige i obveze. Nije se ništa posebno dogodilo, ali život jedne mame potpomognut dnevnim Corona-vijestima i PMS-om na vidiku rezultirao je suzama, onim katarzičnim. Sjedila sam na kauču, plakala i tipkala po mobitelu. „Što radiš?“ pitao me muž. „Kupujem“, rekla sam. „Što kupuješ?“ „Knjigu.“ „Hoće ti sad biti bolje?“ Kimnula sam, trepćući sljepljenim trepavicama. Tog sam utorka naručila novu Backmanovu knjigu u pretprodaji (smatram to napretkom, jer zadnji put kad me ovaj čemer snašao naručila sam knjigu Khloe Kardashian s Book depositoryja – još uvijek ne znam što mi je bilo), a mislim da nikada niti jednu knjigu nisam naručila u pretprodaji. Backman je toga vrijedan, nisam niti sekunde dvojila. Riječ je o knjizi Svakog jutra put do kuće sve je duži poz

Ponekad život napravi puni krug - ma ponekad ga napravi toliko puta da ti nema druge nego priznati da si se umorio od gledanja u jedan te isti prizor, pa i da si zaboravio koje je tvoje željeno odredište. Ako slijepo slijediš navigaciju, ponekad ćeš biti prisiljen vratiti se na početak, i nema u tome sramote - jer nije riječ o odustanku, riječ je vraćanju na tvorničke postavke koje je tu i tamo potrebno svima nama. Poslovni izazovi (da, nazovimo to tako) naveli su me na razmišljanje o onome što u životu, zapravo, želim, za što mislim da bi me usrećilo, i shvatila sam da su snovi, koje sam slijedila, i nisu nužno moji snovi. Da, poboljšali bi kućni budžet, ali nisu nešto što mi u ovom trenutku u životu baš treba, ako ćemo iskreno. Polakomila sam se za njima jer su bili nadomak ruke.Ponekad slijedimo tuđe snove jer su praktičniji i realniji od onih koje ljubomorno čuvamo od drugih, o kojima ne želimo naglas niti pričati. Jer tim redom treba ići. Jer imamo ego. Jer želimo opipljivo, vidlj

Oduvijek volim priče o duhovima - volim šetnje po grobljima, veliki sam fan Melinde Gordon i oduvijek sam maštala da plešem Walk like man s prijateljem duhom (a on se, poput Caspera, pretvori u Devona Sawu (moj preteen crush ). Kao djevojčica sam išla na ferije baki na selo i uvijek mi se činilo, dok sam bila prekrivena bakinom debelom pernatom perinom, da u spavaćoj sobi, osim mene žive, netko diše, netko nevidljiv. Baka me tješila da nam više zla mogu napraviti živi, nego mrtvi ( true that ). U videoteci sam voljela posuđivati filmove o paranormalnom, a i omiljene mi epizode Dosjei X bile su posvećene baš duhovima. Ghost štorije bile su mi uvijek guilty pleasure - i nema veze što smo se sestrična i ja panici grlile na kauču gledajući Progonjene , i nema veze što sam se bojala s prijateljicom vratiti kući iz kina nakon gledanja Šestog čula - ti su filmovi bili must. Nije da užitak pronalazim u strahu (OK, možda samo malo), nego me intrigiraju priče from beyond - volim učiti iz pro