Šljokičasta žena

Nakon izvrsne knjige, kakva je za mene bila "Tajna povijest" Donne Tartt, spopadne me neka vrsta melankoličnog knjiškog mamurluka (svi veliki čitači neprestano tragaju za knjigom koja će im osvojiti srce i znaju da se takva knjiga ne pronalazi često), a kad se taj mamurluk spoji s umorom zvanim I-don't-do-adult-today, onda sjednem pred svoju policu s knjigama, sjetim se Renate Sabljak na Dori '99. i pitam se - kako sada ići dalje? Volim da me knjiga koju čitam odvede do sljedeće pa sam brainstormala Donnu Tartt, lonericu koja objavi knjigu jednom u desetljeću, iako svakodnevno piše, ne daje intervjue i živi introvertirano na nekoj farmi u Virginiji. Tko mi je odmah pao na pamet? One and only - J. D. Salinger. J. D. Salinger oduvijek je budio ambivalentne osjećaje kod američke publike - i danas, ili ga vole, ili ga mrze. "Lovca u žitu" objavio je kao tridesetdvogodišnji veteran Drugog svjetskog rata, neko vrijeme objavljivao je kratke priče u The New Yorke

Živim u gradu u kojem se nisam rodila, u kojem nisam razbila koljena učeći voziti bicikl, u kojem nisam plakala zbog jedinice iz matematike, u kojem se nikad nisam ludo zaljubila. Iako mi nije stran, jer u njemu sam provela godine tijekom studija, ne volim ga, lega moj - bar ne onako kako se voli mjesto koje te definira. I uvijek se zbog toga grizem. Ovih dana družim se s jednom purgerskom knjigom. Pijuckam kavu i čituckam, bez žurbe, pomalo - takva je to knjiga. Znate, nije mi se na prvi dojam dopala - ta ja sam cura odrasla u ušorenoj ulici prigradskog naselja (da ne kažem, Bože m' 'prosti - sela), o vrućini zagrebačkog asfalta znadem samo onoliko koliko sam naučila od Tram 11 - što bi me, pobogu, moglo zainteresirati u knjizi čije korice krasi zagrebačka grdosija od armiranog betona ( actually fora ilustracija Stipana Tadića, ali to nije sad bitno)? Prvi dojam uvijek vara, znate li to već? Možda u Frakturinoj zbirci "Novi dio grada" nisam pronašla sebe, ali pronaš

Kao tinejdžer, za vrijeme školskih praznika redovito sam odlazila u Osijek, kod starije sestrične. Dane smo provodile na igralištu, a večeri sjedeći na podu njezine sobe, uz filmove i Backstreet Boyse. Jednog smo ljeta tako, uz otvoren prozor i zujanje komaraca, ridale gledajući "Društvo mrtvih pjesnika." Uplakane, zbog Robina Williamsa u liku inspirativnog profesora Johna Keatinga, zaklele smo se da ćemo život posvetiti ljepoti i umjetnosti i da nas roditelji nikad neće spriječiti da slijedimo svoje strasti. Sjetim se često te večeri, da si opravdam vrijeme koje, unatoč umoru i obvezama, posvećujem lijepoj književnosti, i, iako smo studirale psihologiju i pravo, još uvijek se naježim kad se sjetim Neilove krune od cvijeća. "We don't read and write poetry because it's cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion. And medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary t

Vrijeme je dragocjeno, zato, nakon čitanja knjige prosječne kvalitete, posežem za djelima pisaca koji cijene čitatelja i ne trate njihovo vrijeme. William Trevor definitivno je jedan od njih. William Trevor rođen je u irskoj regiji Cork, ali većinu života proveo je u Engleskoj. Nakon školovanja u Dublinu, stekao je zvanje povjesničara, radio je kao kipar i copywriter u marketinškoj agenciji, a onda postao jedan od najvećih pisaca moderne kratke priče s engleskog govornog područja. Smatrao se "Ircem u svakoj veni", a takvo mu je i pismo, unatoč usporedbama s Čehovom. Do kraja života ostao je vjeran prikazima ruralne Irske i industrijske Engleske (atmosfera mjesta njegova je specijalnost), ali i tmurnim pričama o životima malih ljudi. Da je navedeno bilo poznato mojim legicama iz "Vinskih mušica", vjerojatno ne bi tako olako prihvatile moj prijedlog za čitanjem Trevorovog modernog klasika, "Felicijino putovanje", u travnju. Oh well . U jednom je intervjuu go

Ako se mene pita, Meksiko je uvijek u modi. Rođena sam iste godine kad je hit bila pjesma "Mi imamos mnogos problemos", jedan od omiljenih filmova u djetinjstvu bio mi je "Tri amigosa", odrasla sam uz musavu Rosu Salvaje, La Usurpadoru, Mariju Guadalupe, Mariju Paulu i Mariju Fernandu (u igri sam uvijek bila Marija Fernanda, i morala sam žmiriti), španjolski sam diplomirala uz glazbu Enriquea Iglesiasa (znam, znam, on je Španjolac, ali njegov prvi album objavila je meksička izdavačka kuća, a proslavila ga je pobrecita Marisol), volim meksičku pizzu, a i pitu, zašto da se lažemo, plakala sam gledajući "Coco", a otkad sam pročitala Drakulićkinu "Frida ili o boli", progoni me duh Fride Kahlo, odnosno, njegova komercijalna inačica. Zato, čim sam na Goodreadsu spazila roman "Meksički roman strave", dodala sam ga na popis "want-to-read". Njegova autorica nije debitantica, a roman je višestruko nagrađivan - užitak čitanja činio se za

Samo par metara dalje od mjesta na kojem sjedim s knjigom na krilu, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, 1937. izvedena je komedija Hinka Gottlieba, "Eksperimenti profesora Evansa". Usprkos buci automobila i smijehu s terasa kafića, zatvaram oči i zamišljam uvažene Osječane u dravskoj magli. Uzbuđeno čavrljaju ispred zgrade kazališta (Sternova sinagoga nalazi se nekoliko koraka dalje). "Taj vam je Gottlieb zagrebački fiškal!" "Ma nemojte reći!" Svjetla su upaljena, pozornica je spremna, a onda - mrak. Sinagoga je srušena, svijet nijemo vrišti, i više nikome nije do smijeha. Ali samo nakratko. Židovski humor nije izmišljeni termin, nego stvaran fenomen. Naime, Time magazine je još daleke 1978. izračunao da je 80% stand up komičara u Sjedinjenim Državama židovskog podrijetla (što je posebno znakovito ako uzmemo u obzir da su Židovi u to vrijeme činili samo 2% američke populacije). Neki tvrde da je upravo patnja, vjerna pratiteljica židovskog naroda, izn