Nakon izvrsne knjige, kakva je za mene bila "Tajna povijest" Donne Tartt, spopadne me neka vrsta melankoličnog knjiškog mamurluka (svi veliki čitači neprestano tragaju za knjigom koja će im osvojiti srce i znaju da se takva knjiga ne pronalazi često), a kad se taj mamurluk spoji s umorom zvanim I-don't-do-adult-today, onda sjednem pred svoju policu s knjigama, sjetim se Renate Sabljak na Dori '99. i pitam se - kako sada ići dalje?
Volim da me knjiga koju čitam odvede do sljedeće pa sam brainstormala Donnu Tartt, lonericu koja objavi knjigu jednom u desetljeću, iako svakodnevno piše, ne daje intervjue i živi introvertirano na nekoj farmi u Virginiji. Tko mi je odmah pao na pamet? One and only - J. D. Salinger.
J. D. Salinger oduvijek je budio ambivalentne osjećaje kod američke publike - i danas, ili ga vole, ili ga mrze. "Lovca u žitu" objavio je kao tridesetdvogodišnji veteran Drugog svjetskog rata, neko vrijeme objavljivao je kratke priče u The New Yorkeru, a onda se početkom šezdesetih nastanio u Cornishu i ondje ostao sve do smrti, 2010. Nastavio je pisati (posebno je volio pisati pisma mladim djevojkama, čini se), ali ništa više nije objavio. "Publishing is a terrible invasion of my privacy. I like to write. I love to write. But I write just for myself and my own pleasure", rekao je jednom prilikom. Posljednja knjiga koja je objavljena za njegova života, 1963., bila je knjiga koja sadrži dvije novele, "Visoko podignite krovnu gredu, tesari i Seymour: uvod."
Kao i "Devet priča" i "Franny i Zooey", i ova je posvećena obitelji Glass. Baš kao Donna Tartt, i J. D. Salinger zna da je najvažnije imati uvjerljivog pripovjedača, pogotovo kad je o kraćoj formi teksta riječ. Donna ima Richarda, a Salinger ima Buddyja Glassa. U "Visoko podignite krovnu gredu, tesari" Buddyja nalazimo u njegovom najboljem izdanju. On priču o vjenčanju svog najstarijeg brata Seymoura ne započinje, on ju samo nastavlja - u sekundi, čitatelj je unutra, u kući obitelji Glass, odrasta uz Buddyja i Seymoura, Franny i Zooeya, Boo Boo, Walta i Wakera. Seymour se na vjenčanju ne pojavljuje, ali Buddy će svejedno imati anegdotu za pamćenje. Majstor dijaloga smješta unovačenog Buddyja u automobil s rodbinom nesretno ostavljene mladenke i čitatelju pruža uvid u pravi show u kojem saznajemo koga i zašto Seymour, uzor ostale djece Glass, želi oženiti. Salinger ima oko za detalje, ali nikad ne ulazi u nutrinu svojih likova. Ipak, oni ne ostaju površni, dapače - oni ostaju na koži čitatelja dugo nakon zatvaranja knjige. I o riječima Buddyja iz "Visoko podignite krovnu gredu, tesari" čitatelj će dugo razmišljati (ova priča nije mi draga baš kao "Franny i Zooey", ali na tom je tragu).
"Znači da vrijedi deset tisuća puta više od mene. Ja se ne mogu s njim ni usporediti. Ono što Kaoa zanima, to je društveni mehanizam. Da bi zapazio bitno, on zanemaruje nevažne pojedinosti; zaokupljen unutrašnjin kvalitetama, gubi iz vida vanjske. On vidi ono što želi vidjeti, a ne vidi ono što ne želi vidjeti. Pazi na ono na što mora paziti, a zapostavlja ono na što ne mora paziti. Kao je tako dobar poznavalac konja da u sebi krije sposobnost da ocjenjuje i nešto bolje od njih."
No, "Seymour: uvod" nešto je sasvim drugo. Iako i u ovoj noveli nalazimo Buddyja kao pripovjedača, on je drukčiji. Čini se rastresenim, rečenice mu postaju suvisle tek nakon trećeg čitanja, obilno koristi zagrade i fusnote i čitatelju se čini da je tanka granica između Buddyja i samog autora, ali not in a good way. Danima sam pokušavala dovršiti novelu u kojoj Buddy veliča Seymoura koji, kako doznajemo još iz "Devet priča", eventually izvršava samoubojstvo u trideset i prvoj godini. Pokušavala sam, ali nisam uspjela. Ali neću si predbacivati, jer ju teško čitaju čak i najzagriženiji fanovi Salingera - k vragu, čak i Buddy zna da će malo tko uspjeti pročitati tekst u cijelosti, zato se neprestano obraća čitatelju u apologetskom tonu. Lišen tradicionalizma na koji je naviknuta Salingerova publika, ovaj tekst odveć je gust, pun digresija i razlomljenog narativa da bi me mogao oduševiti, bar u ovom životu. Pomalo bezobrazno, ako se mene pita, Salinger je zanemario voljenu i predvidljivu formu i, s Buddyjevim potrebama na pijedestalu, upustio se u literarni eksperiment, a njima nisam sklona. Uopće.
Samo, kojoj knjizi će me odvesti rastrojeni Buddy i naizgled savršeni Seymour? Hm.
"Htio bih predstaviti, htio bih opisati, htio bih raspačati uspomene i amulete, htio bih istresti svoju lisnicu i porazdijeliti fotografije, htio bih se povesti za vlastitim nosom. U takvom raspoloženju bojim se približiti obliku kratke priče. On bi ovakvog debeljuškastog malog pripovjedača poput mene, koji se ne može osloboditi nekih stvari, čitavog progutao."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)