Preskoči na glavni sadržaj

Novozagrebačke priče jednog homo sentimentalisa

Živim u gradu u kojem se nisam rodila, u kojem nisam razbila koljena učeći voziti bicikl, u kojem nisam plakala zbog jedinice iz matematike, u kojem se nikad nisam ludo zaljubila. Iako mi nije stran, jer u njemu sam provela godine tijekom studija, ne volim ga, lega moj - bar ne onako kako se voli mjesto koje te definira. I uvijek se zbog toga grizem.

Ovih dana družim se s jednom purgerskom knjigom. Pijuckam kavu i čituckam, bez žurbe, pomalo - takva je to knjiga. Znate, nije mi se na prvi dojam dopala - ta ja sam cura odrasla u ušorenoj ulici prigradskog naselja (da ne kažem, Bože m' 'prosti - sela), o vrućini zagrebačkog asfalta znadem samo onoliko koliko sam naučila od Tram 11 - što bi me, pobogu, moglo zainteresirati u knjizi čije korice krasi zagrebačka grdosija od armiranog betona (actually fora ilustracija Stipana Tadića, ali to nije sad bitno)?


Prvi dojam uvijek vara, znate li to već? Možda u Frakturinoj zbirci "Novi dio grada" nisam pronašla sebe, ali pronašla sam emociju, a to vam je, kad je književnost u pitanju, još bolje. Andrija Škare, pisac, novinar i urednik, reprezentativni je primjerak homo sentimentalisa, a mi, takvi, moramo se držati skupa. Bilo bi mi jednostavno spremiti ove priče u ladicu urbane kvartovske literature (svaki kvart koji drži do sebe mora biti opjevan, i, po mogućnosti, ukoričen), ali nije Novi Zagreb baš toliko poseban - likova koje Škare opisuje ima u svakom gradu, selu, ulici, kali i sokaku. Zbirku autor započinje postavljanjem mooda - analogno dokono ljetno popodne okončano je dramatično, a momci iz Utrine su, kako to inače biva, potpomognuti spoznajom o krhkosti života, naglo odrasli. U nastavku upoznajemo kvartovsku djecu koja dane provode naganjajući loptu, napušenu mladež koja "prema državi ne osjeća skoro ništa, prema Novom Zagrebu osjeća skoro sve", kronere koji piju pivo srijedom ujutro u kvartovskom kafiću, kriminalce, nogometaše i prodavače cipela, usamljenike i veseljake, urbane legende '90.-tih i nikad zaboravljene tragične junake nečijih djetinjstava, i zaključujemo - "tako bi, valjda, mogla izgledati ljubav." Nije nostalgija ono što pokreće autora - po definiciji je nostalgija morbidna bol za minulim vremenom - ovdje je riječ o čistoj ljubavi, onoj koja te hrani i odgaja, onoj koju ne zaboravljaš čak ni kad, izdajnički, kako autor veli, promijeniš mjesto prebivališta. S tom se ljubavlju nijedna druga ne može mjeriti, lega moj, i ne treba se zbog toga kinjiti.


Gotovo je sumnjiva lakoća kojom Andrija Škare na papiru ovjekovječuje male ljude kojima smo nalik, s kojima smo rasli i s kojima živimo. Čitajući, moglo bi vam pasti na pamet da i sami, s olovkom u ruci, otmete zaboravu svoje djetinjstvo, mladost ili svoj kvart - tak' se to jednostavno čini. Bili vi pisac ili kvartovski pijanac, živjeli južno ili sjeverno od Save, ako ste raspoloženi za jednu casual testosteronsku partiju "Briškule", inspirativnu "Jednina i množina", tragičnu "Mjesto radnje: Centar", psihodeličnu "Ledo Njofra", romantičnu "Bez diranja" i omiljenu mi "Ima Potrebe", šarmantno razigrana zbirka "Novi dio grada" neće vas iznevjeriti.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...