Preskoči na glavni sadržaj

Novozagrebačke priče jednog homo sentimentalisa

Živim u gradu u kojem se nisam rodila, u kojem nisam razbila koljena učeći voziti bicikl, u kojem nisam plakala zbog jedinice iz matematike, u kojem se nikad nisam ludo zaljubila. Iako mi nije stran, jer u njemu sam provela godine tijekom studija, ne volim ga, lega moj - bar ne onako kako se voli mjesto koje te definira. I uvijek se zbog toga grizem.

Ovih dana družim se s jednom purgerskom knjigom. Pijuckam kavu i čituckam, bez žurbe, pomalo - takva je to knjiga. Znate, nije mi se na prvi dojam dopala - ta ja sam cura odrasla u ušorenoj ulici prigradskog naselja (da ne kažem, Bože m' 'prosti - sela), o vrućini zagrebačkog asfalta znadem samo onoliko koliko sam naučila od Tram 11 - što bi me, pobogu, moglo zainteresirati u knjizi čije korice krasi zagrebačka grdosija od armiranog betona (actually fora ilustracija Stipana Tadića, ali to nije sad bitno)?


Prvi dojam uvijek vara, znate li to već? Možda u Frakturinoj zbirci "Novi dio grada" nisam pronašla sebe, ali pronašla sam emociju, a to vam je, kad je književnost u pitanju, još bolje. Andrija Škare, pisac, novinar i urednik, reprezentativni je primjerak homo sentimentalisa, a mi, takvi, moramo se držati skupa. Bilo bi mi jednostavno spremiti ove priče u ladicu urbane kvartovske literature (svaki kvart koji drži do sebe mora biti opjevan, i, po mogućnosti, ukoričen), ali nije Novi Zagreb baš toliko poseban - likova koje Škare opisuje ima u svakom gradu, selu, ulici, kali i sokaku. Zbirku autor započinje postavljanjem mooda - analogno dokono ljetno popodne okončano je dramatično, a momci iz Utrine su, kako to inače biva, potpomognuti spoznajom o krhkosti života, naglo odrasli. U nastavku upoznajemo kvartovsku djecu koja dane provode naganjajući loptu, napušenu mladež koja "prema državi ne osjeća skoro ništa, prema Novom Zagrebu osjeća skoro sve", kronere koji piju pivo srijedom ujutro u kvartovskom kafiću, kriminalce, nogometaše i prodavače cipela, usamljenike i veseljake, urbane legende '90.-tih i nikad zaboravljene tragične junake nečijih djetinjstava, i zaključujemo - "tako bi, valjda, mogla izgledati ljubav." Nije nostalgija ono što pokreće autora - po definiciji je nostalgija morbidna bol za minulim vremenom - ovdje je riječ o čistoj ljubavi, onoj koja te hrani i odgaja, onoj koju ne zaboravljaš čak ni kad, izdajnički, kako autor veli, promijeniš mjesto prebivališta. S tom se ljubavlju nijedna druga ne može mjeriti, lega moj, i ne treba se zbog toga kinjiti.


Gotovo je sumnjiva lakoća kojom Andrija Škare na papiru ovjekovječuje male ljude kojima smo nalik, s kojima smo rasli i s kojima živimo. Čitajući, moglo bi vam pasti na pamet da i sami, s olovkom u ruci, otmete zaboravu svoje djetinjstvo, mladost ili svoj kvart - tak' se to jednostavno čini. Bili vi pisac ili kvartovski pijanac, živjeli južno ili sjeverno od Save, ako ste raspoloženi za jednu casual testosteronsku partiju "Briškule", inspirativnu "Jednina i množina", tragičnu "Mjesto radnje: Centar", psihodeličnu "Ledo Njofra", romantičnu "Bez diranja" i omiljenu mi "Ima Potrebe", šarmantno razigrana zbirka "Novi dio grada" neće vas iznevjeriti.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...