Šljokičasta žena

Ovog adventa u gostima mi je nekoliko dana bila mama. Trebalo je obaviti zdravstvene pretrage s Jurjem, presložiti ormare, odrznuti hladnjak i napraviti sve one sitnice po stanu koje odgađam cijele godine, a uz bakinu pomoć sve se napravi brže, bolje, i to uz čašicu live razgovora. OK, lažem, nije mama došla radi babysittanja, došla je da meni smiri živce, da mi razbije rutinu koja je na mene navukla neke tamne oblake stresa, i to ne onog čistog blagdanskog, nego ovog svakodnevnog od kojeg pate usamljene majke s malom djecom koja se natječu u borbi za njihovu pažnju. Sve me počelo živcirati, umor me svladavao, a vijesti tipa "Nevena Rendeli dva tjedna nakon poroda zablistala na eventu u minici" počele su me dovoditi do suza. Ne zato što bih ja htjela hoditi svijetom u minici, koju nisam obukla od 2001. godine, valjda s razlogom, nego zato što zavidim Neveni Rendeli jer ju netko uopće zove na evente, ako pretpostavimo da se nije sama pozvala, jer se meni čini da nakon služben

Bio je neki dan na televiziji dobar film, za promjenu - Trumbo (2015). Gledala sam ga i neprestano u glavi čula ćaćin glas - "Za ideale ginu budale". Ljutila me ta rečenica oduvijek i znali smo se oko nje posvađati. Ljutila me jer sam oduvijek živjela za ideale i vjerovala da čovjek može biti sretan samo ako živi u skladu s onim u što vjeruje. Kako moj tata to nije shvaćao, nije mi bilo jasno. Uživala sam u svakoj pobuni i živjela za to da mu dokažem da samo najhrabriji i najbuntovniji ginu za ideale. Moj bi tata i za Trumba sigurno rekao da je budala jer Dalton Trumbo je bio scenarist, jedan od Desetorice, kojem je Odbor za neameričke aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Hollywoodu zabranio rad jer je bio član komunističke partije. Trumbo je zbog toga odslužio i zatvorsku kaznu, izgubio prijatelje i kolege, ali nikad nije izgubio elan - pisanje je bilo jedino što je znao, to je bio njegov poziv, pa se protiv Odbora dvadeset godina borio pišući scenarije pod raznim pseud

Djeca su naše najveće blago, ali prije nego ih poželite imati, imajte na umu: djeca će promijeniti vaš partnerski odnos. Govorili su mi, nisam slušala. Čitala sam o tome, i nisam vjerovala. Ne, mi ćemo se i dalje ludo voljeti, bila sam sigurna. Ako smo sve ovo do sada prošli, ako smo opstali četrnaest godina prije dolaska naše Franke na svijet - nema toga što će nas zaustaviti, bila sam nepokolebljiva. Volimo se mi i dalje, i gledamo u istom pravcu, i želimo ostariti zajedno, yada, yada, yada, ali dogodio se život - ne mislimo više jedno na drugo svake sekunde u danu. Sada dan provodim s dvoje male djece, kuham, spremam, planiram, organiziram, brišem guze, punim suđericu, praznim sušilicu...ovo kao da je krenulo u smjeru "mješam malter, motam žicu", ali razumijete što želim reći. On se nastoji dokazati u privatnoj tvrtki, često radi prekovremeno, obavlja sve obiteljske stvari po gradu, odlazi u kupnju namirnica, i dok ja navečer pročitam Franki priču za laku noć, i ležim kra

Ono što mi posebno diže tlak ovih dana su ljudi koji nas na društvenim mrežama već teroriziraju svojim božićnim dekoracijama, neki su već i bor okitili, ljudi koji odbrojavaju dane do Božića, a koji će biti prvi u redu kad bude trebalo popljuvati Crkvu, duhovnu literaturu, zapravo, bilo koga tko je u svom srcu našao mjesta za Boga - tog istog Boga čije rođenje, naime, slavimo 25. prosinca. Što takvima Božić uopće predstavlja? Čemu se nadaju? Poklonima ispod bora, ili će taj dan promijeniti nešto u njima? Vesele li se sarmi ili se doista raduju novom životu koji se rađa? Jesu li sretni u toj svojoj kontradiktornosti? Blagoslovljeni bili, uvijek me potaknu da preispitam samu sebe, jer i mene prečesto više privuče blještavilo ovog svijeta, nego ono što je uistinu bitno u mom životu. Čemu se ja uopće radujem, što ja očekujem od ovog došašća? Došašće je za mene vrijeme potrage za mirom koji mi tijekom godine klizi iz ruku - jer samo u miru mogu čuti kojim putem dalje valja krenuti. Sva