Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja treća: Jer se i buntovnice umore

Bio je neki dan na televiziji dobar film, za promjenu - Trumbo (2015). Gledala sam ga i neprestano u glavi čula ćaćin glas - "Za ideale ginu budale". Ljutila me ta rečenica oduvijek i znali smo se oko nje posvađati. Ljutila me jer sam oduvijek živjela za ideale i vjerovala da čovjek može biti sretan samo ako živi u skladu s onim u što vjeruje. Kako moj tata to nije shvaćao, nije mi bilo jasno. Uživala sam u svakoj pobuni i živjela za to da mu dokažem da samo najhrabriji i najbuntovniji ginu za ideale. Moj bi tata i za Trumba sigurno rekao da je budala jer Dalton Trumbo je bio scenarist, jedan od Desetorice, kojem je Odbor za neameričke aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Hollywoodu zabranio rad jer je bio član komunističke partije. Trumbo je zbog toga odslužio i zatvorsku kaznu, izgubio prijatelje i kolege, ali nikad nije izgubio elan - pisanje je bilo jedino što je znao, to je bio njegov poziv, pa se protiv Odbora dvadeset godina borio pišući scenarije pod raznim pseudonimima, a zaradio je na taj način i dva Oscara, jednog od njih i za jedan od omiljenih mi filmova - Roman Holiday. Ono zbog čega je bio poseban lik je njegov motiv - nije ga vodio bijes, nego isključivo talent i briga za obitelj koju je morao prehraniti.



Nisam nikad osvojila medalju, nisam bila prva na nekom natjecanju, nisam nikada radila nešto drugačije i bolje od drugih, samo sam oduvijek nešto piskarala. Nisam tim piskaranjem ništa posebno promjenila u svjetskom poretku, osim što sam uživala u tjeranju naše stare profe iz hrvatskog u plač. To mi je pričinjavalo toliko zadovoljstvo da sam pisala zadaćnice i drugima - i ona bi uvijek bila jednako ganuta. Ali to je sve. Nikakvi prosvjedi, nikakvi povijesni govori i velike bitke, nisam ništa napravila. Čitajući o Rosi Park i Alice Paul bila sam bijesna što se u mojoj zemlji ne događa ništa vrijedno pobune ili revolucije. Thanks, Hrvatska, sada nikad neću moći postati buntovnica! Nitko mi nije branio niti da pjevam, niti da piskaram, niti da živim, a ja sam se toliko željela boriti za ideale.


Svi se mi svakog dana borimo za ideale u koje smo počeli vjerovati u nekom trenutku života. I moj tata se borio za njih kad me uvjeravao da za ideale ginu budale. Borio se da nikada ne saznam za bol koja se sruči na čovjeka koji izgubi nekoga svog u ratu, u borbi za idealnu državu, istu onu kojom su, u mojoj glavi, tekli med i mlijeko dok sam bila dijete, istu onu iz koje mladi sada bježe s nadom u bolje sutra u nekoj tuđoj državi dok se naš premijer kune da je rad u drugim zemljama povlastica koju dugujemo napretku i Europskoj uniji. Tata me nazivao idealistom, a nije ni shvaćao da sam zbog njega počela vjerovati da možemo živjeti u nekim idealnim uvjetima.

I danas se borim za ideale - borim se za ideal majčinstva koji sam si sama usadila u glavu. Da, mogla bih okriviti društvo, supermame s Instagrama, svoju mamu, svoju šukunbaku i čitavu četu žena koje su mi prethodile, ali, budimo realni, još u trudnoći stvorimo u glavi neku sliku savršene majke koja ćemo postati čim rodimo to savršeno djetešce. Dan nakon poroda ćemo šetati s bebom u kolicima, pa sjediti na kavici s prijateljicama dok beba spava, kao da se ništa nije promijenilo. Ops, porod je bio teži nego što smo zamišljale, ali ne damo se smesti, i dalje možemo biti nalik Mariji Von Trapp (jer, taj je mjuzikl utemeljen na istinitoj priči), pa što ako ne znamo niti jednu uspavanku i ako nikad prije nismo čule za dojenačke kolike. Nismo računale ni na to da se beba uopće ne voli voziti u kolicima i da vrišti čim ju se u njih stavi - da vrišti čim ju se pusti iz majčinih ruku, zapravo, zbog čega ne stignemo ni kosu ni zube oprati, pa nam splasne i želja za odlaskom na kavu. Dan po dan, noć, neprospavana noć po noć i shvatimo da se ne nosimo najbolje sa izazovima majčinstva, da je naš majčinski instinkt zakazao i da je normalno odrastanje našeg djeteta dovedeno u pitanje jer dijete nunamo prije spavanja, jer trzamo na svaki jecaj, jer mu nismo postavile granice niti skuhale amaranth, dale smo mu da jede čokoladu, da gleda crtić dva sata i nismo dosljedne pri svakom tantrumu koji nam priredi u javnosti. A onda dobijemo drugu priliku i shvatimo da se, iako je drugo dijete rođeno s drugim temperamentom i karakterom, mi i nismo puno promijenile, i da ćemo neke greške ponoviti, ali i učiniti neke sasvim nove, prilagođene drugom djetetu.


Dosta mi je borbe. Ne želim sanjati veće snove, ne želim težiti višem, ne želim se boriti žešće - jer nisam bila u pravu - savršenstvo ne postoji, pogotovo ne kad zagazite u roditeljske vode. Ne mogu svaki dan započeti pjesmom dok jedno kmeči jer želi doručkovati bombone, a drugo bi sisalo svakih 45 minuta. Ne mogu skuhati ručak od tri slijeda dok jedno moje dijete želi zaspati samo dok ležim kraj njega, a drugo se, dok ja tako ležim s prvim, već naspavalo i sada jača glasnice. Ne mogu izgubiti tih pet kila i stati u one crne hlače koje sam lani kupila jer sam toliko umorna da mi se ponekad jede samo čokolada. Ne mogu stalno usisavati te silne mrvice i kosu koja mi neumorno pada s glave, jer sam lijena upravo zbog tih upornih pet kila viška. Ne mogu se igrati s jednim djetetom dok drugo pati od probavnih smetnji. Ne mogu se maziti s drugim djetetom dok prvo mora kakati, a može kakati samo dok ga grlim. I to je u redu. Ne želim se osjećati loše i misliti da su mi djeca napovratno zakinuta ako ne gledam u njih s dragošću svake minute u danu. Mislim, ponekad mi se uopće ne sviđaju. Ponekad me umaraju, ponekad me izluđuju, ponekad ne mogu otpjevati Mamu Kukunku 85 puta u danu i ne mogu pokloniti prvorođenoj, koja pati zbog slatke pridošlice u obitelji, više pažnje nego što joj poklanjam. Ne želim se boriti i pokušavati dokazati samoj sebi da sam najbolja mama na svijetu. Ne moram biti najbolja mama, moram biti samo mama svojoj djeci. Mama koja radije peče s djecom kolače, nego kuha variva od ječma ili peče čips od cikle, koja upali crtiće da bi mogla popiti kavu na miru, mama koja ne drži ništa pod kontrolom i koja pogledava na sat nadajući se da će vrijeme za spavanje što prije doći, mama koja dijete posjedne u krilo da bi mogla obaviti nuždu, mama koja će vrisnuti iz sveg glasa na dijete koje je po tisućiti put tijekom jutra upalilo svjetlo u dnevnoj sobi ili napravilo neku drugu stvar koja se, dok sad pišem, čini sitnicom, ali koja me izbaci iz takta. 
Grizem se svaki put kad mi se učini da svako malo moram doživjeti mali živčani slom da bih se resetirala, a onda me usred živčanog sloma Franka zamoli da ne budem zločesta i sve joj vragolaste propuste oprostim istog trena u nadi da će odabrati sjećati se samo radosnih trenutaka, pa se opet grizem i ljubim ju i lažem joj da mama više neće biti zločesta, znajući da će uvijek biti lijepih dana, i da će biti ludih dana, i da će biti nešto radosno u svakom ludom danu, da ću i plakati i smijati se, i da će me djeca vidjeti onakvu kakva jesam, i slaba i jaka, i da ću ih valjda, između ostalog, naučiti i jednu važnu lekciju - da nitko nije savršen, pogotovo ne onaj tko se svim silama trudi to biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2024.

" As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul." Ursula K. Le Guin Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. ...

Božićna riječ: otpor

U svojoj karijeri Framaša , imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prv...

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati. U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uv...

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...