Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja treća: Jer se i buntovnice umore

Bio je neki dan na televiziji dobar film, za promjenu - Trumbo (2015). Gledala sam ga i neprestano u glavi čula ćaćin glas - "Za ideale ginu budale". Ljutila me ta rečenica oduvijek i znali smo se oko nje posvađati. Ljutila me jer sam oduvijek živjela za ideale i vjerovala da čovjek može biti sretan samo ako živi u skladu s onim u što vjeruje. Kako moj tata to nije shvaćao, nije mi bilo jasno. Uživala sam u svakoj pobuni i živjela za to da mu dokažem da samo najhrabriji i najbuntovniji ginu za ideale. Moj bi tata i za Trumba sigurno rekao da je budala jer Dalton Trumbo je bio scenarist, jedan od Desetorice, kojem je Odbor za neameričke aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Hollywoodu zabranio rad jer je bio član komunističke partije. Trumbo je zbog toga odslužio i zatvorsku kaznu, izgubio prijatelje i kolege, ali nikad nije izgubio elan - pisanje je bilo jedino što je znao, to je bio njegov poziv, pa se protiv Odbora dvadeset godina borio pišući scenarije pod raznim pseudonimima, a zaradio je na taj način i dva Oscara, jednog od njih i za jedan od omiljenih mi filmova - Roman Holiday. Ono zbog čega je bio poseban lik je njegov motiv - nije ga vodio bijes, nego isključivo talent i briga za obitelj koju je morao prehraniti.



Nisam nikad osvojila medalju, nisam bila prva na nekom natjecanju, nisam nikada radila nešto drugačije i bolje od drugih, samo sam oduvijek nešto piskarala. Nisam tim piskaranjem ništa posebno promjenila u svjetskom poretku, osim što sam uživala u tjeranju naše stare profe iz hrvatskog u plač. To mi je pričinjavalo toliko zadovoljstvo da sam pisala zadaćnice i drugima - i ona bi uvijek bila jednako ganuta. Ali to je sve. Nikakvi prosvjedi, nikakvi povijesni govori i velike bitke, nisam ništa napravila. Čitajući o Rosi Park i Alice Paul bila sam bijesna što se u mojoj zemlji ne događa ništa vrijedno pobune ili revolucije. Thanks, Hrvatska, sada nikad neću moći postati buntovnica! Nitko mi nije branio niti da pjevam, niti da piskaram, niti da živim, a ja sam se toliko željela boriti za ideale.


Svi se mi svakog dana borimo za ideale u koje smo počeli vjerovati u nekom trenutku života. I moj tata se borio za njih kad me uvjeravao da za ideale ginu budale. Borio se da nikada ne saznam za bol koja se sruči na čovjeka koji izgubi nekoga svog u ratu, u borbi za idealnu državu, istu onu kojom su, u mojoj glavi, tekli med i mlijeko dok sam bila dijete, istu onu iz koje mladi sada bježe s nadom u bolje sutra u nekoj tuđoj državi dok se naš premijer kune da je rad u drugim zemljama povlastica koju dugujemo napretku i Europskoj uniji. Tata me nazivao idealistom, a nije ni shvaćao da sam zbog njega počela vjerovati da možemo živjeti u nekim idealnim uvjetima.

I danas se borim za ideale - borim se za ideal majčinstva koji sam si sama usadila u glavu. Da, mogla bih okriviti društvo, supermame s Instagrama, svoju mamu, svoju šukunbaku i čitavu četu žena koje su mi prethodile, ali, budimo realni, još u trudnoći stvorimo u glavi neku sliku savršene majke koja ćemo postati čim rodimo to savršeno djetešce. Dan nakon poroda ćemo šetati s bebom u kolicima, pa sjediti na kavici s prijateljicama dok beba spava, kao da se ništa nije promijenilo. Ops, porod je bio teži nego što smo zamišljale, ali ne damo se smesti, i dalje možemo biti nalik Mariji Von Trapp (jer, taj je mjuzikl utemeljen na istinitoj priči), pa što ako ne znamo niti jednu uspavanku i ako nikad prije nismo čule za dojenačke kolike. Nismo računale ni na to da se beba uopće ne voli voziti u kolicima i da vrišti čim ju se u njih stavi - da vrišti čim ju se pusti iz majčinih ruku, zapravo, zbog čega ne stignemo ni kosu ni zube oprati, pa nam splasne i želja za odlaskom na kavu. Dan po dan, noć, neprospavana noć po noć i shvatimo da se ne nosimo najbolje sa izazovima majčinstva, da je naš majčinski instinkt zakazao i da je normalno odrastanje našeg djeteta dovedeno u pitanje jer dijete nunamo prije spavanja, jer trzamo na svaki jecaj, jer mu nismo postavile granice niti skuhale amaranth, dale smo mu da jede čokoladu, da gleda crtić dva sata i nismo dosljedne pri svakom tantrumu koji nam priredi u javnosti. A onda dobijemo drugu priliku i shvatimo da se, iako je drugo dijete rođeno s drugim temperamentom i karakterom, mi i nismo puno promijenile, i da ćemo neke greške ponoviti, ali i učiniti neke sasvim nove, prilagođene drugom djetetu.


Dosta mi je borbe. Ne želim sanjati veće snove, ne želim težiti višem, ne želim se boriti žešće - jer nisam bila u pravu - savršenstvo ne postoji, pogotovo ne kad zagazite u roditeljske vode. Ne mogu svaki dan započeti pjesmom dok jedno kmeči jer želi doručkovati bombone, a drugo bi sisalo svakih 45 minuta. Ne mogu skuhati ručak od tri slijeda dok jedno moje dijete želi zaspati samo dok ležim kraj njega, a drugo se, dok ja tako ležim s prvim, već naspavalo i sada jača glasnice. Ne mogu izgubiti tih pet kila i stati u one crne hlače koje sam lani kupila jer sam toliko umorna da mi se ponekad jede samo čokolada. Ne mogu stalno usisavati te silne mrvice i kosu koja mi neumorno pada s glave, jer sam lijena upravo zbog tih upornih pet kila viška. Ne mogu se igrati s jednim djetetom dok drugo pati od probavnih smetnji. Ne mogu se maziti s drugim djetetom dok prvo mora kakati, a može kakati samo dok ga grlim. I to je u redu. Ne želim se osjećati loše i misliti da su mi djeca napovratno zakinuta ako ne gledam u njih s dragošću svake minute u danu. Mislim, ponekad mi se uopće ne sviđaju. Ponekad me umaraju, ponekad me izluđuju, ponekad ne mogu otpjevati Mamu Kukunku 85 puta u danu i ne mogu pokloniti prvorođenoj, koja pati zbog slatke pridošlice u obitelji, više pažnje nego što joj poklanjam. Ne želim se boriti i pokušavati dokazati samoj sebi da sam najbolja mama na svijetu. Ne moram biti najbolja mama, moram biti samo mama svojoj djeci. Mama koja radije peče s djecom kolače, nego kuha variva od ječma ili peče čips od cikle, koja upali crtiće da bi mogla popiti kavu na miru, mama koja ne drži ništa pod kontrolom i koja pogledava na sat nadajući se da će vrijeme za spavanje što prije doći, mama koja dijete posjedne u krilo da bi mogla obaviti nuždu, mama koja će vrisnuti iz sveg glasa na dijete koje je po tisućiti put tijekom jutra upalilo svjetlo u dnevnoj sobi ili napravilo neku drugu stvar koja se, dok sad pišem, čini sitnicom, ali koja me izbaci iz takta. 
Grizem se svaki put kad mi se učini da svako malo moram doživjeti mali živčani slom da bih se resetirala, a onda me usred živčanog sloma Franka zamoli da ne budem zločesta i sve joj vragolaste propuste oprostim istog trena u nadi da će odabrati sjećati se samo radosnih trenutaka, pa se opet grizem i ljubim ju i lažem joj da mama više neće biti zločesta, znajući da će uvijek biti lijepih dana, i da će biti ludih dana, i da će biti nešto radosno u svakom ludom danu, da ću i plakati i smijati se, i da će me djeca vidjeti onakvu kakva jesam, i slaba i jaka, i da ću ih valjda, između ostalog, naučiti i jednu važnu lekciju - da nitko nije savršen, pogotovo ne onaj tko se svim silama trudi to biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...