Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja treća: Jer se i buntovnice umore

Bio je neki dan na televiziji dobar film, za promjenu - Trumbo (2015). Gledala sam ga i neprestano u glavi čula ćaćin glas - "Za ideale ginu budale". Ljutila me ta rečenica oduvijek i znali smo se oko nje posvađati. Ljutila me jer sam oduvijek živjela za ideale i vjerovala da čovjek može biti sretan samo ako živi u skladu s onim u što vjeruje. Kako moj tata to nije shvaćao, nije mi bilo jasno. Uživala sam u svakoj pobuni i živjela za to da mu dokažem da samo najhrabriji i najbuntovniji ginu za ideale. Moj bi tata i za Trumba sigurno rekao da je budala jer Dalton Trumbo je bio scenarist, jedan od Desetorice, kojem je Odbor za neameričke aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Hollywoodu zabranio rad jer je bio član komunističke partije. Trumbo je zbog toga odslužio i zatvorsku kaznu, izgubio prijatelje i kolege, ali nikad nije izgubio elan - pisanje je bilo jedino što je znao, to je bio njegov poziv, pa se protiv Odbora dvadeset godina borio pišući scenarije pod raznim pseudonimima, a zaradio je na taj način i dva Oscara, jednog od njih i za jedan od omiljenih mi filmova - Roman Holiday. Ono zbog čega je bio poseban lik je njegov motiv - nije ga vodio bijes, nego isključivo talent i briga za obitelj koju je morao prehraniti.



Nisam nikad osvojila medalju, nisam bila prva na nekom natjecanju, nisam nikada radila nešto drugačije i bolje od drugih, samo sam oduvijek nešto piskarala. Nisam tim piskaranjem ništa posebno promjenila u svjetskom poretku, osim što sam uživala u tjeranju naše stare profe iz hrvatskog u plač. To mi je pričinjavalo toliko zadovoljstvo da sam pisala zadaćnice i drugima - i ona bi uvijek bila jednako ganuta. Ali to je sve. Nikakvi prosvjedi, nikakvi povijesni govori i velike bitke, nisam ništa napravila. Čitajući o Rosi Park i Alice Paul bila sam bijesna što se u mojoj zemlji ne događa ništa vrijedno pobune ili revolucije. Thanks, Hrvatska, sada nikad neću moći postati buntovnica! Nitko mi nije branio niti da pjevam, niti da piskaram, niti da živim, a ja sam se toliko željela boriti za ideale.


Svi se mi svakog dana borimo za ideale u koje smo počeli vjerovati u nekom trenutku života. I moj tata se borio za njih kad me uvjeravao da za ideale ginu budale. Borio se da nikada ne saznam za bol koja se sruči na čovjeka koji izgubi nekoga svog u ratu, u borbi za idealnu državu, istu onu kojom su, u mojoj glavi, tekli med i mlijeko dok sam bila dijete, istu onu iz koje mladi sada bježe s nadom u bolje sutra u nekoj tuđoj državi dok se naš premijer kune da je rad u drugim zemljama povlastica koju dugujemo napretku i Europskoj uniji. Tata me nazivao idealistom, a nije ni shvaćao da sam zbog njega počela vjerovati da možemo živjeti u nekim idealnim uvjetima.

I danas se borim za ideale - borim se za ideal majčinstva koji sam si sama usadila u glavu. Da, mogla bih okriviti društvo, supermame s Instagrama, svoju mamu, svoju šukunbaku i čitavu četu žena koje su mi prethodile, ali, budimo realni, još u trudnoći stvorimo u glavi neku sliku savršene majke koja ćemo postati čim rodimo to savršeno djetešce. Dan nakon poroda ćemo šetati s bebom u kolicima, pa sjediti na kavici s prijateljicama dok beba spava, kao da se ništa nije promijenilo. Ops, porod je bio teži nego što smo zamišljale, ali ne damo se smesti, i dalje možemo biti nalik Mariji Von Trapp (jer, taj je mjuzikl utemeljen na istinitoj priči), pa što ako ne znamo niti jednu uspavanku i ako nikad prije nismo čule za dojenačke kolike. Nismo računale ni na to da se beba uopće ne voli voziti u kolicima i da vrišti čim ju se u njih stavi - da vrišti čim ju se pusti iz majčinih ruku, zapravo, zbog čega ne stignemo ni kosu ni zube oprati, pa nam splasne i želja za odlaskom na kavu. Dan po dan, noć, neprospavana noć po noć i shvatimo da se ne nosimo najbolje sa izazovima majčinstva, da je naš majčinski instinkt zakazao i da je normalno odrastanje našeg djeteta dovedeno u pitanje jer dijete nunamo prije spavanja, jer trzamo na svaki jecaj, jer mu nismo postavile granice niti skuhale amaranth, dale smo mu da jede čokoladu, da gleda crtić dva sata i nismo dosljedne pri svakom tantrumu koji nam priredi u javnosti. A onda dobijemo drugu priliku i shvatimo da se, iako je drugo dijete rođeno s drugim temperamentom i karakterom, mi i nismo puno promijenile, i da ćemo neke greške ponoviti, ali i učiniti neke sasvim nove, prilagođene drugom djetetu.


Dosta mi je borbe. Ne želim sanjati veće snove, ne želim težiti višem, ne želim se boriti žešće - jer nisam bila u pravu - savršenstvo ne postoji, pogotovo ne kad zagazite u roditeljske vode. Ne mogu svaki dan započeti pjesmom dok jedno kmeči jer želi doručkovati bombone, a drugo bi sisalo svakih 45 minuta. Ne mogu skuhati ručak od tri slijeda dok jedno moje dijete želi zaspati samo dok ležim kraj njega, a drugo se, dok ja tako ležim s prvim, već naspavalo i sada jača glasnice. Ne mogu izgubiti tih pet kila i stati u one crne hlače koje sam lani kupila jer sam toliko umorna da mi se ponekad jede samo čokolada. Ne mogu stalno usisavati te silne mrvice i kosu koja mi neumorno pada s glave, jer sam lijena upravo zbog tih upornih pet kila viška. Ne mogu se igrati s jednim djetetom dok drugo pati od probavnih smetnji. Ne mogu se maziti s drugim djetetom dok prvo mora kakati, a može kakati samo dok ga grlim. I to je u redu. Ne želim se osjećati loše i misliti da su mi djeca napovratno zakinuta ako ne gledam u njih s dragošću svake minute u danu. Mislim, ponekad mi se uopće ne sviđaju. Ponekad me umaraju, ponekad me izluđuju, ponekad ne mogu otpjevati Mamu Kukunku 85 puta u danu i ne mogu pokloniti prvorođenoj, koja pati zbog slatke pridošlice u obitelji, više pažnje nego što joj poklanjam. Ne želim se boriti i pokušavati dokazati samoj sebi da sam najbolja mama na svijetu. Ne moram biti najbolja mama, moram biti samo mama svojoj djeci. Mama koja radije peče s djecom kolače, nego kuha variva od ječma ili peče čips od cikle, koja upali crtiće da bi mogla popiti kavu na miru, mama koja ne drži ništa pod kontrolom i koja pogledava na sat nadajući se da će vrijeme za spavanje što prije doći, mama koja dijete posjedne u krilo da bi mogla obaviti nuždu, mama koja će vrisnuti iz sveg glasa na dijete koje je po tisućiti put tijekom jutra upalilo svjetlo u dnevnoj sobi ili napravilo neku drugu stvar koja se, dok sad pišem, čini sitnicom, ali koja me izbaci iz takta. 
Grizem se svaki put kad mi se učini da svako malo moram doživjeti mali živčani slom da bih se resetirala, a onda me usred živčanog sloma Franka zamoli da ne budem zločesta i sve joj vragolaste propuste oprostim istog trena u nadi da će odabrati sjećati se samo radosnih trenutaka, pa se opet grizem i ljubim ju i lažem joj da mama više neće biti zločesta, znajući da će uvijek biti lijepih dana, i da će biti ludih dana, i da će biti nešto radosno u svakom ludom danu, da ću i plakati i smijati se, i da će me djeca vidjeti onakvu kakva jesam, i slaba i jaka, i da ću ih valjda, između ostalog, naučiti i jednu važnu lekciju - da nitko nije savršen, pogotovo ne onaj tko se svim silama trudi to biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...