Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja treća: Jer se i buntovnice umore

Bio je neki dan na televiziji dobar film, za promjenu - Trumbo (2015). Gledala sam ga i neprestano u glavi čula ćaćin glas - "Za ideale ginu budale". Ljutila me ta rečenica oduvijek i znali smo se oko nje posvađati. Ljutila me jer sam oduvijek živjela za ideale i vjerovala da čovjek može biti sretan samo ako živi u skladu s onim u što vjeruje. Kako moj tata to nije shvaćao, nije mi bilo jasno. Uživala sam u svakoj pobuni i živjela za to da mu dokažem da samo najhrabriji i najbuntovniji ginu za ideale. Moj bi tata i za Trumba sigurno rekao da je budala jer Dalton Trumbo je bio scenarist, jedan od Desetorice, kojem je Odbor za neameričke aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Hollywoodu zabranio rad jer je bio član komunističke partije. Trumbo je zbog toga odslužio i zatvorsku kaznu, izgubio prijatelje i kolege, ali nikad nije izgubio elan - pisanje je bilo jedino što je znao, to je bio njegov poziv, pa se protiv Odbora dvadeset godina borio pišući scenarije pod raznim pseudonimima, a zaradio je na taj način i dva Oscara, jednog od njih i za jedan od omiljenih mi filmova - Roman Holiday. Ono zbog čega je bio poseban lik je njegov motiv - nije ga vodio bijes, nego isključivo talent i briga za obitelj koju je morao prehraniti.



Nisam nikad osvojila medalju, nisam bila prva na nekom natjecanju, nisam nikada radila nešto drugačije i bolje od drugih, samo sam oduvijek nešto piskarala. Nisam tim piskaranjem ništa posebno promjenila u svjetskom poretku, osim što sam uživala u tjeranju naše stare profe iz hrvatskog u plač. To mi je pričinjavalo toliko zadovoljstvo da sam pisala zadaćnice i drugima - i ona bi uvijek bila jednako ganuta. Ali to je sve. Nikakvi prosvjedi, nikakvi povijesni govori i velike bitke, nisam ništa napravila. Čitajući o Rosi Park i Alice Paul bila sam bijesna što se u mojoj zemlji ne događa ništa vrijedno pobune ili revolucije. Thanks, Hrvatska, sada nikad neću moći postati buntovnica! Nitko mi nije branio niti da pjevam, niti da piskaram, niti da živim, a ja sam se toliko željela boriti za ideale.


Svi se mi svakog dana borimo za ideale u koje smo počeli vjerovati u nekom trenutku života. I moj tata se borio za njih kad me uvjeravao da za ideale ginu budale. Borio se da nikada ne saznam za bol koja se sruči na čovjeka koji izgubi nekoga svog u ratu, u borbi za idealnu državu, istu onu kojom su, u mojoj glavi, tekli med i mlijeko dok sam bila dijete, istu onu iz koje mladi sada bježe s nadom u bolje sutra u nekoj tuđoj državi dok se naš premijer kune da je rad u drugim zemljama povlastica koju dugujemo napretku i Europskoj uniji. Tata me nazivao idealistom, a nije ni shvaćao da sam zbog njega počela vjerovati da možemo živjeti u nekim idealnim uvjetima.

I danas se borim za ideale - borim se za ideal majčinstva koji sam si sama usadila u glavu. Da, mogla bih okriviti društvo, supermame s Instagrama, svoju mamu, svoju šukunbaku i čitavu četu žena koje su mi prethodile, ali, budimo realni, još u trudnoći stvorimo u glavi neku sliku savršene majke koja ćemo postati čim rodimo to savršeno djetešce. Dan nakon poroda ćemo šetati s bebom u kolicima, pa sjediti na kavici s prijateljicama dok beba spava, kao da se ništa nije promijenilo. Ops, porod je bio teži nego što smo zamišljale, ali ne damo se smesti, i dalje možemo biti nalik Mariji Von Trapp (jer, taj je mjuzikl utemeljen na istinitoj priči), pa što ako ne znamo niti jednu uspavanku i ako nikad prije nismo čule za dojenačke kolike. Nismo računale ni na to da se beba uopće ne voli voziti u kolicima i da vrišti čim ju se u njih stavi - da vrišti čim ju se pusti iz majčinih ruku, zapravo, zbog čega ne stignemo ni kosu ni zube oprati, pa nam splasne i želja za odlaskom na kavu. Dan po dan, noć, neprospavana noć po noć i shvatimo da se ne nosimo najbolje sa izazovima majčinstva, da je naš majčinski instinkt zakazao i da je normalno odrastanje našeg djeteta dovedeno u pitanje jer dijete nunamo prije spavanja, jer trzamo na svaki jecaj, jer mu nismo postavile granice niti skuhale amaranth, dale smo mu da jede čokoladu, da gleda crtić dva sata i nismo dosljedne pri svakom tantrumu koji nam priredi u javnosti. A onda dobijemo drugu priliku i shvatimo da se, iako je drugo dijete rođeno s drugim temperamentom i karakterom, mi i nismo puno promijenile, i da ćemo neke greške ponoviti, ali i učiniti neke sasvim nove, prilagođene drugom djetetu.


Dosta mi je borbe. Ne želim sanjati veće snove, ne želim težiti višem, ne želim se boriti žešće - jer nisam bila u pravu - savršenstvo ne postoji, pogotovo ne kad zagazite u roditeljske vode. Ne mogu svaki dan započeti pjesmom dok jedno kmeči jer želi doručkovati bombone, a drugo bi sisalo svakih 45 minuta. Ne mogu skuhati ručak od tri slijeda dok jedno moje dijete želi zaspati samo dok ležim kraj njega, a drugo se, dok ja tako ležim s prvim, već naspavalo i sada jača glasnice. Ne mogu izgubiti tih pet kila i stati u one crne hlače koje sam lani kupila jer sam toliko umorna da mi se ponekad jede samo čokolada. Ne mogu stalno usisavati te silne mrvice i kosu koja mi neumorno pada s glave, jer sam lijena upravo zbog tih upornih pet kila viška. Ne mogu se igrati s jednim djetetom dok drugo pati od probavnih smetnji. Ne mogu se maziti s drugim djetetom dok prvo mora kakati, a može kakati samo dok ga grlim. I to je u redu. Ne želim se osjećati loše i misliti da su mi djeca napovratno zakinuta ako ne gledam u njih s dragošću svake minute u danu. Mislim, ponekad mi se uopće ne sviđaju. Ponekad me umaraju, ponekad me izluđuju, ponekad ne mogu otpjevati Mamu Kukunku 85 puta u danu i ne mogu pokloniti prvorođenoj, koja pati zbog slatke pridošlice u obitelji, više pažnje nego što joj poklanjam. Ne želim se boriti i pokušavati dokazati samoj sebi da sam najbolja mama na svijetu. Ne moram biti najbolja mama, moram biti samo mama svojoj djeci. Mama koja radije peče s djecom kolače, nego kuha variva od ječma ili peče čips od cikle, koja upali crtiće da bi mogla popiti kavu na miru, mama koja ne drži ništa pod kontrolom i koja pogledava na sat nadajući se da će vrijeme za spavanje što prije doći, mama koja dijete posjedne u krilo da bi mogla obaviti nuždu, mama koja će vrisnuti iz sveg glasa na dijete koje je po tisućiti put tijekom jutra upalilo svjetlo u dnevnoj sobi ili napravilo neku drugu stvar koja se, dok sad pišem, čini sitnicom, ali koja me izbaci iz takta. 
Grizem se svaki put kad mi se učini da svako malo moram doživjeti mali živčani slom da bih se resetirala, a onda me usred živčanog sloma Franka zamoli da ne budem zločesta i sve joj vragolaste propuste oprostim istog trena u nadi da će odabrati sjećati se samo radosnih trenutaka, pa se opet grizem i ljubim ju i lažem joj da mama više neće biti zločesta, znajući da će uvijek biti lijepih dana, i da će biti ludih dana, i da će biti nešto radosno u svakom ludom danu, da ću i plakati i smijati se, i da će me djeca vidjeti onakvu kakva jesam, i slaba i jaka, i da ću ih valjda, između ostalog, naučiti i jednu važnu lekciju - da nitko nije savršen, pogotovo ne onaj tko se svim silama trudi to biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Put posut lišćem i zubatim suncem

Kad se ujesen nađem pod kakvim krošnjama, u mislima mi se javi Cesarić. Znam ja da je to zbog jesenske indoktrinacije naših nastavnica hrvatskog jezika, ali ne mogu si pomoći - tko se jednom zarazi riječima sjete i čežnje, taj ih traži cijeloga života. Možda, pošavši u šetnju, nisam ponijela Cesarića, ali polen prikrivene boli koja mu komplementira nosila sam u torbi - novu knjigu Julijane Matanović, "Stoji ti put", u izdanju Neolita , kuće Marka Gregura.  "Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti." U ovoj (pre)kratkoj knjizi Julijana Matanović je ispisala sudbine triju žena i triju proročica. Kaja je konobarica koja živi kraj zadruge. Muž joj je šofer autobusa, a i prvu je ženu znao odalamiti, znale su to i komšije (volim Julijanine riječi - odalamiti, šporet, sepet, pletara, potrefiti, fasovati... - k'o da čujem svoju mamu kako priča, a meni su mile priče moje mame). Kaja je cura od zanata, ona prima mu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...