Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja četvrta: A biti majka znači konstantno moliti

Ovog adventa u gostima mi je nekoliko dana bila mama. Trebalo je obaviti zdravstvene pretrage s Jurjem, presložiti ormare, odrznuti hladnjak i napraviti sve one sitnice po stanu koje odgađam cijele godine, a uz bakinu pomoć sve se napravi brže, bolje, i to uz čašicu live razgovora. OK, lažem, nije mama došla radi babysittanja, došla je da meni smiri živce, da mi razbije rutinu koja je na mene navukla neke tamne oblake stresa, i to ne onog čistog blagdanskog, nego ovog svakodnevnog od kojeg pate usamljene majke s malom djecom koja se natječu u borbi za njihovu pažnju. Sve me počelo živcirati, umor me svladavao, a vijesti tipa "Nevena Rendeli dva tjedna nakon poroda zablistala na eventu u minici" počele su me dovoditi do suza. Ne zato što bih ja htjela hoditi svijetom u minici, koju nisam obukla od 2001. godine, valjda s razlogom, nego zato što zavidim Neveni Rendeli jer ju netko uopće zove na evente, ako pretpostavimo da se nije sama pozvala, jer se meni čini da nakon službenih obilazaka-babinja, mame brzo svi zaborave, tj. zaborave da bi i mame voljele izaći iz stana, zaborave da bi i one voljele da ih netko dočeka s vrućom kavom (hvala, Ivana, to ti neću zaboraviti!). I zato je došla baka, da kuha kavu i da liječi moje psihoze, pa sam si pomislila - mame zaista nose mir. U teškoćama pomislim na Mariju, na sve što je ona morala ponijeti na svojim plećima, na sva zatvorena vrata koja je pobjedila, na sve što je njeno srce moralo izdržati - dok se ja žalim jer mi je dijete neposlušno, ili jer ne spava. Pomislim i na svoju mamu, koja je imala nas tri, i koja nije ni upola toliko kukala koliko ja kukam. Mame izdrže, i onda cijelog života u sebi nose spoznaju - jaka sam, moja me djeca trebaju, i mogu sve.

A onda mi sine - pa i ja sam mama! Smirujem li ja svoju djecu, jesam li ja čuvar mira u svojoj obitelji? Hm. Nope. Debelo nope. Ja sam često najživčaniji član našeg kućanstva.





 

Svakog dana odlučim - danas ću biti drugačija, za sve ću imati rješenje, bit ću svima na raspolaganju, pola dana ću crtati s Frankom, a pola ću se igrati s Jurom, bit ćemo nasmijani i neću niti pogledati na sat u iščekivanju vremena za spavanje. A onda Franka kmeči pola dana jer neće taj flomaster nego baš onaj koji se otkotrljao ispod kauča, jer za ručak hoće jesti lizalo, a ne meso i povrće, jer hoće ići kod Mateja igrati se svaki dan, jer zašto ne, jer neće spavati ako ja ne spavam kraj nje, uglavnom - sve prohtjeve i proteste izražava kmečanjem, kojeg je valjda preuzela od najmlađeg člana naše obitelji koji je odlučio ne spavati tijekom dana, jer previše zanimljivih događaja bi mogao propustiti. Njemu je upalilo, pa zašto ne bi i ona probala. I onda prolijem kavu, ručak zagori, rublje stoji oprano u perilici satima, a ja bih samo vikala - na djecu, na poštara, na Boga, na bilo koga tko mi se nađe na putu.


Žalila sam se tako i svećeniku na ispovijedi (jer ne smije pobjeći iz ispovijedaonice, valjda), da sam umorna i da ne pronalazim ni sekundu vremena za sebe, pa niti za molitvu, a i kad pronađem, preljuta sam da bih molila. Kimao je glavom i strpljivo slušao iako znam da se nikad nije našao u toj situaciji, pa mi rekao: "Tako stvari trenutno stoje, i normalno je da djeca imaju svu vašu pažnju, ali ni ne trebate moliti duge molitve - probajte svaku minutu sa svojom djecom gledati kao priliku za kratku molitvu." Ma čula sam ja već takve stvari, nije on otkrio ništa novoga, ali lijepo je kad te netko podsjeti na te male istine koje imaju toliku moć - promijeniti nečiji dan, nečiji tjedan, nečiji Božić, kad te netko podsjeti na ono što si znao odavno - da mir nosi malo dijete. Zato ja, kad god Franka razbije snježnu kuglu, kad god kmeči jer neće Zvončiće u izvedbi tamburaša, nego Zagrepčanki i dečkiju, kad pojede sve bombone za kućicu od medenjaka, kad god stane na kuglicu, kad god parkira nonu kraj mene na WC školjci, kad god namrvi nešto trenutak nakon što sam usisala, kad god vrišti jer ne želi mjehuriće na sebi dok se tušira, kad god u crkvi usred mise pjeva pjesmu o svjetlu (koja ide "Svjeklo, svjeklooooo, svjeklooo"), kad god kava ostane nepopijena, kad god ručak bude presoljen, kad god se royal icing prerano osuši, kad god braco Jura zakmeči jer je umoran pa ne može sisati, kad god mlijeko ne teče dovoljno brzo, kad god mu ne stane cijela šaka u usta (ultimativnu razlog za tragediju), kad god ga stavim u krevetić, a on se ne želi odvojiti od mene - ja kažem "Bože, pomozi", "Bože, hvala ti, još se nisam propila" i "Hvala ti na ovim zločestim čudima koja me toliko vole da ne mogu beze mene ni sekunde", zatvorim oči, uzdahnem, i ponadam se da će jednog dana moja djeca pronaći u meni mir koji ja danas očajnički tražim u njima.



 Sretan vam i blagoslovljen Božić!

Primjedbe

  1. Bože, hvala ti što sam otkrila ovaj blog.
    Bože, hvala ti što si nam spojio puteve.
    Bože, hvala ti što mi je ova divna žena prijateljica :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam tu molitvu, izgovorim ju kad god pomislim na tebe :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...