Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja četvrta: A biti majka znači konstantno moliti

Ovog adventa u gostima mi je nekoliko dana bila mama. Trebalo je obaviti zdravstvene pretrage s Jurjem, presložiti ormare, odrznuti hladnjak i napraviti sve one sitnice po stanu koje odgađam cijele godine, a uz bakinu pomoć sve se napravi brže, bolje, i to uz čašicu live razgovora. OK, lažem, nije mama došla radi babysittanja, došla je da meni smiri živce, da mi razbije rutinu koja je na mene navukla neke tamne oblake stresa, i to ne onog čistog blagdanskog, nego ovog svakodnevnog od kojeg pate usamljene majke s malom djecom koja se natječu u borbi za njihovu pažnju. Sve me počelo živcirati, umor me svladavao, a vijesti tipa "Nevena Rendeli dva tjedna nakon poroda zablistala na eventu u minici" počele su me dovoditi do suza. Ne zato što bih ja htjela hoditi svijetom u minici, koju nisam obukla od 2001. godine, valjda s razlogom, nego zato što zavidim Neveni Rendeli jer ju netko uopće zove na evente, ako pretpostavimo da se nije sama pozvala, jer se meni čini da nakon službenih obilazaka-babinja, mame brzo svi zaborave, tj. zaborave da bi i mame voljele izaći iz stana, zaborave da bi i one voljele da ih netko dočeka s vrućom kavom (hvala, Ivana, to ti neću zaboraviti!). I zato je došla baka, da kuha kavu i da liječi moje psihoze, pa sam si pomislila - mame zaista nose mir. U teškoćama pomislim na Mariju, na sve što je ona morala ponijeti na svojim plećima, na sva zatvorena vrata koja je pobjedila, na sve što je njeno srce moralo izdržati - dok se ja žalim jer mi je dijete neposlušno, ili jer ne spava. Pomislim i na svoju mamu, koja je imala nas tri, i koja nije ni upola toliko kukala koliko ja kukam. Mame izdrže, i onda cijelog života u sebi nose spoznaju - jaka sam, moja me djeca trebaju, i mogu sve.

A onda mi sine - pa i ja sam mama! Smirujem li ja svoju djecu, jesam li ja čuvar mira u svojoj obitelji? Hm. Nope. Debelo nope. Ja sam često najživčaniji član našeg kućanstva.





 

Svakog dana odlučim - danas ću biti drugačija, za sve ću imati rješenje, bit ću svima na raspolaganju, pola dana ću crtati s Frankom, a pola ću se igrati s Jurom, bit ćemo nasmijani i neću niti pogledati na sat u iščekivanju vremena za spavanje. A onda Franka kmeči pola dana jer neće taj flomaster nego baš onaj koji se otkotrljao ispod kauča, jer za ručak hoće jesti lizalo, a ne meso i povrće, jer hoće ići kod Mateja igrati se svaki dan, jer zašto ne, jer neće spavati ako ja ne spavam kraj nje, uglavnom - sve prohtjeve i proteste izražava kmečanjem, kojeg je valjda preuzela od najmlađeg člana naše obitelji koji je odlučio ne spavati tijekom dana, jer previše zanimljivih događaja bi mogao propustiti. Njemu je upalilo, pa zašto ne bi i ona probala. I onda prolijem kavu, ručak zagori, rublje stoji oprano u perilici satima, a ja bih samo vikala - na djecu, na poštara, na Boga, na bilo koga tko mi se nađe na putu.


Žalila sam se tako i svećeniku na ispovijedi (jer ne smije pobjeći iz ispovijedaonice, valjda), da sam umorna i da ne pronalazim ni sekundu vremena za sebe, pa niti za molitvu, a i kad pronađem, preljuta sam da bih molila. Kimao je glavom i strpljivo slušao iako znam da se nikad nije našao u toj situaciji, pa mi rekao: "Tako stvari trenutno stoje, i normalno je da djeca imaju svu vašu pažnju, ali ni ne trebate moliti duge molitve - probajte svaku minutu sa svojom djecom gledati kao priliku za kratku molitvu." Ma čula sam ja već takve stvari, nije on otkrio ništa novoga, ali lijepo je kad te netko podsjeti na te male istine koje imaju toliku moć - promijeniti nečiji dan, nečiji tjedan, nečiji Božić, kad te netko podsjeti na ono što si znao odavno - da mir nosi malo dijete. Zato ja, kad god Franka razbije snježnu kuglu, kad god kmeči jer neće Zvončiće u izvedbi tamburaša, nego Zagrepčanki i dečkiju, kad pojede sve bombone za kućicu od medenjaka, kad god stane na kuglicu, kad god parkira nonu kraj mene na WC školjci, kad god namrvi nešto trenutak nakon što sam usisala, kad god vrišti jer ne želi mjehuriće na sebi dok se tušira, kad god u crkvi usred mise pjeva pjesmu o svjetlu (koja ide "Svjeklo, svjeklooooo, svjeklooo"), kad god kava ostane nepopijena, kad god ručak bude presoljen, kad god se royal icing prerano osuši, kad god braco Jura zakmeči jer je umoran pa ne može sisati, kad god mlijeko ne teče dovoljno brzo, kad god mu ne stane cijela šaka u usta (ultimativnu razlog za tragediju), kad god ga stavim u krevetić, a on se ne želi odvojiti od mene - ja kažem "Bože, pomozi", "Bože, hvala ti, još se nisam propila" i "Hvala ti na ovim zločestim čudima koja me toliko vole da ne mogu beze mene ni sekunde", zatvorim oči, uzdahnem, i ponadam se da će jednog dana moja djeca pronaći u meni mir koji ja danas očajnički tražim u njima.



 Sretan vam i blagoslovljen Božić!

Primjedbe

  1. Bože, hvala ti što sam otkrila ovaj blog.
    Bože, hvala ti što si nam spojio puteve.
    Bože, hvala ti što mi je ova divna žena prijateljica :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam tu molitvu, izgovorim ju kad god pomislim na tebe :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...