srijeda, 30. srpnja 2014.

Žudeći za ugodnijim razinama raja

Bez obzira na svjetske krize i epidemije, dogodi se da se čovjek nađe u razdoblju života kada smatra da su one bitne kockice posložene i kad sve ima smisla. Možda pomisli i da je doživio istinsku sreću i zadovoljstvo. A onda mu jedan susret, događaj ili rečenica pokažu da je iznutra prazan i da još uvijek nije našao ono što je tražio – unutarnju ravnotežu i Ljubav koja ga može promijeniti iz korijena.

Takva spoznaja pogodi me kao grom iz vedra neba, u vrijeme automatskog prakticiranja odlazaka na svete mise, izricanja molitvi bez srca i bez potrebe za duhovnom obnovom. Trgne me iz rutine u koju sam se lijeno ugnijezdila i odjednom se slomim u suzama čudeći se šupljini svog srca. Razbijem se na komadiće i spoznam koliko sam daleko od Boga bila, u kolikoj mjeri sam zaostala u duhovnom razvoju te koliko je moj život zbog toga bio opterećen brigama, nervozom, bijesom i mržnjom kojima nisam pronalazila lijeka, misleći da su oni teret koji nužno svaki čovjek nosi sa sobom u ovom užurbanom svijetu.


„Kad si mrzovoljan, stavljaš samog sebe na vrh popisa ljudima kojima time zagorčavaš život.“

U tjednu koji prethodi Gospi od Anđela, blagdanu novih početaka, u ruci mi se našla knjiga Rolanda Merulla - Doručak s Buddhom. I iako govori o gastro uredniku, inače protestantu, koji se zatekne na putovanju Amerikom s redovnikom koji mu postavlja čudna pitanja i pred njega stavlja duhovne izazove, prepoznala sam se u Ottu, dobrom obiteljskom čovjeku koji je zadovoljan svojim poslom i životom koji vodi, a kojeg ipak često preplave neobjašnjivi nemir i nekontrolirani ispadi bijesa. Živcira ga svjetska politika, nerviraju ga realityji, živcira ga gužva u prometu, smeta mu što ga djeca ignoriraju, njegova new age sestra zamara ga svojim nonšalantnim ponašanjem, muči ga što svijet nije baš onakav kakav bi on htio da bude, a spavati mu ne daju pitanja poput onog „Koji je smisao života?“. Baš poput Otta, shvatila sam da nemam odgovore na sva pitanja i da ih nisam dovoljno pozorno nastojala pronaći, da sam za svoj stres krivila sve osim sebe same, da sam zadovoljstvo tražila na površini ovog svijeta, nesvjesna koliko žeđam za blizinom Ljubavi koja je svojstvena svakoj religiji.

„Ljubav prema obitelji je najbolji lijek protiv umiranja. Da bi se shvatilo da smo samo dijelovi nečega puno većeg, a ne samo jedno, pojedinačno tijelo.“


Jedna obična knjiga i jedan svjesni susret s malim kruhom podsjetio me na sigurnost koju mogu osjetiti ako Boga pozovem u svoj život, na mir koji mogu podijeliti drugima ako je On uzrok mojoj sreći, na ljubav koju mogu pružiti kada ju je umnožila Njegova ljubav. Čovjekov mir predragocjen je da bi čekao svoj red, pogotovo kad je tako malo dovoljno – oprostiti bratu, pružiti ruku prijatelju, dobro se isplakati – i srce će se samo otvoriti i napuniti, bili vi katolik, protestant ili ćelavi redovnik u čudnoj haljini. 
„Zašto čovjek poput mene čini dobro, a ne zlo? Zato što se boji zatvora, razvoda, ili vječne kazne? Zato što vjeruje u postojanje raja i pakla? Zbog mogućnosti da ipak postoji zagrobni život? I što je s onim ljudima koji se u životu posvete „duhovnome razvoju“, koji ne samo što ne varaju svoje žene ili muževe, niti kradu tamo gdje rade, niti vode druge ljude na mučila, ljudima koji svakoga tjedna sate i sate provode u molitvi? Jesu li za te ljude predviđene neke različite, više, ugodnije razine raja?“

ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

Mad about Bridget

Posao - 1, mladoženja - 1, dana do vjenčanja - 61, dana bez pudera - 27, čvimbi - 3, vaginaleta - 3, kupljenih nepotrebnih stvari - 5, dana bez čokolade - 7, dana bez čipsa - 29, kuglica sladoleda - 1, pojedenih fritula - 2, popijene vode - 50 litara, misli o čokoladnoj torti - 73


Zaista ne znam što se nalazi u glavama drugih žena dok smireno koračaju ulicama u skladno odabranim outfitima iz Zare, dok hladne glave guraju kartice u ruke Konzumovih prodavačica, dok se opušteno sunčaju na gradskim plažama, ali u glavi ove žene je trenutno predsvatovski kaos.

Oduvijek sam voljela popise - to-read, to-do, to-write, to-watch, to-buy, to-make, to-clean - slagala sam ih podsjećajući se da dobra organizacija predstavlja pola uspjeha. No, kad tad i kod najorganiziranije žene dolazi do opterećenja popisima opsjednutih sivih stanica i ona počinje crushirati, poput starog računala koji se ne može nositi s upadatnim softverom (wow, pokušaj informatičke reference - proud!). Kraj obavljanja radnih zadataka, usrećivanja zaručnika, održavanja kućanstva, organiziranja vjenčanja i realizacije beauty odluka, sjetim se često stare prijateljice - Bridget Jones - one koja uvijek iznova dokazuje da nisu svi koji lutaju potpuno izgubljeni.


Bridget je nezgrapna, smotana, loša u mnogočemu, konci nikad nisu u njenim rukama, ali nikada nije lažna - ne srami se svojih padova, nikada ne glumi Miss Perfect, nikada ne bježi od neuspjeha, i nikada, ali baš nikada se ne predaje. Upravo zato sam joj se obradovala u trećem dijelu serijala Helen Fielding, podnaslova Luda za njim (Mad about the boy), u kojem je udovica i samohrana majka koja nastoji upravljati s dvoje djece, oplakivati muža i upecati mlađeg frajera, i to putem hi-tech uređaja i društvenih mreža o kojima nema pojma. Iako su treću knjigu o Bridget Jones kritičari popljuvali, ja se Jonesici rado vraćam i još uvijek u njoj pronalazim utjehu da nisam jedina žena koja po mjesec dana ne čupa obrve, koja nosi jedan svečani outfit over and over, koja mahnito broji kalorije a ipak pojede cijelu vrećicu čipsa, koja nije zadovoljna sama sobom i vječito nosi gaće u kojima ne bi htjela biti zatečena za vrijeme prometne nesreće. Ako ste je voljeli u Dnevnik Bridget Jones i Na rubu pameti, voljet ćete je i ovom posljednjem izdanju!

Organizirati se, poput Bridget, svako malo, smrtno ozbiljna, nastojim donoseći odluke u čijem provođenju mi nedostaje discipline. Tako često odlučim da ću štedjeti, hranu kupovati samo po akcijskoj cijeni, pratiti kataloge i sniženja i da neću jesti izvan kuće. Da ću piti 2 litre vode na dan i da ću se presvući u suhi kupaći čim izađem iz mora. Jednom mjesečno (čudne li podudarnosti) odlučim da ću ovaj put zaista izgubiti tih pet kila koje mi brane da budem zadovoljnija od ikoje druge žene u svojoj koži, da neću pojesti svaki sladoled koji mi se nađe na putu i da neću gledati filmove u društvu grickalica. Odlučim da ću biti prirodna, da se neću šminkati i da ću uživati u prirodnoj boji svoje kose, te se kunem da neću tiskati prištiće i stvarati nove kratere na svojoj koži.


I evo me, s izrastom od 5 centimentara, s podočnjacima do koljena, s velikom potkožnom čvimbom nasred brade. Evo me sa za 57,14 kuna lakšim novčanikom (kupljene vaginalete), i s utješnom novom crnom torbicom (ali u moju obranu - kupila sam je u Accessorizeu za 149 kn, a ranije je bila 299 kn!) i novim lakom za nokte (ali ja obožavam Zameo ih vjetar i Lady Scarlet nijansu MaxFactora!) - pijuckajući light smoothie prelistavam stranice Coolinarike i tražim recept za zanimljivu čokoladnu tortu dok moj želudac proživljava fazu znanu kao stalno-sam-gladna-miči-mi-se-s-očiju-ili-ću-te-pojesti. Ali, ne predajem se, cilj je zacrtan, a svaki dan je prilika za novi početak - tako me naučila Bridget! 

Uostalom, moj je Mr. Darcy još uvijek uz mene, sretni smo i nemamo napasti koje se penju po drveću i koje će iz škole na kosi donijeti uši, i nema razloga da ne uživam u jednom od najsretnijih razdoblja svog života - ne brinući o popisima i odlukama koje ostaju samo mrtvo slovo na papiru, s pet kila više ili manje.

petak, 25. srpnja 2014.

Tajna iz Plave lagune

Dijete nikada ne zaboravlja svoj prvi misterij. Na krimiće Agathe Christie jednoga me ljeta navukla moja starija sestrična koju sam, u nedostatku velike sestre, kopirala. Sjećam se kao da je bilo jučer – moja prva Agatha Christie bila je Tragedija u tri čina, pohabana knjiga zelenih korica. Trinaest ljudi pozvano je na večeru na kojoj je ubijen lokalni svećenik. Hvala Bogu, za stolom je brčiće mastio i slavni Hercule Poirot koji je otkrio ubojicu! Kojeg li uzbuđenja!

Te sive stanice, ti brčići, to fancy odijelo – uvijek me nervirao, baš onako kako vas živicraju ljudi kojima zavidite na talentu koji vama nije urođen. Misterija na suptilan način – to stil po kojem je Agatha poznata, u kojoj glavnu riječ ne vodi moderna forenzika, nego tek čovjek koji vidi očima skriveno i čuje ono prešućeno. Zato sam voljela Agathu, zato sam voljela Veronicu, zato volim knjige Carlosa Ruiza Zafona, koji je uobičajenoj ljudskoj drami i zločinima dodao i nadnaravnu notu.


Tko god je čitao njegovu Sjenu vjetra upoznao je njegovu sposobnost da od obične kuće na kraju ulice stvori tajanstvenu priču koja uključuje sjene, duhove, paučinu koja se ljepi za tijelo, mnoge zagonetke i tragedije koje čuče u svakom ljudskom biću. Obožavam takve stvari! Obožavam napuštena imanja, rabljene knjige i predmete koji vonjaju po vlazi! Davno prije Sjene vjetra Zafon je napisao svoju trilogiju magle – Princa magle, Ponoćnu palaču i Rujanska svjetla u kojima sam uživala ovaj tjedan.

Romantični svjetionik kojeg progoni duh nesretne Alme Maltisse, napuštena tvornica igračaka i njezin tajanstveni vlasnik, stara vila Cravenmoore u kojoj vladaju sjene i dvoje mladih, Irene i Ismael, koji kroz prvu ljubav pokušavaju otkriti tajne Plave lagune, idiličnog mjesta na obali Normandije, ono su što će vas privući knjizi koja je kao stvorena za poklon onome tko tek iščekuje svoju prvu misteriju i radost njezina otkrivanja!


"Strop, okrunjen kasetiranim labirintom, dočaravao je barokni vrtlog oko sredine prostorije. Na jednome kraju raskošan baldahin s kojega su visjeli dugi zlatni velovi skrivao je postelju. U sredini sobe, na mramornome stolu, stajala je velika šahovska ploča čije su figure bile izrezbarene u kristalu. na drugom kraju Irene je otkrila još jedan izvor svjetla koji je pridonosio toj atmosferi prelijevanja duge: izdubljeno ždrijelo ognjišta u kojemu su gorjele debele cjepanice čiste žerave. Izand njega se dizao golem portret. Bijelo lice s najnježnijim crtama lica koje se mogu zamisliti na nekome ljudskom biću okruživalo je duboke i tužne oči žene ganutljive ljepote. Gospa s portreta bila je odjevena u dugu bijelu opravu i iza nje se mogao razabrati otočić sa svjetionikom u zaljevu."

četvrtak, 24. srpnja 2014.

Grad u kojem momci postaju mladoženje

Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu.

Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.


Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarskog perivoja, onog Vladimira Nazora na utvrdi Forte, pa krenuli preko perivoja kraljice Jelene, Kopnenih vrata Michelea Sanmichelija do Kalelarge - još jedne široke ulice koja to i nije. Eh, Dalmatinci moji, da vi vidite koliko širok šor može biti! Ta legendarna Kalelarga ulica je novijih građevina, budući da je većina stare arhitekture uništena u Drugom svjetskom ratu, pa me se i nije posebno dojmila (valjda sam predugo u srednjovjekovnom Šibeniku). O čemu je to Tomislav Ivčić govorio znaju valjda samo fetivi Zadrani koji su na njenom kamenu doživjeli svoje prve poljupce i prve radosti.

Nakon svetog Donata, preko Foruma iz 1. stoljeća prije Krista, kraj crkve svete Marije koja pripada benediktinkama koje je osnovala sestra kralja Petra Krešimira IV, prošetali smo do Morskih orgulja i slušali njihove zvuke - zajedno sa stotinama ljudi. Intiman i romantičan trenutak, nema što! Zalasku sunca kojem se divio Orson Welles nismo svjedočili, ali srce mi je ipak zaigralo - kad sam na Krševanovom kalendaru, koji okružuje Pozdrav suncu, vidjela ime svetog Franje Asiškog!


Ulica koja mi se najviše svidjela jest ona koja od zadarskog mosta, preko Morskih vrata vodi do Kalelarge, a koja je puna uličnih zabavljača, slikara, glazbenika, zgodnih trgovinica i antikvara.

Ipak, najljepša toga dana bila je crkva svete Stošije (Anastazije), najmanja katedrala na svijetu, kraj koje smo liznuli sladoled (jer poslije 19 sati gase aparat za kavu!?) u slastičarnici za koju kažu da je najbolja u Zadru - u svetom Donatu, po cijeni od 7 kn po kuglici. Sladoled smo čekali neko vrijeme, ali recimo da je vrijedan čekanja (Šoipov je bolji).


Nismo tog dana pili maraskino u kojem su uživali Napoleon Bonaparte i Honore de Balzac (ta mama je napravila tonu domaćeg višnjevca od kojeg nema slađeg), ali smo uspjeli sresti drage prijatelje (aaaaaaaaaaaaaaaa!!) i opremiti mladoženju u Galileu, koji preporučujemo svim mladencima. Crno svečano odijelo s popustom od 40%, dvije košulje za cijenu jedne, dvije kravate za cijenu jedne, čarape i manžete s popustom od 30% - nigdje nećete naći taj omjer kvalitete i cijene!

I tako je Zadar postao grad u kojem momci postaju mladoženje! Do skorog viđenja, grade!

srijeda, 23. srpnja 2014.

A love that never was

Nema veće ljubavi od one koja se nikada nije ni dogodila – jecale su devedesetih kućanice gledajući Mostove okruga Madison. Ja taj film nikada nisam razumjela, niti voljela, i kad god bismo ga u našoj kući gledali, nastala bi velika rasprava o ženama koje varaju muževe. Meni se cijela situacija čini vrlo jednostavna - varanje i laži čovjek bi trebao prerasti, skupiti hrabrost i zgrabiti sreću. Jer, život je kratak, trebaš biti s onim koga voliš (ako se tu uopće radi o ljubavi koja je sve te hrabrosti vrijedna!), makar to značilo da ćeš nekoga usput i povrijediti. Jer, povrijedio si ga dovevši se u tu situaciju! „Ne mogu živjeti s mišlju napuštanja svojih odgovornosti. Ako odem sada, te bi me misli pretvorile u nešto drugo od žene koja je došla voljeti te“, zapisala je Francesca. Ja joj ostanak zbog odgovornosti, straha i lažne odanosti (koja je gurnuta pod tepih za vrijeme četiri dana ljubovanja s Robertom) nisam nikada oprostila. Mislim da je oduzela i svom suprugu priliku da bude sretan, da bude sa ženom koja će čeznuti za njim, a ne za nekim nepoznatim divljim muškarcem - svatko zaslužuje takvu ljubav, a ne ostatke nečega što se davno znalo ljubavlju. Trenutak u kojem njena djeca shvate da za njenog života svoju majku nisu ni poznavali, da je cijeloga života voljela drugoga muškarca – uvijek mi slomi srce. Sručiti godine nesreće i pitanja na svoje najbliže, ma ima li sebičnije stvari? Ako ih je već htjela zaštiti, trebala je baciti sva ta pisma! Vražja Francesca, uvijek mi digne tlak!


Sada sam starija, tobože zrelija. Shvaćam da je mudrica ostala jer je znala da ni s Robertom ne bi bila vječito sretna. Htjela je tu ljubav ostaviti netaknutu, da bude uspomena kojoj će pribjeći u teškim trenucima. Takve smo mi žene. Ma takvi su i muškarci! Nikada se ne radi o toj drugoj osobi - riječ je uvijek samo o praznini koju nastojimo ispuniti, o sebičnim prohtjevima i egoizmu zbog kojeg mislimo da zaslužujemo da nas netko cijeloga života promatra s obožavanjem.


Mostove okruga Madison u 21. stoljeću odlučila je oživjeti mlada filmašica Sarah Polley u filmu Take this waltz (da, onaj Cohenov). Melankolična i nezadovoljna brakom Margot (Michelle Williams) na putovanju upoznaje zanimljivog stranca kojemu s nevjerojatnom lakoćom govori o svom strahu od straha, o onom osjećaju koji čovjeka snađe kad se treba ukrcati na vlak ili avion, o strepnji da će biti izgubljen, zaboravljen, ostavljen između neba i zemlje. Nakon simpatičnog upoznavanja, pri povratku kući, Margot i Daniel (Luke Kirby) uviđaju da su susjedi, i počinju nevolje.


Hoće li se Margot zauvijek, poput Francesce, pitati što je moglo biti da je stisnula zube i otisnula se u pustolovinu te uživati u tišini pred TV-om s mužem (Seth Rogan) koji ju ne voli na način na koji bi ona htjela, ili će poći za novim, ne shvaćajući da sve novo kad tad postane staro – otkrijte u ovom slatkom filmu kojeg krasi jedan erotični trenutak u kafiću, jedan romantični dogovor koji uključuje svjetionik, skriveni pogledi, neodoljiva privlačnost, divna fotografija, šarmantna kostimografija i dirljiva glazba o ljubavi koja ostane nadrealna samo ukoliko se u nju niti ne upustimo.

ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

Malo mjesto na Haitiju

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem. 


Malo mjesto na Haitiju (La belle amour humaine) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije.


Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu potragu promatramo iz perspektive njenog vodiča Thomasa koji, dok ju vozi u mjesto njenih predaka, komentira turiste, svoj život, povijest mjesta i narav lokalnih stanovnika. Njegov šarm i pitak govor ono su što u ovoj knjizi oduševljava. 


Svojom lirikom Trouillot nastoji odgovoriti na pitanja koja si treba postaviti svaki čovjek – zašto živim i kako se moja prisutnost ogleda u svijetu? Slatke niti naših sudbina isprepletene sa sudbinama drugih ljudi tema su ove nagrađivane knjižice koja će vas ponukati na bar jedan dan da i svoj život promotrite iz šire perspektive i izromantizirate ga do krajnjih granica.

"Smiješiš se? Moja ti je priča izmamila osmijeh na lice? Imam puno takvih otkad se bavim ovim poslom. Navozio sam se posjetitelja na sve strane ove zemlje. Od svih koje sam susreo ti si jedina koja je došla ovamo tražiti nešto drugo osim moći i razbibrige. Tvoj se djed stalno smiješio. Ali to nije bio iskren osmijeh. Samo fasada. Bilo je nešto ispod toga što nije pozivalo na razmjenu. Njegov prijatelj pukovnik bio je posvemašnja suprotnost. On se nikad nije smiješio. Nikad nije podizao obrve, nije dizao glas, nikad nije iskazivao ni najmanji osjećaj. Međutim, provodio je uhićenja desetaka mladih ljudi, zapovijedao vodu. Što se tiče njegova civilnog života u glavnom gradu, kad se spominju iznude i mučenja u modi tijekom crnih godina, često iskače njegovo ime. Zapravo su nalikovali: nepomičan osmijeh i smrznuto lice, ravnodušno na osjećaje. Ja ipak volim sudioništvo i osjećaj koji se unosi u osmijeh. I ceste kad dan umire, a putovanje u noć počinje. Na cesti, u sumrak, idemo prema sjeni i svaka je minuta poput još jednog koraka u prostrano podučje kojim nikad nećemo prestati kročiti. Noć je najprostraniji teritorij. Svakog jutra ostavljamo ga da bismo nastavili neki drugi koji ne nudi ista obilja. Svake večeri, u zalazak sunca, ponovno mu se vraćamo. Većina se ljudi prilagodi skučenim krajobrazima i zadovoljava se time da provodi život u hodanju i spavanju u posve malom dijelu noći. Neki se trude otići prema krajevima ili širokim prostranstvima koja nikad ranije nisu posjetili..."

subota, 19. srpnja 2014.

MY favorite things - not Oprah's! (9)

Nakon vikenda s grloboljom, uslijedio je kišni ponedjeljak - savršeni dan za obilazak šibenskog akvarija, lokalnih dućana i kavicu kraj velebne katedrale. Omiljeni Disneyjev crtić mi je Mala sirena, što je zaista ironično s obzirom da imam neku vrstu fobije od vode otkad sam se kao jedanaestogodišnjakinja skoro utopila na Dravi. Ipak, hobotnica koja spava, male klaun (Nemo) ribice, mini morski pas, predivni plavi hlap imena Eugen, jato zlatnih ribica i mnoge druge zanimljive ribice natjerale su me da na tren pomislim da je Sebastian imao pravo -  "...under the sea, darling, it's better..."



Prevrtljivi srpanj savršeno je poslužio za čitanje na balkonu, a na repertorau se našla Ferićeva Smrt djevojčice sa žigicama (predugo na to-read-listi!). Nazivaju je mediteranskim Twin peaksom, što ju čini savršenom knjigom za jadranske plaže - stoga, navali, narode!


Sedamdesetak je dana do dana V pa sam se odlučila malo ozbiljnije pozabaviti i organiziranjem djevojačke zabave. Naravno, kao inspiracija poslužile su Gilmoreice (epizoda 19, sezona 6)!


Nikad nisam imala dosadniju frizuru od ove trenutne. Bojala kosu nisam tri mjeseca pa me svako jutro pred ogledalom oduševi tri nijanse na glavi - od prirodno smeđeg izrasta, narančastih pramenčića koji su izbili na površinu iako kosu nisam u crveno bojila ove godine pa do tamno smeđih tonova na vrhovima. Pa kad je bal... Kupila sam Sunkiss jelly, najnoviji L'orealov proizvod za postupno posvjetljivanje kose, zahvaljujući kojem ćete imati osunčane morske pramenove i izgledati kao Doutzen Kroes. Tih 100 ml (meni dostatnih za dva do tri nanošenja) platila sam 39,99 kn u Kozmu (mislim da je DM-u nešto skuplji) i iako je namjenjen neobojenoj kosi, njima zgelirala svoju tronijansericu i s wet lookom se zaputila na plažu (gel u kosi se osuši nakon desetak minuta). U uputama stoji da se stavlja na suhu kosu, ali kažu da se može nanijeti i na mokru. Ključna stvar je da s gelom u kosi budete na suncu ili sušite kosu fenom, kako bi peroksid, njegov glavni sastojak, djelovao. Nakon tri sata na plaži primijetila sam da mi je kosa malčice posvjetlila (i rekli su da na obojenoj kosi efekt neće biti wow!), a kosa da nije oštećena (hvala i najboljim preparatima za kosu - Matrix Biolage za hidrataciju) - tako da ću nijansu 01 (za svjetlo smeđu kosu do tamno blond) sigurno koristiti još nekoliko puta, kud puklo, da puklo - ionako kažu da se plavuše najbolje zabavljaju!


Nakon večeri na Roškom slapu, u petak su stigli mama i tata pa sam ih počastila najfinijim lignjama u gradu (jer je mama luda za lignjama) - na rivi u restoranu Stari grad, koji preporučujem svakom putniku. Nisam sigurna kakva su druga jela, ali njihove origigi jadranske svježe lignje morate probati - ja mesnatije, mekanije i ukusnije lignje nisam u životu jela! Uz blitvu i krumpir porciju liganja platit ćete oko 60 kn, što čini ovu ponudu još primamljivijom! Baš sam ih htjela fotografirati, ali uvijek zaboravim fotkati hranu - samo navalim! Nakon šetnje gradskim ulicama kojima je vladala salsa, nije nam preostalo ništa drugo nego uživati na plaži cijeli vikend (uz mnogo dobrih knjigica čije recenzije stižu sljedeći tjedan)!

ponedjeljak, 14. srpnja 2014.

Voli onog tko te voli, makar bio i kamen goli

Kad se zaljubimo, postajemo skloni maštanju o zajedničkom životu. Kako bi bilo čarobno živjeti zajedno, svaku večer začiniti čašom finog vina, buditi se gledajući njegovo lice, utonuti u san na jastuku kraj njegovog! Ah! Odjednom, zajedničko kuhanje, zajedničko peglanje, zajedničko ribanje wc školjke, i sve drugo zajedničko postaje nešto čemu težimo, lifestyle koji bi riješio sve naše životne probleme.

I onda se dogodi šok! Već pri prvom zajedničkom ljetovanju ili već u prvim danima zajedničkog života, primjećujemo mane svog, do tada savršenog, partnera, i počinjemo sumnjati u sretnu zajedničku budućnost. Možda se radi o klišejima iz američkih filmova, kao što su ostavljanje poklopca wc školjke (oko čega tolika galama, nikad mi nije bilo jasno!) ili zatrpavanju svake površine stana prljavim čarapama, a možda vas počnu izluđivati njegove navike pri hranjenju ili način na koji bulji u nogometnu utakmicu i ne primjećuje ni vas, ni vašu potrebu za zajedničkim brisanjem prašine.


Umjesto poljupca za laku noć ponekad vas obraduje neosvježavajućim vjetrićem, a osim sunčeve svjetlosti u rano jutro budi vas njegovo hrkanje i krmeljavi pogled. Što je meni ovo trebalo – uskoro se pitate, potpuno zaboravljajući da je i on o vama, ne tako davno, mislio kao o osobi koja u svakom trenu drži sve pod kontrolom, koja nema nikakvih tjelesnih izlučevina, koja za sobom ostavlja miris cvjetne livade, kojoj ručak nikada ne zagori, koja se nikada ne poreže ili ne plače mokre kose jer je sušilo za kosu izdahnulo taman po isteku garancije.

Film Enough said (2013) na duhovit i dinamičan način pripovijeda priču o cjepidlakama, njihovom egoizmu i strahovima te naglašava ljudsku sklonost k opraštanju nesavršenosti svima, osim onima koji ih vole. Pretposljednji je to film Jamesa Gandolfinija (uvijek mi je to ime zvučalo kao mađioničarevo - The Great Gandolfini!) u kojem mu u ženskoj ulozi parira uvijek simpatična Julia Louis-Dreyfus i zahvaljujući kojem ćete shvatiti da niste savršeni i da je i vas ponekad itekako teško voljeti.


Uvidjet ćete da vas živcira što on ne briše mrvice sa stola, a iza svog kuharskog pothvata ostavi pun sudoper prljavog suđa, što ne baca račune i danima nakon što su kupljene namirnice iščeznule iz vašeg frižidera i što baš uvijek želi gledati akcijske filmove. Priznat ćete si da njega možda nervira to što nikad ne zatvarate vrata u stanu punom propuha, što se prejedate čokoladom pa mu kukate zbog viška kila, što ga tjerate da jede grašak iako je sto puta rekao da ga ne voli i što su mu sve redom košulje neopeglane.


Ali, znate što? Brzo će vam postati jasno - treba voljeti onoga tko vas voli, jer lako je voljeti nekoga bez mane, a potrebna je sva sila ljubavi da se zavoli nekoga baš takav kakav jest. A kad nađete nekoga dovoljno ludog da vam tolerira gluposti, ne puštajte ga iz ruku!

subota, 12. srpnja 2014.

Slatko ljeto u slikama (2)

Sija sunce, sija meni sja, a ja ležim pokrivena, crvenog nosa i upaljenog grla. Bit će da sam opasno ostarjela jer me nagle promjene vremena nikada ranije nisu na ovakav način onesposobljavale. Tako već drugi dan gutam bombone od đumbira i propolisa, pijem kamilicu i prisjećam se kako je bilo lijepo udisati zrak kroz obje nosnice! Uz to, prisjećam se prošlog vikenda s dragim na predivnoj Jadriji - gradskom kupalištu u kojem Šibenčani točaju noge već stotinu godina - a koje je mene oduševilo prvog puta kada sam se na njega iskrcala iz brodice Luce, iz nekog neopisivnog razloga.


Još uvijek čitam Amy Tan - Spasiti ribu od utapanja - Burma me umara, što da vam velim. Pogledali smo Fading Gigolo u ljetnom kinu, isprdali najklišejizirani film ever - Endless love, uživali u The kings of summer te vrijeme kratili uz višnjevaču i serije Banshee i švedsko-danski Most.


 Život je lijep. Još kad bih se uspjela vratiti svom uobičajenom kapacitetu pluća, to bi bilo divno.