Preskoči na glavni sadržaj

Mrvicu čudesno

Ljeti sam uvijek u potrazi za savršenom knjigom za plažu - onom koja će na jednom mjestu okupiti sve moje interese te me nasmijati i stvoriti bezbrižnu atmosferu.
Dawn French engleska je spisateljica i komičarka, a znate ju možda kao Geraldine Granger (Hermione - not related) u humorističnoj seriji Vicar of Dibley. Prije četiri godine napisala je knjigu Mrvicu čudesno, koja vas već samim naslovom privlači, zar ne?


U njoj je na komičan i autentičan način ispričala životnu priču majke dvoje tinejdžera koja je ujedno i vrhunski dječji psiholog. Međutim, svoju sedamnaestogodišnju kći Doru ona nimalo ne razumije, a šesnaestogodišnjeg sina koji si umišlja da je Oscar Wilde još manje.

Dora je u onoj fazi kada blajha kosu i mrzi svoju majku iz dna duše (ali ju ipak doziva "Mamice!" kad se razboli) mrzi svoje tijelo, mrzi sve kurvetine koje joj se motaju oko bivšeg boyfrienda kojeg je, btw, totalno preboljela i uopće ne želi više biti s njim. Yeah, right. Njezine misli na papiru zastrašujuće su me podsjetile na stranice mog dnevnika, napisanog u onim stresnim situacijama - kad sam doma izdržavala kaznu zbog kašnjenja pa nisam mogla u gradu slučajno sresti dečka koji mi se sviđao ili morala štrebati za ispit iz biologije, znajući da mi znanje iz nje neće u životu, ono, baš nikad trebati.


Pročitati Dorin život iz perspektive njene majke koja joj se nastoji približiti (biti prijatelj i roditelj - nemoguća misija?) bilo mi je neobično iskustvo, valjda nikada nisam u potpunosti razumjela koliko je svaka moja tinejdžerska kriza pogađala moje roditelje, koliko ih je izluđivala - koliko su me ustvari voljeli i željeli mi dobro. Mrzim što sam to morala izgovoriti, tj. napisati, ali valjda to kad tad kaže svaki ispaćeni tinejdžer kad odraste i kad ga u životu prestanu voditi hormoni.

Ovu čudesno zabavnu knjigu progutat ćete na plaži i mahnito nazivati majku da bi joj rekli da je volite - mark my words!

"Hvala ti, mama, što si mi uništila život. Baš mi je drago što imaš gripu, totalno je zalsužuješ i nadam se da ćeš krepati od strašnog gušenja u vlastitim šmrkljima. Kupila sam ti čips i to! A ti si ono, sebičnija od sebičnog! Kako se usuđuješ izazivati mi takav stres? Kao da, ono, već nisam pod dovoljnim stresom ovako kako jest, jebemu. Imam stres zbog školskih predmeta, stres zbog audicije za X factor, stres zbog Sama, stres zbog love, stres zbog love na mobitelu, stres zbog fotke na fejsu, a sad ga ona samo povećava jebenim ogromnim stresom zbog kose!
....
Odaberi, mama - plava kosa ili smrt?
Možda bi ti za mene radije smrt? - tad ne bi morala i nadalje stalno gledati moju takozvanu "slamnatu glavu". Da, to bi tvoj jebeni život učinilo toliko mnogo boljim. Priznaj, tad bi mogla nastaviti sa svojim poslom i pisanjem bez iritantne smetnje... kako se to zove? - o, da - kćerke!!!
Oprosti što postojim, oprosti što dišem - oprosti što te vrijeđam svojom kosom, i licem i svime ostalim na meni i mom tijelu što mrziš čim ugledaš...."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...