Preskoči na glavni sadržaj

Mrvicu čudesno

Ljeti sam uvijek u potrazi za savršenom knjigom za plažu - onom koja će na jednom mjestu okupiti sve moje interese te me nasmijati i stvoriti bezbrižnu atmosferu.
Dawn French engleska je spisateljica i komičarka, a znate ju možda kao Geraldine Granger (Hermione - not related) u humorističnoj seriji Vicar of Dibley. Prije četiri godine napisala je knjigu Mrvicu čudesno, koja vas već samim naslovom privlači, zar ne?


U njoj je na komičan i autentičan način ispričala životnu priču majke dvoje tinejdžera koja je ujedno i vrhunski dječji psiholog. Međutim, svoju sedamnaestogodišnju kći Doru ona nimalo ne razumije, a šesnaestogodišnjeg sina koji si umišlja da je Oscar Wilde još manje.

Dora je u onoj fazi kada blajha kosu i mrzi svoju majku iz dna duše (ali ju ipak doziva "Mamice!" kad se razboli) mrzi svoje tijelo, mrzi sve kurvetine koje joj se motaju oko bivšeg boyfrienda kojeg je, btw, totalno preboljela i uopće ne želi više biti s njim. Yeah, right. Njezine misli na papiru zastrašujuće su me podsjetile na stranice mog dnevnika, napisanog u onim stresnim situacijama - kad sam doma izdržavala kaznu zbog kašnjenja pa nisam mogla u gradu slučajno sresti dečka koji mi se sviđao ili morala štrebati za ispit iz biologije, znajući da mi znanje iz nje neće u životu, ono, baš nikad trebati.


Pročitati Dorin život iz perspektive njene majke koja joj se nastoji približiti (biti prijatelj i roditelj - nemoguća misija?) bilo mi je neobično iskustvo, valjda nikada nisam u potpunosti razumjela koliko je svaka moja tinejdžerska kriza pogađala moje roditelje, koliko ih je izluđivala - koliko su me ustvari voljeli i željeli mi dobro. Mrzim što sam to morala izgovoriti, tj. napisati, ali valjda to kad tad kaže svaki ispaćeni tinejdžer kad odraste i kad ga u životu prestanu voditi hormoni.

Ovu čudesno zabavnu knjigu progutat ćete na plaži i mahnito nazivati majku da bi joj rekli da je volite - mark my words!

"Hvala ti, mama, što si mi uništila život. Baš mi je drago što imaš gripu, totalno je zalsužuješ i nadam se da ćeš krepati od strašnog gušenja u vlastitim šmrkljima. Kupila sam ti čips i to! A ti si ono, sebičnija od sebičnog! Kako se usuđuješ izazivati mi takav stres? Kao da, ono, već nisam pod dovoljnim stresom ovako kako jest, jebemu. Imam stres zbog školskih predmeta, stres zbog audicije za X factor, stres zbog Sama, stres zbog love, stres zbog love na mobitelu, stres zbog fotke na fejsu, a sad ga ona samo povećava jebenim ogromnim stresom zbog kose!
....
Odaberi, mama - plava kosa ili smrt?
Možda bi ti za mene radije smrt? - tad ne bi morala i nadalje stalno gledati moju takozvanu "slamnatu glavu". Da, to bi tvoj jebeni život učinilo toliko mnogo boljim. Priznaj, tad bi mogla nastaviti sa svojim poslom i pisanjem bez iritantne smetnje... kako se to zove? - o, da - kćerke!!!
Oprosti što postojim, oprosti što dišem - oprosti što te vrijeđam svojom kosom, i licem i svime ostalim na meni i mom tijelu što mrziš čim ugledaš...."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta