Preskoči na glavni sadržaj

Mrvicu čudesno

Ljeti sam uvijek u potrazi za savršenom knjigom za plažu - onom koja će na jednom mjestu okupiti sve moje interese te me nasmijati i stvoriti bezbrižnu atmosferu.
Dawn French engleska je spisateljica i komičarka, a znate ju možda kao Geraldine Granger (Hermione - not related) u humorističnoj seriji Vicar of Dibley. Prije četiri godine napisala je knjigu Mrvicu čudesno, koja vas već samim naslovom privlači, zar ne?


U njoj je na komičan i autentičan način ispričala životnu priču majke dvoje tinejdžera koja je ujedno i vrhunski dječji psiholog. Međutim, svoju sedamnaestogodišnju kći Doru ona nimalo ne razumije, a šesnaestogodišnjeg sina koji si umišlja da je Oscar Wilde još manje.

Dora je u onoj fazi kada blajha kosu i mrzi svoju majku iz dna duše (ali ju ipak doziva "Mamice!" kad se razboli) mrzi svoje tijelo, mrzi sve kurvetine koje joj se motaju oko bivšeg boyfrienda kojeg je, btw, totalno preboljela i uopće ne želi više biti s njim. Yeah, right. Njezine misli na papiru zastrašujuće su me podsjetile na stranice mog dnevnika, napisanog u onim stresnim situacijama - kad sam doma izdržavala kaznu zbog kašnjenja pa nisam mogla u gradu slučajno sresti dečka koji mi se sviđao ili morala štrebati za ispit iz biologije, znajući da mi znanje iz nje neće u životu, ono, baš nikad trebati.


Pročitati Dorin život iz perspektive njene majke koja joj se nastoji približiti (biti prijatelj i roditelj - nemoguća misija?) bilo mi je neobično iskustvo, valjda nikada nisam u potpunosti razumjela koliko je svaka moja tinejdžerska kriza pogađala moje roditelje, koliko ih je izluđivala - koliko su me ustvari voljeli i željeli mi dobro. Mrzim što sam to morala izgovoriti, tj. napisati, ali valjda to kad tad kaže svaki ispaćeni tinejdžer kad odraste i kad ga u životu prestanu voditi hormoni.

Ovu čudesno zabavnu knjigu progutat ćete na plaži i mahnito nazivati majku da bi joj rekli da je volite - mark my words!

"Hvala ti, mama, što si mi uništila život. Baš mi je drago što imaš gripu, totalno je zalsužuješ i nadam se da ćeš krepati od strašnog gušenja u vlastitim šmrkljima. Kupila sam ti čips i to! A ti si ono, sebičnija od sebičnog! Kako se usuđuješ izazivati mi takav stres? Kao da, ono, već nisam pod dovoljnim stresom ovako kako jest, jebemu. Imam stres zbog školskih predmeta, stres zbog audicije za X factor, stres zbog Sama, stres zbog love, stres zbog love na mobitelu, stres zbog fotke na fejsu, a sad ga ona samo povećava jebenim ogromnim stresom zbog kose!
....
Odaberi, mama - plava kosa ili smrt?
Možda bi ti za mene radije smrt? - tad ne bi morala i nadalje stalno gledati moju takozvanu "slamnatu glavu". Da, to bi tvoj jebeni život učinilo toliko mnogo boljim. Priznaj, tad bi mogla nastaviti sa svojim poslom i pisanjem bez iritantne smetnje... kako se to zove? - o, da - kćerke!!!
Oprosti što postojim, oprosti što dišem - oprosti što te vrijeđam svojom kosom, i licem i svime ostalim na meni i mom tijelu što mrziš čim ugledaš...."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca