Preskoči na glavni sadržaj

A love that never was

Nema veće ljubavi od one koja se nikada nije ni dogodila – jecale su devedesetih kućanice gledajući Mostove okruga Madison. Ja taj film nikada nisam razumjela, niti voljela, i kad god bismo ga u našoj kući gledali, nastala bi velika rasprava o ženama koje varaju muževe. Meni se cijela situacija čini vrlo jednostavna - varanje i laži čovjek bi trebao prerasti, skupiti hrabrost i zgrabiti sreću. Jer, život je kratak, trebaš biti s onim koga voliš (ako se tu uopće radi o ljubavi koja je sve te hrabrosti vrijedna!), makar to značilo da ćeš nekoga usput i povrijediti. Jer, povrijedio si ga dovevši se u tu situaciju! „Ne mogu živjeti s mišlju napuštanja svojih odgovornosti. Ako odem sada, te bi me misli pretvorile u nešto drugo od žene koja je došla voljeti te“, zapisala je Francesca. Ja joj ostanak zbog odgovornosti, straha i lažne odanosti (koja je gurnuta pod tepih za vrijeme četiri dana ljubovanja s Robertom) nisam nikada oprostila. Mislim da je oduzela i svom suprugu priliku da bude sretan, da bude sa ženom koja će čeznuti za njim, a ne za nekim nepoznatim divljim muškarcem - svatko zaslužuje takvu ljubav, a ne ostatke nečega što se davno znalo ljubavlju. Trenutak u kojem njena djeca shvate da za njenog života svoju majku nisu ni poznavali, da je cijeloga života voljela drugoga muškarca – uvijek mi slomi srce. Sručiti godine nesreće i pitanja na svoje najbliže, ma ima li sebičnije stvari? Ako ih je već htjela zaštiti, trebala je baciti sva ta pisma! Vražja Francesca, uvijek mi digne tlak!


Sada sam starija, tobože zrelija. Shvaćam da je mudrica ostala jer je znala da ni s Robertom ne bi bila vječito sretna. Htjela je tu ljubav ostaviti netaknutu, da bude uspomena kojoj će pribjeći u teškim trenucima. Takve smo mi žene. Ma takvi su i muškarci! Nikada se ne radi o toj drugoj osobi - riječ je uvijek samo o praznini koju nastojimo ispuniti, o sebičnim prohtjevima i egoizmu zbog kojeg mislimo da zaslužujemo da nas netko cijeloga života promatra s obožavanjem.


Mostove okruga Madison u 21. stoljeću odlučila je oživjeti mlada filmašica Sarah Polley u filmu Take this waltz (da, onaj Cohenov). Melankolična i nezadovoljna brakom Margot (Michelle Williams) na putovanju upoznaje zanimljivog stranca kojemu s nevjerojatnom lakoćom govori o svom strahu od straha, o onom osjećaju koji čovjeka snađe kad se treba ukrcati na vlak ili avion, o strepnji da će biti izgubljen, zaboravljen, ostavljen između neba i zemlje. Nakon simpatičnog upoznavanja, pri povratku kući, Margot i Daniel (Luke Kirby) uviđaju da su susjedi, i počinju nevolje.


Hoće li se Margot zauvijek, poput Francesce, pitati što je moglo biti da je stisnula zube i otisnula se u pustolovinu te uživati u tišini pred TV-om s mužem (Seth Rogan) koji ju ne voli na način na koji bi ona htjela, ili će poći za novim, ne shvaćajući da sve novo kad tad postane staro – otkrijte u ovom slatkom filmu kojeg krasi jedan erotični trenutak u kafiću, jedan romantični dogovor koji uključuje svjetionik, skriveni pogledi, neodoljiva privlačnost, divna fotografija, šarmantna kostimografija i dirljiva glazba o ljubavi koja ostane nadrealna samo ukoliko se u nju niti ne upustimo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...