Preskoči na glavni sadržaj

A love that never was

Nema veće ljubavi od one koja se nikada nije ni dogodila – jecale su devedesetih kućanice gledajući Mostove okruga Madison. Ja taj film nikada nisam razumjela, niti voljela, i kad god bismo ga u našoj kući gledali, nastala bi velika rasprava o ženama koje varaju muževe. Meni se cijela situacija čini vrlo jednostavna - varanje i laži čovjek bi trebao prerasti, skupiti hrabrost i zgrabiti sreću. Jer, život je kratak, trebaš biti s onim koga voliš (ako se tu uopće radi o ljubavi koja je sve te hrabrosti vrijedna!), makar to značilo da ćeš nekoga usput i povrijediti. Jer, povrijedio si ga dovevši se u tu situaciju! „Ne mogu živjeti s mišlju napuštanja svojih odgovornosti. Ako odem sada, te bi me misli pretvorile u nešto drugo od žene koja je došla voljeti te“, zapisala je Francesca. Ja joj ostanak zbog odgovornosti, straha i lažne odanosti (koja je gurnuta pod tepih za vrijeme četiri dana ljubovanja s Robertom) nisam nikada oprostila. Mislim da je oduzela i svom suprugu priliku da bude sretan, da bude sa ženom koja će čeznuti za njim, a ne za nekim nepoznatim divljim muškarcem - svatko zaslužuje takvu ljubav, a ne ostatke nečega što se davno znalo ljubavlju. Trenutak u kojem njena djeca shvate da za njenog života svoju majku nisu ni poznavali, da je cijeloga života voljela drugoga muškarca – uvijek mi slomi srce. Sručiti godine nesreće i pitanja na svoje najbliže, ma ima li sebičnije stvari? Ako ih je već htjela zaštiti, trebala je baciti sva ta pisma! Vražja Francesca, uvijek mi digne tlak!


Sada sam starija, tobože zrelija. Shvaćam da je mudrica ostala jer je znala da ni s Robertom ne bi bila vječito sretna. Htjela je tu ljubav ostaviti netaknutu, da bude uspomena kojoj će pribjeći u teškim trenucima. Takve smo mi žene. Ma takvi su i muškarci! Nikada se ne radi o toj drugoj osobi - riječ je uvijek samo o praznini koju nastojimo ispuniti, o sebičnim prohtjevima i egoizmu zbog kojeg mislimo da zaslužujemo da nas netko cijeloga života promatra s obožavanjem.


Mostove okruga Madison u 21. stoljeću odlučila je oživjeti mlada filmašica Sarah Polley u filmu Take this waltz (da, onaj Cohenov). Melankolična i nezadovoljna brakom Margot (Michelle Williams) na putovanju upoznaje zanimljivog stranca kojemu s nevjerojatnom lakoćom govori o svom strahu od straha, o onom osjećaju koji čovjeka snađe kad se treba ukrcati na vlak ili avion, o strepnji da će biti izgubljen, zaboravljen, ostavljen između neba i zemlje. Nakon simpatičnog upoznavanja, pri povratku kući, Margot i Daniel (Luke Kirby) uviđaju da su susjedi, i počinju nevolje.


Hoće li se Margot zauvijek, poput Francesce, pitati što je moglo biti da je stisnula zube i otisnula se u pustolovinu te uživati u tišini pred TV-om s mužem (Seth Rogan) koji ju ne voli na način na koji bi ona htjela, ili će poći za novim, ne shvaćajući da sve novo kad tad postane staro – otkrijte u ovom slatkom filmu kojeg krasi jedan erotični trenutak u kafiću, jedan romantični dogovor koji uključuje svjetionik, skriveni pogledi, neodoljiva privlačnost, divna fotografija, šarmantna kostimografija i dirljiva glazba o ljubavi koja ostane nadrealna samo ukoliko se u nju niti ne upustimo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta