Preskoči na glavni sadržaj

Tajna iz Plave lagune

Dijete nikada ne zaboravlja svoj prvi misterij. Na krimiće Agathe Christie jednoga me ljeta navukla moja starija sestrična koju sam, u nedostatku velike sestre, kopirala. Sjećam se kao da je bilo jučer – moja prva Agatha Christie bila je Tragedija u tri čina, pohabana knjiga zelenih korica. Trinaest ljudi pozvano je na večeru na kojoj je ubijen lokalni svećenik. Hvala Bogu, za stolom je brčiće mastio i slavni Hercule Poirot koji je otkrio ubojicu! Kojeg li uzbuđenja!

Te sive stanice, ti brčići, to fancy odijelo – uvijek me nervirao, baš onako kako vas živicraju ljudi kojima zavidite na talentu koji vama nije urođen. Misterija na suptilan način – to stil po kojem je Agatha poznata, u kojoj glavnu riječ ne vodi moderna forenzika, nego tek čovjek koji vidi očima skriveno i čuje ono prešućeno. Zato sam voljela Agathu, zato sam voljela Veronicu, zato volim knjige Carlosa Ruiza Zafona, koji je uobičajenoj ljudskoj drami i zločinima dodao i nadnaravnu notu.


Tko god je čitao njegovu Sjenu vjetra upoznao je njegovu sposobnost da od obične kuće na kraju ulice stvori tajanstvenu priču koja uključuje sjene, duhove, paučinu koja se ljepi za tijelo, mnoge zagonetke i tragedije koje čuče u svakom ljudskom biću. Obožavam takve stvari! Obožavam napuštena imanja, rabljene knjige i predmete koji vonjaju po vlazi! Davno prije Sjene vjetra Zafon je napisao svoju trilogiju magle – Princa magle, Ponoćnu palaču i Rujanska svjetla u kojima sam uživala ovaj tjedan.

Romantični svjetionik kojeg progoni duh nesretne Alme Maltisse, napuštena tvornica igračaka i njezin tajanstveni vlasnik, stara vila Cravenmoore u kojoj vladaju sjene i dvoje mladih, Irene i Ismael, koji kroz prvu ljubav pokušavaju otkriti tajne Plave lagune, idiličnog mjesta na obali Normandije, ono su što će vas privući knjizi koja je kao stvorena za poklon onome tko tek iščekuje svoju prvu misteriju i radost njezina otkrivanja!


"Strop, okrunjen kasetiranim labirintom, dočaravao je barokni vrtlog oko sredine prostorije. Na jednome kraju raskošan baldahin s kojega su visjeli dugi zlatni velovi skrivao je postelju. U sredini sobe, na mramornome stolu, stajala je velika šahovska ploča čije su figure bile izrezbarene u kristalu. na drugom kraju Irene je otkrila još jedan izvor svjetla koji je pridonosio toj atmosferi prelijevanja duge: izdubljeno ždrijelo ognjišta u kojemu su gorjele debele cjepanice čiste žerave. Izand njega se dizao golem portret. Bijelo lice s najnježnijim crtama lica koje se mogu zamisliti na nekome ljudskom biću okruživalo je duboke i tužne oči žene ganutljive ljepote. Gospa s portreta bila je odjevena u dugu bijelu opravu i iza nje se mogao razabrati otočić sa svjetionikom u zaljevu."

Primjedbe

  1. Moja prva Agatha je bila Treća djevojka, u ljeto '98 (man, I'm old) :)

    Od Zafona sam pročitala sve prevedeno na hrv.j., od ove trilogije upravo ova mi je najdraža... Fina knjižica za ljeto!

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa i ja sam tad negdje pocela - ljeto iza 4.razreda, taman oko '98. :D
    Slazem se, Rujanska svjetla su najbolja!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo