subota, 28. lipnja 2014.

Zasluge jedne velike sestre

Kaže se da majke obavljaju najteži posao. Svaka čast majkama, ali ni posao starijih sestara ne smijemo zanemariti.

Govorim bez imalo skromnosti, bez namjere da se bezrazložno hvalim, samo iznosim činjenice - moje sestre zaista jesu najpametnije, najsvestranije i najkreativnije sestre na svijetu. Naravno, dio njihovih talenata možemo pripisati genetici, ali volim vjerovati da je za njihove pothvate i uspjehe (hm, ali i loše trenutke) zaslužna i njihova starija sestra.

Dok sam bila mlađe, u javnosti sam znala tajiti činjenicu da imam čak dvije mlađe sestre - tinejdžeri se često osjećaju kao da gube na jedinstvenosti ako priznaju da dijele sobu, ili kuću, s još ponekim stvorenjem, razumijete? Bile su silno dosadne i uvijek su se htjele družiti sa mnom baš kad bi mi u goste došla prijateljica. Najmrskije su mi bile kad su se htjele igrati škole za vrijeme mojih dugo iščekivanih školskih praznika ili kad su htjele gledati Dawson's creek sa mnom, u mojoj sobi, i to baš u trenutku kad se Pacey i Joey trebaju prvi put poljubiti. Digne mi se kosa na glavi i sada, kad se toga sjetim.



Međutim, sve češće mi se događa da potpuno samoinicijativno spominjem svoje sestre, objašnjavam njihove životne planove i ponosim se njihovim uspjesima - baš onako kako to čine naporni roditelji koji se ponašaju kao da nitko osim njih nema pametno dijete. Što sa mnom nije u redu?

Znate, sestra koju sam dobila za svoj četvrti rođendan (doslovno!) uskoro će diplomirati engleski jezik i književnost i filozofiju na osječkom filozofskom fakultetu s diplomskim radom čiji naslov nikako ne mogu upamtiti (fah idiotizam na djelu). Osim toga, ona je urednica portala hrvatske Franjevačke mladeži te jedan od idejnih začetnika Socijalne samoposluge u gradu Našicama, prvoj takvoj samoposluzi u gradu te veličine u Hrvatskoj!
Budimo realni, da nije moje opsjednutosti filmovima i knjigama te Gilmoreicama, ne bi ni moja sestra govorila 180 wpm, i to na engleskom jeziku, a da nije bilo mojih glumpavih debata za nedjeljnim ručkom (aaaah, family time), filozof u njoj možda bi još uvijek spavao dubokim snom. Baš onako kako me slijedila u doba Dawson's creeka, slijedila me i na framaškom putu, i to odanije i srčanije nego sam ja činila.


Baby sisterica uskoro će postati bakalar portugalskog i hrvatskog jezika i književnosti, a od jeseni će biti i ponosni student filmske režije na Akademiji dramskih umjetnosti - i to s najvećim brojem bodova na prijemnom ispitu koji uspješno završi za samo pet kandidata! Možda kao male nismo voljele Tarantina i slične koji su utjecali na njezin čudnovati um, ali ja ću i dalje vjerovati da su i dani uz Gooniese i slične spektakle oblikovali jednu od najvažnijih odluka u njenom životu. Neće ona to nikada priznati, ali Gunse i druge njoj drage glazbenike i umjetnike, otkrila je cundrajući po mojim super tajnim folderima.


Možda se sutra ne probudim, možda nikad nikome ne spasim život i ne napravim ništa bitno za čovječanstvo, ali danas sam ponosna onako kako nisam mislila da je moguće biti. Danas sam sretna jer sam promatrač njihovih nevjerojatnih života koji me svakodnevno inspiriraju. Što li će sljedeće stvoriti i postići - jedva čekam otkriti!

petak, 20. lipnja 2014.

Ženik i nevjesta sporazumjeli su se...

Danas smo posjetili matičara, a ja sam donijela jednu od težih odluka u svom životu. No, baš zbog njene težine, tj. onoga što ta odluka najprije meni predstavlja (jer drugi se time uopće ne zamaraju, vjerujte, udavače moje!), bila je i jedna od onih koje izmame iskreni osmijeh od uha do uha.

Feministička stvar

Odluka o promjeni prezimena u našoj kulturi je na ženi, takvi su običaji, takva je tradicija - u tolikoj mjeri da mi ni samoj ne pada napamet da on nosi moje prezime, niti smatram da bismo nošenjem dva prezimena nešto bitno ovom svijetu pokazali. Jer, budimo realni, žene mijenjaju prezime ili ga odbijaju promijeniti samo radi vanjskog dojma. Svaka od nas dobro zna svoje ime i prezime u srcu, bez obzira što se nalazilo na papiru, zar ne?
Žene su se prije mnogo godina izborile - za izbor! Mnoge misle da duguju tim generacijama zadržavanje prezimena, da ponosno pokažu da su neovisne žene koje misle svojom glavom, ali ako ćemo se držati formalizma - onda žena nikada nije uistinu neovisna, jer ako nije suprugova, onda je očeva - osim ako vam je ime Madonna ili Lady Gaga, naravno.
Smatram se feministicom, vjerujem da žene imaju pravo na sve, i da su sposobne za sve, ali mislim da bračna zajednica ne služi isključivo pokazivanju čvrste ženske ruke. Štoviše, jao si ga nama ako se smatramo feministicama ili držimo da smo učinile sve za napredak žena u našoj civilizaciji ako smo zadržale svoje djevojačko prezime. Možda će netko "odricanje" od svoga prezimena smatrati izdajom feminističkih stavova, ali da vam iskreno kažem, nijedna dosadašnja životna odluka nije učinila da se osjećam ovako ženstveno, ovako neovisnom i odgovornom za svoj život. Do sad sam bila kći, sestra, a sada sam spremna postati i suprugom, majkom.


Obiteljska stvar

Željela sam zadržati svoje prezime, da se ne izgubi, da se iz aviona vidi da se ponosim svojim korijenima - ali budimo realni, zar se iz jednog prezimena (očevog) vidi sva obiteljska povijest, zar se u njemu zrcale sve šukunbake i šukundjedovi, njihove priče, njihovi uspjesi i tragedije, sve bolesti koje se provlače kroz generacije, sve navike koje pripisujemo onima kojih odavna nema? Moja obitelj je u meni duboko ukorijenjena, bez obzira kako se ja zvala. Moja sestre bit će moje sestre sve da promjene i lice i stas i glas, i ime i prezime, a formalna promjena prezimena neće moje roditelje učiniti manje mojim stvoriteljima. Hm, hoće li me možda baš uzimanje suprugova prezimena ponukati da svoju djecu jednoga dana još upornije kljukam podacima o obiteljskom stablu?


Supružnička stvar

Pitao me hoću li se udati za njega, hoću li s njim zasnovati obitelj - odgovorila sam potvrdno, a sada želim i dokazati svoje da. Iako mi je još uvijek nezamislivo da se neću prezivati kao ostatak moje obitelji, i rastužuje me pomisao da nisam više ta i ta, kad pomislim da bih mogla postati žena koja nosi dio njega - obuzme me neobična radost i uzbuđenje! Ta mi ćemo zaista postati obitelj, osnovat ćemo svoj klan, započeti svoju lozu!
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo - stoji u Bibliji. Ali, to je samo simbolika, reći će mnogi. Jest, ali mislim da želim tu simboliku - želim ljubav koja nema uvjeta, koja ne stavlja 'mene' ispred 'nas'. A što s muškarcem, pitat ćete me? Nekako vjerujem da muškarci nisu dovoljno hrabri, a ni snažni da bi o takvim stvarima odlučivali, pa sam odlučila biti superwoman i svjesno i samostalno odabrati po kojem ću imenu biti prepoznatljiva. Imam 27 godina i već sam pola života zaljubljena u njega - već sam pola života njegova, i on je moj - bez obzira kako se mi zvali. Pa sve i da sutra svijeta nestane, da nam se imena zaborave i svi osobni podaci izbrišu - mi bismo postojali i spremno krenuli s osnivanjem naše obitelji.


Uostalom, mama i tata zajednički su mi nadjenuli ime, a ne prezime - i upravo je ono simbol moje obitelji, bila ja djevojčica ili baka s unučetom. Neka i njegovo prezime ostavi znak na meni - znak da sam pred Bogom odabrala zvati se njegovom suprugom, znak da sam spremna poštovati ga i ljubiti u sve dane svog života i zajedno s njim podići još jedan naraštaj koji će nositi naše prezime.

srijeda, 18. lipnja 2014.

MY favorite things - not Oprah's! (8)

U proteklom tjednu nije se dogodilo baš ništa posebno, a opet, mic po mic, kak' bi rekli, puno toga se promijenilo u mojoj svakodnevici. Za početak, jedan mali komadić papira učinio me savjetnikom, omogućio mi vlastitu referadu, odredio mi normu koju moram u tromjesečju ispuniti i u moju sobicu broj 2 zgurao hrpetine spisa koji čekaju da ih pročitam, riješim, referiram mentoru, izvijećam, napišem i otpremim - prava sitnica!


Neki dan smo dragi i ja shvatili da već mjesec dana stanujemo u "novom" stanu - vrijeme je proletjelo! Ne tako davno živjela sam u ulici u koju sam se s posla spuštala glavnom ulicom, a sada stanujem pod oblacima, svakodnevno jačam guzu, ne uspijevam steći kondiciju, ali uživam u lijepom pogledu, cvijeću, stablima maslina, smokava i svježoj mirišljavoj lavandi. Da se udajem u lipnju, imalabih buket lavande, ma sigurna sam, taj mi miris jednostavno ne može dosaditi!


Već dugo se nisam počastila nekim kozmetičkim proizvodom ili knjigom, pa se na mojoj listi omiljenih stvari redovito nađe spiza - ovaj put čokoladni muffini kojima smo počastili prijatelje s kojima smo kafenisali za vikend i doručak u krevet koji mi je spremio dragi u nedjelju. Možda vam se ne čini kao ekstravagantni doručak, ali zna on dobro da mi nema slađeg od prepečenca s pekmezom od šipka i cimetom!


Bez obzira što se radi o hrvatskom izdanju časopisa, što me assholes nisu potpisali, što su mi ispravljali pravopis ondje gdje ga nije trebalo ispravljati (hm, čitam da je Remi iz Elementala jedna od lektorica), što su mi srezali "članak" na temu dragog mi festivala u Orahovici (Ferragosto Jam - od 1. do 3. kolovoza - dođite!!), ja znam da su se moje riječi našle u Rolling Stoneu! Ne nadam se da ću postati William Miller, ali ovakve sitnice me vesele!

A znate što me najviše veseli? To što večeras putujem za Slavoniju upoznati sve te komarce o kojima svi pričaju! Obiteljska druženja, organizacija vjenčanja, kafenisanje do besvijesti - jedva čekam!!


utorak, 17. lipnja 2014.

Good girl in yellow dress

Ne znam za vas, ali moja uobičajena noćna mora svodi se na moj pokušaj da se spremim za (ne)važnu priliku (odlazak u školu najčešće), a to zriktavanje traje cijeeeeeeelu noć - ne mogu pronaći određeni odjevni predmet, ne mogu namjestiti kosu, odjedanput nestane vode ili se dogodi neki drugi užas. Gore od toga bilo bi jedino izgubiti se u nepoznatom dijelu grada i cijelu se noć pokušavati vratiti kući, baš kao što se dogodilo Paulu Hackettu u Scorsesejevom odličnom After hours.

Od 1985. godine, kad se proslavio Griffin Dunne koji je utjelovio nesretnog Paula, mnogi su pokušavali ponoviti njegovu noćnu moru. Ali, samo je Steven Brill uspio - snimivši komediju Walk of shame u kojoj glavnu ulogu igra komičarka Elizabeth Banks (loooove her - Pitch Perfect je najbolji feel good movie ever).


Bitch s televizije, Meghan Miles, voditeljica je vijesti koju jednog dana strefe svi oni stresni događaji koje liječnička struka navodi kao moguće uzroke infarkta - napusti ju zaručnik, a posao snova za dlaku joj izmakne iz ruku. Prijateljice je na silu odvlače u večernji izlazak, nagovarajući je da svoj stres iskali na nekom od lokalnih penisa. Oblače je u ozloglašenu žutu haljinu, i njena Twilight zone večer počinje.


Neću vam otkrivati previše, ali reći ću da je ovo film zbog kojeg ćete drugi put promisliti prije nego obučete droljastu haljinu ili uskočite strancu u krevet, zbog kojeg ćete početi cijeniti trčanje u štiklama kao ozbiljnu sportsku disciplinu, nabaviti nekakvu vrstu GPS-a i odustati od tvrdnji da ni u kojem slučaju ne biste učinili nešto nemoralno poput dilanja cracka, švercanja u javnom prijevozu ili krađe. Elizabeth Banks u žutoj haljini nasmijala me u svakoj sceni, naučila toleranciji i pristojnosti te pritom uspjela i iznijeti kritiku modernih medija - i sve to u 95 minuta - savršeno! Pogledati o b a v e z n o!

A što je na vašem popisu?

Ne razumijem zašto mediji nesprestano ističu činjenicu da bi muškarci radije gledali finale svjetskog nogometnog prvenstva, nego se upustili u seksualne odnose sa svojim ženama. Očito "novinari" koji smatraju to bitnom informacijom ne mogu pojmiti da se nijedna žena neće zbog gledanja nogometa buniti - sada napokon možemo na miru spremiti kuću, otići na kavu s prijateljicama, čitati, gledati film koji nas zanima, ili jednostavno prespavati sve te utakmice, i to bez da nas itko gnjavi.

Tako sam ja protekli vikend posvetila knjizi Svatko ima svoju Bono priču irske spisateljice Anne Marie O'Connor. 


Kad me pitaju kakve knjige čitam, nikad ne znam odgovoriti. Volim čudne knjige. Idu mi na živce neke uobičajene i prožvakane teme, pa ako knjigu nije napisao netko od mojih provjerenih favorita, izabrat ću knjigu koja nije nalik nekoj koju sam ranije pročitala. Tako sam odabrala i ovu, u kojoj junakinja Aoife Collins na najgori dan svog života dogovori s prijateljem okladu da će upoznati Bonu Voxa, kad već svatko u tom vražjem Dublinu ima priču o Boni - netko ga je sreo u pubu, netko je s njim išao u školu, netko piškio kraj njega - svatko osim nje. Nije knjiga koja će ikome promijeniti život, ali ok je izbor za čitanje na nekoj od naših plaža ovog ljeta, pogotovo ako ste U2 fan.

Volim te knjige u kojima likovi, bez obzira bili stvarni ili  fiktivni, ni u svom najgorem izdanju ne odustaju od borbe za boljim životom i spremno prihvaćaju izazove. Hrane me takvi ljudi, takvi pothvati. Popis stvari koje želim učiniti prija smrti moja je inspiracija, pogotovo otkad sam gledala film Bucket list u zagrebačkom Cinestaru, nakon što se zbog pijanog Kaze otkazala predstava Bitange i princeze zbog koje smo dragi i ja stigli u metropolu. "Učinite svakog dana jednu stvar koja vas plaši", rekla je mudra Eleanor Roosevelt, a ponovila Noelle Hancock u knjizi Moja godina s Eleanor koju sam čitala dok sam spremala pravosudni ispit - jedna od stvari na mom bucket listu. Vjerujem da smo svi u svojim formativnim godinama bili neustrašivi i ludi, a s godinama počeli dopuštati mišljenjima drugih ljudi da nam kroje živote, počeli strepiti od banalih stvari kao što su odlazak na kavu bez pratnje, upoznavanje novih ljudi, napuštanje radnog mjesta koje nas unesrećuje... Isto se dogodilo i blogerici Noelle koju je upravo Eleanor nadahnula da nastupa kao stand stand-up komičarka i pjeva karaoke, pilotira, roni s morskim psima i čini druge stvari koje su je plašile. Bili vi avanturist ili ne, željeli skakati s padobranom ili vam je polaganje stručnog ispita ili rađanje djeteta dovoljan izazov u životu, ovo je zgodna knjiga koja će vas nadahnuti.


Sad će ispasti da sam opsjednuta blogericama, ali još jedna u nizu knjiga koje čovjeka mogu nadahnuti na preuzimanje rizika i stjecanje novih vještina je i knjiga Julie i Julia blogerice Julie Powell. Priča vam je sigurno već poznata - iznervirana svojim dosadnim životom, Julie će kuhajući po uzoru na Juliju Child, poznatu kuharicu, pokušati svom životu dati uzbuđenje, boju i miris. U 365 dana skuhat će 524 Julijina francuska recepta, o svojim naporima pisati blog, izdati knjigu, yada yada yada, sve dok je po njenoj knjizi ne bude snimljen film u kojem će nju glumiti fantastična Amy Adams i još fantastičnija Meryl Streep.

ponedjeljak, 16. lipnja 2014.

10 razloga zašto četvrta sezona Game of thrones rules

1. Jer Majka zmajeva, mudra i pravedna Khalissi, provodi nužne odgojne metode


 2. Jer ako Tyrion umre, neću nastaviti gledati seriju (ne želim čitati knjige - strah me otkriti što ga čeka)


 3. Tko čeka, dočeka - dig dong, the king is dead!


4. Jer su Romeo i Julija ljubavi baš uvijek materijal za plakanje (bile u PMS-u ili ne)


 5. Jer sadrži neke od najbolji scena dvoboja ikada


6. Jer je Sansa Stark ženskasta ženskica koja voli kolače, ali zna kako preživjeti u svijetu gdje svi žele njenu glavu na kolcu


 7. Jer je bratska ljubav predivna stvar (dok ne ode predaleko, Cersei!)


8. Jer sadrži epizodu s najzanimljivijom i najnapetijom bitkom ever


9. Jer ćete zbog nje zavoljeti i negativne likove


10. Jer osnažuje žene

nedjelja, 15. lipnja 2014.

Abbi & Ilana Bueller's day off

Ako volite Workaholics, 30 Rock i Girls, svidjet će vam se i serija Broad City - Frankenstein svih serija o ženama iz New York Cityja (20 min). 


Glavne junakinje su Abbi i Ilana, dvadesetineštogodišnjakinje koje se uvjeravaju da su neovisne moderne žene, a samostalnost dokazuju npr. sposobnošću da pronađu dilera marihuane u što kraćem vremenu. Vode razgovore o važnim temama - o tome zašto je loše marihuanu držati u nature's pocketu  - vagini, ili koja pasmina psa bi najradije bile. Dane provode bježeći od posla poput Ferris Buellera, skitajući se po gradu, skajpajući (u naaaaajneugodnijim situacijama), ni ne pokušavajući učiniti nešto od svog života. 


Abbi stanuje s odvratnim cimerom koji joj redovito opustoši hladnjak, a Ilana seksualno iskorištava zbunjenog zubara koji je u nju ludo zaljubljen. One su autsajderice koje nikad neće odrasti.

Publika je, sasvim neočekivano, zavoljela ovaj projekt komičarki Abbi Jacobson i Ilane Glazer i njihove uznemirujuće zgode. Oni koji su pogledali seriju rekli su da nisu očekivali mnogo, a svejedno se dobro nasmijali. Iako žive čudnim lifestyleom, njihovi životi nisu dosadni, niti depresivni - one su slobodnog duha, žive kako žele, a vežu ih interne fore i prijateljstvo čudnije od ikojeg.


Serija je obnovljena i za drugu sezonu, a jedna od producentica je duhovita Amy Poehler. Ova serija svidjet će se feministicama koje vole komediju, posebno ako su poslije srednje škole nerado odustale od nošenja svoje vijetnamke.

subota, 14. lipnja 2014.

Prva rič

"Ni jedan se narod ne može opravdano dičiti svojim jezikom jer ni jedan jezik nije stvorio samo jedan narod" 

Jeste li znali da dijete staro šest mjeseci u majčinoj utrobi raspoznaje ne samo glasove, nego i jezik, i da se veže za majčin način izražavanja - stoga jezik koji govorimo odmalena i nazivamo materinski jezik? Sjećate li se koju ste riječ prvu svjesno uspjeli prevaliti preko usana?

O rodu i jeziku nisam previše razmišljala dok sam bila okružena slavonskim štokavcima. Međutim, otkad živim u Šibeniku shvaćam koliko je jezik bitan čovjeku, koliko je neodvojiv od njegovog ljudskog postojanja. Neki dan je šibenska kolegica priznala da je tek na studiju u Zagrebu shvatila da komparacija pridjeva visoko ne glasi visok, visočiji, najvisočiji - ne čini li vam se nevjerojatnim da u maloj državi s jednim obrazovnim sustavom i jednim medijskim prostorom mogu postojati tolike razlike u govoru? Wow!

Zbog jezika gledamo svijet drugim očima, ponekad nas on zbližava, a ponekad predstavlja prepreku. Stvari za nas prestanju biti apstrakcije tek kad ih nazovemo nekim imenom, a dijalekt ih ponekad označava do krajnjih granica. Npr., ja  ne gledam istim očima tanjur i p(i)jat. Tanjur je za mene simbol doma, topline, mamine kuhinje, a pjat mi je nešto strano, nepristupačno, nešto što mi ne pripada, i mozak kao da mi, svaki put kad ju čuje, tu riječ ponovno mora registrirati, obraditi i proslijediti, baš kao da se radi o riječi koja pripada kineskom ili njemačkom vokabularu.

Kažu da je bolje da propadne selo, nego običaji, a ja bih nadodala, i jezik - jer ponekad mi se čini da nas ništa ne čini Hrvatima poput jezika. (Znam, boguhilim - nogomet nas čiji najhrvatskijima!) Svi imaju nebo, šume, neki imaju more, bit će krša, bit će zgrada, ali hrvatski jezik govori samo nekoliko milijuna ljudi na ovom svijetu.

"Osjetila sam intuitivno da je Homo sapiens govorio kako bi sačuvao uspomenu na nekog važnog člana njihova društva koji je napustio život. "Prva je riječ bila neko ime... Dali su ime preminulom da ga ne bi zaboravili. Ja pišem da bi ime moga brata nastavilo živjeti."


Iako su nepoznate riječi moja svakodnevica, nisam se još nikada upitala - što je bila prva riječ? I stoga sam zahvalna znatiželji koja je s police gradske knjižnice zgrabila upravo knjigu Prva riječ grčkog autora koji piše na francuskom,Vassilisa Aleksakisa, u kojoj profesor komparativne književnosti na Sorboni nastoji otkriti tajnu as old as time. Tko je izgovorio tu prvu riječ i zašto - profesor Miltiadis saslušava brojne teorije. Nakon njegove iznenadne smrti, njegova sestra nastoji očuvati njegov duh, i kroz razgovore sa zoolozima, antropolozima, lingvistima, političarima i književnicima nastoji upoznati Miltiadisov, svoj, ali i jezik prvog čovjeka. "Čini mi se da i ja počinjem voljeti riječi", izrekla je, a slično sam si i ja pomislila otkrivajući čarobni svijet svjetskih jezika, njihove sličnosti i različitosti. Osim emocijama i zgodama iz njihovih života, knjiga obiluje zanimljivim informacijama kao što je ona UNESCO-va o šest tisuća svjetskih jezika, od kojih će polovica nestati s lica Zemlje u sljedećih nekoliko godina, ili činjenice da na sanskrtu matar znači majka, da se grčke cipele nazivaju papuciama, baš kao i drugim sličnostima koje dijele naizgled nepovezani jezici. Knjiga se dotiče i hrvatskog jezika, koji autoru, očito, nije jasan, baš kao ni ostalim jezikoslovcima koji nastoje hrvatski i srpski, jezike koji nikada nisu tvorili jedan jezik, strpati u isti koš. Zanimljiva, neobična, edukativna i inspirativna - ova knjiga zasigurno će vas, ironije li, ostaviti bez riječi, pogotovo ako ste jezikoljubac.


Često čeznemo za posjetom stranim zemljama, iako svoju zemlju nismo ni površno upoznali, a jednako se odnosimo i prema našem jeziku - podcijenjujemo ga, stremimo anglicizmima, pokoravamo se turskom jeziku, romantiziramo talijanski i francuski. Strani jezici su naša budućnost, kažu - ali imamo li budućnosti ako izgubimo svoj jezik?


"Bio je veoma ganut. Htjela sam ga pitati zašto ga izumiranje jedngo jezika toliko rastužuje, ali nije bilo potrebno: - Jezici su civilizacije, tradicije, povijesti - objasnio mi je kao dobar profesor. - Svaki čuva neku tajnu koju ni jedan drugi ne zna. Jezicima koje sam naučio dugujem mnoge misli koje bez njih nikada ne bih spoznao. Svaki jezik koji otkrijem jamči na svoj način moju slobodu."

petak, 13. lipnja 2014.

Moja dva vitalna organa

Kad mi netko priopći da je jedinac od oca i majke, najčešće složim facu kao da mi je rekao da život živi bez nekih od vitalnih organa. „Čovječe, pa tvoj život mora da je strašno težak, prazan i dosadan“, rekla bih mu najradije, ali šutim, jer bol jedinca je i više nego ljudsko srce može podnijeti, i ne trebam dodavati sol na ranu.

Odrastemo, prijatelji nas zaborave, a i mi njih, stvorimo vlastitu obitelj, izoliramo se, tako to mora biti, čujem. Zaposlenjem, ženidbom i selidbom pozdravimo se zauvijek s bezbrižnim načinom života, ali od nekih stvari preteško se oprostiti – toliko da i sama pomisao grči lice u ugly cry.

Za nekih stotinjak dana svome prezimenu dodat ću još jedno (ili neću, još sam neodlučna), i ono što mi glede vjenčanja slama srce nije ni napuštanje moje djevojačke sobe, nisu ni sve moje udavače koje će se veseliti sa mnom, ni roditelji obliveni suzama (radosnicama – jer tada ću im se valjda i službeno skinuti s grbače), nego su to moje sestre, njih zapravo napuštam.


Potekle smo iz iste obitelji, ali svaka je oduvijek bila otok za sebe, što god John Donne imao na tu temu reći. Rasle smo oponašajući jedna drugu, izazivajući jedna drugu, učeći jedna od druge, rastužujući jedna drugu, uveseljavajući jedna drugu. Rituali koje smo stvorile i obrasci ponašanja kojem smo, htjele-ne htjele, bile vjerne, ono su što će mi najviše nedostajati kad napustim obiteljsku kuću. Svako malo upitam budućeg muža hoću li moći, kad posjetimo domaju, ostati spavati u svom krevetu i gledati sa sestrama filmove do 2 sata ujutro. „Moći ćeš“, kaže on, a ja se ipak bojim – što ako odrastu u ljude koje neću prepoznati? Što ako ne budemo imale ništa zajedničko? Što ako više ne budu htjele gledati filmove sa mnom? Što ako me ne budu nikad više trebale?

Što ako me zaborave?

Nisam uvijek bila najbolja starija sestra, naučila sam ih mnogim lošim navikama, prigovarala im zbog gluposti i više nego rođena mater, pametovala im kad im je trebao samo netko tko će ih saslušati, izgubila njihovo povjerenje puno puta. I ne, nisam uvijek sve činila iz ljubavi – ponekad sam bila zavidna, ljubomorna, ljuta, ogorčena, tužna i bijesna. Znate, sestrinska ljubav je i najgora i najbolja vrsta ljubavi. 


Nadam se da će mi, prije nego odem, oprostiti.

Moje su sestre čudne biljke - najsvojeglavije, najtvrdoglavije, najteže i najkompliciranije osobe koje poznajem. Nemamo naviku čuti se telefonom, ta nema potrebe jer mama je gora od obavještajne službe! Ipak, koliko god to ludo bilo reći, srce mi je na mjestu dokle god se, svaka na svojoj strani svijeta, i virtualno posvađamo onako kako se posvađamo nakon što smo dva dana uzastopce u istoj kući. S puno drame, psihoanalize i buke.

Iako ih poznajem prije nego su došle na ovaj svijet, još ima u njima toliko toga nepoznatog za voljeti, još ima u njima milijun komadića koje nisam uspjela složiti.

Zašto osjećam kao da je moje vrijeme isteklo, da slika za mene nikada neće biti potpuna? 


četvrtak, 12. lipnja 2014.

Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship

Teško je u današnjem svijetu naći prijatelja. Ma ne mora to ni biti netko tko je uvijek tu za tebe, samo netko tko će te voljeti, ili barem simpatizirati, tko će ti se obradovati i nijednu minutu utrošenu na tebe neće žaliti. Neizmjerno sam zahvalna Bogu na prijateljima kojima me obdario – pogotovo onima koje sam srela u svojoj ulici, uz rijeku, uz kolibe, uz slavonske šamceve, na igralištima (onima pravima i onima improviziranima), na svima koji su stajali uz mene u trenutku kad sam prvi put čula školsko zvono u našoj staroj školi. Ne sjećam se mnogočega od toga dana, tek gužve pred školskom zgradom, zbunjenih roditelja i još zbunjenijih prvašića koji čekaju prozivku, Dolores sa šarenim rajfom s kojom sam sjela u klupu i naricanja jer nisam mogla ići s Majom u razred.

Maja je moja prva prijateljica, a baš kao ni od prve ljubavi, ni od prvog prijateljstva ništa nije jače. Iako nikada nismo išle zajedno u razred, i danas smo povezane tom čvrstom niti koja se počela plesti igranjem s barbikama, mučenjem njezinih mačaka i cjelodnevnim vožnjama biciklom. 


Otkad pamtim, prijateljujem s Dunjom, Lidijom i Martinom – tandem smo od osnovne škole, neke su zajedno studirale, neke su se i pokumile. Prijateljstva u zrelijoj dobi ne mogu nikada zamijeniti prijatelje koji su s tobom odrasli, koji su doživjeli sve tvoje gafove, svjedočili svakoj tvojoj sramoti zbog navoda iz leksikona i spomenara, svakom plaču zbog jedinice iz matematike, bili spremni udijeliti ti savjet kad si prvi put osjetio čari nesretne ljubavi. Škola mi je podarila moje najveće blago – i zato ću joj biti vječno zahvalna.


Ne znam kako je to moguće, ali moja najbolja prijateljica Tena nije sa mnom išla u školu, niti na faks, i zapravo ne mogu se sjetiti trenutka ni mjesta našeg upoznavanja. Ipak, iako u mnogome totalno različita od mene, ona je često puzzla u mom životu koja svakoj dilemi, problemu ili veselju daje smisao.

Osim u školi, prijatelje čovjek pronađe na faksu, jer, što god vi rekli, trebate nekoga s kim ćete jednog dana dijeliti muke oko ispita i profesionalne savjete jednoga dana, kad ta muka prođe. Iako se suprotnosti privlače, mislim da baš na studiju čovjek upozna sebi slične – srodne duše, baš kao što je meni bila moja Marija.


Onima koji teško sklapaju prijateljstva savjetujem da upišu tečaj stranog jezika ili se udruže u neku civilnu udrugu i ubiju dvije muhe jednim udarcem – steknu novu vještinu i steknu prijatelja za sva vremena. S prijateljima s kojima sam dijelila ručnik na volonterskim treninzima ili s kojima sam pokušavala parlati francuski (samo radi nezaobilazne kave nakon sata) čujem se i danas, iako nas dijele milje. Ako nemate takvih interesa, možete pjevati u lokalnom zboru pa steći vječito raspjevane prijatelje koji vam uvijek razvesele dan (Marijana, booook!), osnovati book club u kojem ćete okupiti ljude koji dijele vašu ljubav prema pisanoj riječi ili postati dio franjevačke obitelji i steći prijatelje koji će moliti s vama i za vas.

Ne možeš birati koga ćeš naći na svojoj valnoj duljini – npr. imam dragu prijateljicu Jelenu koju sam upoznala na usmenom ispitu iz Trgovačkog prava. Nismo nikada imale isto mjesto prebivališta, godište niti dijelile radno mjesto, ali bile smo si podrška u važnim životnim situacijama, a to čovjek pamti cijeli život. Jednako tako osjećam i za moju Patajku, za koju nisam sigurna uopće odakle je poznajem, a koju i danas zovem Rođka, i koju još uvijek u mislima vidim kao djevojčicu s predugom gustom kosom čiji pramen čuvam u jednoj od kutija s uspomenama.

Kad smo kod kolega, budimo realni, oni su ti potrebni, ali potrebni su ti i kao prijatelji, a ne samo kao suputnici u karijeri. Kad promijenite radno mjesto, s nekima se više nikad nećete čuti, jer je posao bio sve što vas je vezalo, ali s neki će vas uvijek obradovati svojom pojavom i vječito ćete im biti zahvalni na kavama ispijenima u prvim radnim danima (poseban pozdrav JUPP KR i svim pravosudnim akademičarima!).

Svi pljuju po društvenim mrežama, ali ja sam im baš često zahvalna – zbog njih sam upoznala divne ljude s kojima kontakt održavam virtualno. S najdražima mi nisam nikada uživo popila kavu, ali gotovo svakodnevno imam osjećaj da su uz mene, da se savršeno razumijemo i uvijek rado pročavrljamo. Je li tako, Olesja? 


Jedan od najčudnijih načina za steći prijatelja je svakako dopisivanje, i to putem pošte, kojim sam se sprijateljila s Andrejom čijem sinu sam krštena kuma. Svakome tko ima srca i strpljenja, preporučujem ovakav način prijateljevanja koje se često čini kao druženje s vlastitim dnevnikom i djeluje terapeutski. 


Kad smo kod čudnih prijateljstava, u tu sferu spada i moj najbolji prijatelj – onaj koji me u šestom, pa i osmom razredu pitao za hodanje, a u srednjoj mi, iako sam ga nogirala, ipak davao instrukcije iz matematike i bio moj Dawson – ali samo zato jer je sklon prevelikom filozofiranju i analiziranju svega oko sebe. Kažu da muško žensko prijateljstvo nije moguće, ali ja kažem – jest, ako prethodno shvatite da od vas nikad neće biti materijala za ljubavnu vezu! 


Čovjek uči dok je živ. Čovjek, isto tako, radi čudne stvari dok je živ. One koje ga čine nervoznim, a svejedno mu priušte zadovoljstvo novog iskustva radi kojeg se isplati baciti na glavu, kako bi rekli. Tako sam i ja nedavno prvi put u životu pozvala curu na dejt (i našla se u problemu - Valjda me neće odbiti? A što obući?), i to onu s kojom na prvu nisam imala ništa zajedničko – ni struku, ni porijeklo – a s kojom danas tako rado pijem kavu (ja kavu, ona čaj:)) s mišlju „Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship."