Preskoči na glavni sadržaj

Ženik i nevjesta sporazumjeli su se...

Danas smo posjetili matičara, a ja sam donijela jednu od težih odluka u svom životu. No, baš zbog njene težine, tj. onoga što ta odluka najprije meni predstavlja (jer drugi se time uopće ne zamaraju, vjerujte, udavače moje!), bila je i jedna od onih koje izmame iskreni osmijeh od uha do uha.

Feministička stvar

Odluka o promjeni prezimena u našoj kulturi je na ženi, takvi su običaji, takva je tradicija - u tolikoj mjeri da mi ni samoj ne pada napamet da on nosi moje prezime, niti smatram da bismo nošenjem dva prezimena nešto bitno ovom svijetu pokazali. Jer, budimo realni, žene mijenjaju prezime ili ga odbijaju promijeniti samo radi vanjskog dojma. Svaka od nas dobro zna svoje ime i prezime u srcu, bez obzira što se nalazilo na papiru, zar ne?
Žene su se prije mnogo godina izborile - za izbor! Mnoge misle da duguju tim generacijama zadržavanje prezimena, da ponosno pokažu da su neovisne žene koje misle svojom glavom, ali ako ćemo se držati formalizma - onda žena nikada nije uistinu neovisna, jer ako nije suprugova, onda je očeva - osim ako vam je ime Madonna ili Lady Gaga, naravno.
Smatram se feministicom, vjerujem da žene imaju pravo na sve, i da su sposobne za sve, ali mislim da bračna zajednica ne služi isključivo pokazivanju čvrste ženske ruke. Štoviše, jao si ga nama ako se smatramo feministicama ili držimo da smo učinile sve za napredak žena u našoj civilizaciji ako smo zadržale svoje djevojačko prezime. Možda će netko "odricanje" od svoga prezimena smatrati izdajom feminističkih stavova, ali da vam iskreno kažem, nijedna dosadašnja životna odluka nije učinila da se osjećam ovako ženstveno, ovako neovisnom i odgovornom za svoj život. Do sad sam bila kći, sestra, a sada sam spremna postati i suprugom, majkom.


Obiteljska stvar

Željela sam zadržati svoje prezime, da se ne izgubi, da se iz aviona vidi da se ponosim svojim korijenima - ali budimo realni, zar se iz jednog prezimena (očevog) vidi sva obiteljska povijest, zar se u njemu zrcale sve šukunbake i šukundjedovi, njihove priče, njihovi uspjesi i tragedije, sve bolesti koje se provlače kroz generacije, sve navike koje pripisujemo onima kojih odavna nema? Moja obitelj je u meni duboko ukorijenjena, bez obzira kako se ja zvala. Moja sestre bit će moje sestre sve da promjene i lice i stas i glas, i ime i prezime, a formalna promjena prezimena neće moje roditelje učiniti manje mojim stvoriteljima. Hm, hoće li me možda baš uzimanje suprugova prezimena ponukati da svoju djecu jednoga dana još upornije kljukam podacima o obiteljskom stablu?


Supružnička stvar

Pitao me hoću li se udati za njega, hoću li s njim zasnovati obitelj - odgovorila sam potvrdno, a sada želim i dokazati svoje da. Iako mi je još uvijek nezamislivo da se neću prezivati kao ostatak moje obitelji, i rastužuje me pomisao da nisam više ta i ta, kad pomislim da bih mogla postati žena koja nosi dio njega - obuzme me neobična radost i uzbuđenje! Ta mi ćemo zaista postati obitelj, osnovat ćemo svoj klan, započeti svoju lozu!
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo - stoji u Bibliji. Ali, to je samo simbolika, reći će mnogi. Jest, ali mislim da želim tu simboliku - želim ljubav koja nema uvjeta, koja ne stavlja 'mene' ispred 'nas'. A što s muškarcem, pitat ćete me? Nekako vjerujem da muškarci nisu dovoljno hrabri, a ni snažni da bi o takvim stvarima odlučivali, pa sam odlučila biti superwoman i svjesno i samostalno odabrati po kojem ću imenu biti prepoznatljiva. Imam 27 godina i već sam pola života zaljubljena u njega - već sam pola života njegova, i on je moj - bez obzira kako se mi zvali. Pa sve i da sutra svijeta nestane, da nam se imena zaborave i svi osobni podaci izbrišu - mi bismo postojali i spremno krenuli s osnivanjem naše obitelji.


Uostalom, mama i tata zajednički su mi nadjenuli ime, a ne prezime - i upravo je ono simbol moje obitelji, bila ja djevojčica ili baka s unučetom. Neka i njegovo prezime ostavi znak na meni - znak da sam pred Bogom odabrala zvati se njegovom suprugom, znak da sam spremna poštovati ga i ljubiti u sve dane svog života i zajedno s njim podići još jedan naraštaj koji će nositi naše prezime.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...