Preskoči na glavni sadržaj

Ženik i nevjesta sporazumjeli su se...

Danas smo posjetili matičara, a ja sam donijela jednu od težih odluka u svom životu. No, baš zbog njene težine, tj. onoga što ta odluka najprije meni predstavlja (jer drugi se time uopće ne zamaraju, vjerujte, udavače moje!), bila je i jedna od onih koje izmame iskreni osmijeh od uha do uha.

Feministička stvar

Odluka o promjeni prezimena u našoj kulturi je na ženi, takvi su običaji, takva je tradicija - u tolikoj mjeri da mi ni samoj ne pada napamet da on nosi moje prezime, niti smatram da bismo nošenjem dva prezimena nešto bitno ovom svijetu pokazali. Jer, budimo realni, žene mijenjaju prezime ili ga odbijaju promijeniti samo radi vanjskog dojma. Svaka od nas dobro zna svoje ime i prezime u srcu, bez obzira što se nalazilo na papiru, zar ne?
Žene su se prije mnogo godina izborile - za izbor! Mnoge misle da duguju tim generacijama zadržavanje prezimena, da ponosno pokažu da su neovisne žene koje misle svojom glavom, ali ako ćemo se držati formalizma - onda žena nikada nije uistinu neovisna, jer ako nije suprugova, onda je očeva - osim ako vam je ime Madonna ili Lady Gaga, naravno.
Smatram se feministicom, vjerujem da žene imaju pravo na sve, i da su sposobne za sve, ali mislim da bračna zajednica ne služi isključivo pokazivanju čvrste ženske ruke. Štoviše, jao si ga nama ako se smatramo feministicama ili držimo da smo učinile sve za napredak žena u našoj civilizaciji ako smo zadržale svoje djevojačko prezime. Možda će netko "odricanje" od svoga prezimena smatrati izdajom feminističkih stavova, ali da vam iskreno kažem, nijedna dosadašnja životna odluka nije učinila da se osjećam ovako ženstveno, ovako neovisnom i odgovornom za svoj život. Do sad sam bila kći, sestra, a sada sam spremna postati i suprugom, majkom.


Obiteljska stvar

Željela sam zadržati svoje prezime, da se ne izgubi, da se iz aviona vidi da se ponosim svojim korijenima - ali budimo realni, zar se iz jednog prezimena (očevog) vidi sva obiteljska povijest, zar se u njemu zrcale sve šukunbake i šukundjedovi, njihove priče, njihovi uspjesi i tragedije, sve bolesti koje se provlače kroz generacije, sve navike koje pripisujemo onima kojih odavna nema? Moja obitelj je u meni duboko ukorijenjena, bez obzira kako se ja zvala. Moja sestre bit će moje sestre sve da promjene i lice i stas i glas, i ime i prezime, a formalna promjena prezimena neće moje roditelje učiniti manje mojim stvoriteljima. Hm, hoće li me možda baš uzimanje suprugova prezimena ponukati da svoju djecu jednoga dana još upornije kljukam podacima o obiteljskom stablu?


Supružnička stvar

Pitao me hoću li se udati za njega, hoću li s njim zasnovati obitelj - odgovorila sam potvrdno, a sada želim i dokazati svoje da. Iako mi je još uvijek nezamislivo da se neću prezivati kao ostatak moje obitelji, i rastužuje me pomisao da nisam više ta i ta, kad pomislim da bih mogla postati žena koja nosi dio njega - obuzme me neobična radost i uzbuđenje! Ta mi ćemo zaista postati obitelj, osnovat ćemo svoj klan, započeti svoju lozu!
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo - stoji u Bibliji. Ali, to je samo simbolika, reći će mnogi. Jest, ali mislim da želim tu simboliku - želim ljubav koja nema uvjeta, koja ne stavlja 'mene' ispred 'nas'. A što s muškarcem, pitat ćete me? Nekako vjerujem da muškarci nisu dovoljno hrabri, a ni snažni da bi o takvim stvarima odlučivali, pa sam odlučila biti superwoman i svjesno i samostalno odabrati po kojem ću imenu biti prepoznatljiva. Imam 27 godina i već sam pola života zaljubljena u njega - već sam pola života njegova, i on je moj - bez obzira kako se mi zvali. Pa sve i da sutra svijeta nestane, da nam se imena zaborave i svi osobni podaci izbrišu - mi bismo postojali i spremno krenuli s osnivanjem naše obitelji.


Uostalom, mama i tata zajednički su mi nadjenuli ime, a ne prezime - i upravo je ono simbol moje obitelji, bila ja djevojčica ili baka s unučetom. Neka i njegovo prezime ostavi znak na meni - znak da sam pred Bogom odabrala zvati se njegovom suprugom, znak da sam spremna poštovati ga i ljubiti u sve dane svog života i zajedno s njim podići još jedan naraštaj koji će nositi naše prezime.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca