Preskoči na glavni sadržaj

Ženik i nevjesta sporazumjeli su se...

Danas smo posjetili matičara, a ja sam donijela jednu od težih odluka u svom životu. No, baš zbog njene težine, tj. onoga što ta odluka najprije meni predstavlja (jer drugi se time uopće ne zamaraju, vjerujte, udavače moje!), bila je i jedna od onih koje izmame iskreni osmijeh od uha do uha.

Feministička stvar

Odluka o promjeni prezimena u našoj kulturi je na ženi, takvi su običaji, takva je tradicija - u tolikoj mjeri da mi ni samoj ne pada napamet da on nosi moje prezime, niti smatram da bismo nošenjem dva prezimena nešto bitno ovom svijetu pokazali. Jer, budimo realni, žene mijenjaju prezime ili ga odbijaju promijeniti samo radi vanjskog dojma. Svaka od nas dobro zna svoje ime i prezime u srcu, bez obzira što se nalazilo na papiru, zar ne?
Žene su se prije mnogo godina izborile - za izbor! Mnoge misle da duguju tim generacijama zadržavanje prezimena, da ponosno pokažu da su neovisne žene koje misle svojom glavom, ali ako ćemo se držati formalizma - onda žena nikada nije uistinu neovisna, jer ako nije suprugova, onda je očeva - osim ako vam je ime Madonna ili Lady Gaga, naravno.
Smatram se feministicom, vjerujem da žene imaju pravo na sve, i da su sposobne za sve, ali mislim da bračna zajednica ne služi isključivo pokazivanju čvrste ženske ruke. Štoviše, jao si ga nama ako se smatramo feministicama ili držimo da smo učinile sve za napredak žena u našoj civilizaciji ako smo zadržale svoje djevojačko prezime. Možda će netko "odricanje" od svoga prezimena smatrati izdajom feminističkih stavova, ali da vam iskreno kažem, nijedna dosadašnja životna odluka nije učinila da se osjećam ovako ženstveno, ovako neovisnom i odgovornom za svoj život. Do sad sam bila kći, sestra, a sada sam spremna postati i suprugom, majkom.


Obiteljska stvar

Željela sam zadržati svoje prezime, da se ne izgubi, da se iz aviona vidi da se ponosim svojim korijenima - ali budimo realni, zar se iz jednog prezimena (očevog) vidi sva obiteljska povijest, zar se u njemu zrcale sve šukunbake i šukundjedovi, njihove priče, njihovi uspjesi i tragedije, sve bolesti koje se provlače kroz generacije, sve navike koje pripisujemo onima kojih odavna nema? Moja obitelj je u meni duboko ukorijenjena, bez obzira kako se ja zvala. Moja sestre bit će moje sestre sve da promjene i lice i stas i glas, i ime i prezime, a formalna promjena prezimena neće moje roditelje učiniti manje mojim stvoriteljima. Hm, hoće li me možda baš uzimanje suprugova prezimena ponukati da svoju djecu jednoga dana još upornije kljukam podacima o obiteljskom stablu?


Supružnička stvar

Pitao me hoću li se udati za njega, hoću li s njim zasnovati obitelj - odgovorila sam potvrdno, a sada želim i dokazati svoje da. Iako mi je još uvijek nezamislivo da se neću prezivati kao ostatak moje obitelji, i rastužuje me pomisao da nisam više ta i ta, kad pomislim da bih mogla postati žena koja nosi dio njega - obuzme me neobična radost i uzbuđenje! Ta mi ćemo zaista postati obitelj, osnovat ćemo svoj klan, započeti svoju lozu!
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo - stoji u Bibliji. Ali, to je samo simbolika, reći će mnogi. Jest, ali mislim da želim tu simboliku - želim ljubav koja nema uvjeta, koja ne stavlja 'mene' ispred 'nas'. A što s muškarcem, pitat ćete me? Nekako vjerujem da muškarci nisu dovoljno hrabri, a ni snažni da bi o takvim stvarima odlučivali, pa sam odlučila biti superwoman i svjesno i samostalno odabrati po kojem ću imenu biti prepoznatljiva. Imam 27 godina i već sam pola života zaljubljena u njega - već sam pola života njegova, i on je moj - bez obzira kako se mi zvali. Pa sve i da sutra svijeta nestane, da nam se imena zaborave i svi osobni podaci izbrišu - mi bismo postojali i spremno krenuli s osnivanjem naše obitelji.


Uostalom, mama i tata zajednički su mi nadjenuli ime, a ne prezime - i upravo je ono simbol moje obitelji, bila ja djevojčica ili baka s unučetom. Neka i njegovo prezime ostavi znak na meni - znak da sam pred Bogom odabrala zvati se njegovom suprugom, znak da sam spremna poštovati ga i ljubiti u sve dane svog života i zajedno s njim podići još jedan naraštaj koji će nositi naše prezime.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...