Preskoči na glavni sadržaj

A što je na vašem popisu?

Ne razumijem zašto mediji nesprestano ističu činjenicu da bi muškarci radije gledali finale svjetskog nogometnog prvenstva, nego se upustili u seksualne odnose sa svojim ženama. Očito "novinari" koji smatraju to bitnom informacijom ne mogu pojmiti da se nijedna žena neće zbog gledanja nogometa buniti - sada napokon možemo na miru spremiti kuću, otići na kavu s prijateljicama, čitati, gledati film koji nas zanima, ili jednostavno prespavati sve te utakmice, i to bez da nas itko gnjavi.

Tako sam ja protekli vikend posvetila knjizi Svatko ima svoju Bono priču irske spisateljice Anne Marie O'Connor. 


Kad me pitaju kakve knjige čitam, nikad ne znam odgovoriti. Volim čudne knjige. Idu mi na živce neke uobičajene i prožvakane teme, pa ako knjigu nije napisao netko od mojih provjerenih favorita, izabrat ću knjigu koja nije nalik nekoj koju sam ranije pročitala. Tako sam odabrala i ovu, u kojoj junakinja Aoife Collins na najgori dan svog života dogovori s prijateljem okladu da će upoznati Bonu Voxa, kad već svatko u tom vražjem Dublinu ima priču o Boni - netko ga je sreo u pubu, netko je s njim išao u školu, netko piškio kraj njega - svatko osim nje. Nije knjiga koja će ikome promijeniti život, ali ok je izbor za čitanje na nekoj od naših plaža ovog ljeta, pogotovo ako ste U2 fan.

Volim te knjige u kojima likovi, bez obzira bili stvarni ili  fiktivni, ni u svom najgorem izdanju ne odustaju od borbe za boljim životom i spremno prihvaćaju izazove. Hrane me takvi ljudi, takvi pothvati. Popis stvari koje želim učiniti prija smrti moja je inspiracija, pogotovo otkad sam gledala film Bucket list u zagrebačkom Cinestaru, nakon što se zbog pijanog Kaze otkazala predstava Bitange i princeze zbog koje smo dragi i ja stigli u metropolu. "Učinite svakog dana jednu stvar koja vas plaši", rekla je mudra Eleanor Roosevelt, a ponovila Noelle Hancock u knjizi Moja godina s Eleanor koju sam čitala dok sam spremala pravosudni ispit - jedna od stvari na mom bucket listu. Vjerujem da smo svi u svojim formativnim godinama bili neustrašivi i ludi, a s godinama počeli dopuštati mišljenjima drugih ljudi da nam kroje živote, počeli strepiti od banalih stvari kao što su odlazak na kavu bez pratnje, upoznavanje novih ljudi, napuštanje radnog mjesta koje nas unesrećuje... Isto se dogodilo i blogerici Noelle koju je upravo Eleanor nadahnula da nastupa kao stand stand-up komičarka i pjeva karaoke, pilotira, roni s morskim psima i čini druge stvari koje su je plašile. Bili vi avanturist ili ne, željeli skakati s padobranom ili vam je polaganje stručnog ispita ili rađanje djeteta dovoljan izazov u životu, ovo je zgodna knjiga koja će vas nadahnuti.


Sad će ispasti da sam opsjednuta blogericama, ali još jedna u nizu knjiga koje čovjeka mogu nadahnuti na preuzimanje rizika i stjecanje novih vještina je i knjiga Julie i Julia blogerice Julie Powell. Priča vam je sigurno već poznata - iznervirana svojim dosadnim životom, Julie će kuhajući po uzoru na Juliju Child, poznatu kuharicu, pokušati svom životu dati uzbuđenje, boju i miris. U 365 dana skuhat će 524 Julijina francuska recepta, o svojim naporima pisati blog, izdati knjigu, yada yada yada, sve dok je po njenoj knjizi ne bude snimljen film u kojem će nju glumiti fantastična Amy Adams i još fantastičnija Meryl Streep.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta