Preskoči na glavni sadržaj

U studentskom điru



Sjećate li se kako je bilo žeđati za znanjem, sanjati o studentskim danima koji se još nisu dogodili, misliti da je doba ispita i stresa isprekidano kratkim razdobljima bezbrižnosti najbolje što vam se može dogoditi? 
 
Ponekad mislim da sam potratila studentske dane - previše sam dana strepila od nepoloženih ispita, predugo sam mučila svoj želudac nervozom. Da sam sada student...ma koga ja zavaravam, sve bih ponovila! Ionako su mi ispit iz građanskog prava kod Belaja, pauza od učenja i šetnje uz Dravu s Ninom u tri sata ujutro i skakanje ispred kabineta zbog položenog ispita neke od najdražih studentskih uspomena, tik do palančinka partija i pijanog plakanja za Tošom te karaoka gone wrong u bircu u kojem sviraju cajke.
 
 
Hvala Bogu, svako malo naletim na film koji me podsjeti na izgubljene studentske dane, na nadobudnu mene koja je bila neustrašiva mlada žena koja je znala što želi od studija, od života, od svijeta. Baš poput pravog studenta, i glavna zvijezda filma Starter for 10 (2006), Brian Jackson želi voditi dubokoumne razgovore (tipa - zašto trebalo guzu brisati s rukom), želi pobjediti nepravdu, ostvariti svoje snove (studirajući englesku književnosti, hm), a usput i osvojiti zgodnu djevojku koja ga ne doživljava.

I admit it. I'd made some mistakes. Okay, some big mistakes. Loads of them. But you can't hide in your room forever feeling sorry for yourself. It's not practical. At some point, you've got to get back out there, face up to things, and confront your demons. Ever since I can remember, I'd wanted to be clever. Some people are born clever, same way some people are born beautiful. I'm not one of those people. I'm going to have to work at it, put in the effort, and if I mess it up, I'll learn from it. Besides, sometimes it's not about knowing the right answer. Sometimes it's about asking the right questions.

U filmu snimljenom prema tekstu Davida Nichollsa (One day), zbunjenog Briana glumi mlađahni James McAvoy, a kolege su mu studenti Bristol Universityja, između ostalog i uštogljeni štreberko Patrick, kojeg glumi presmiješni Benedict Cumberbatch, a koji je vođa tima koji nastoji osvojiti naslov prvaka u sveučilišnom kvizu koji se prikazuje na televiziji (a koji se stvarno prikazivao sve do 1987. godine).
 
 
Dodajte k tome da se radnja filma odvija u 1985. godini, da se soundtrack sastoji od glazbe The Curea, The Smithsa, New Ordera, Bananarama i Tears for Fears, i da je Brian u dvojbi - izabrati plavušu koja želi biti TV zvijezda ili poljubiti kulericu koja prosvjeduje protiv svega i svačega, i imate sjajan film koji će vas još jednom podsjetiti da nisu važni pogrešni odgovori, niti pogrešni izbori, jer je sve lako kad si mlad.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...