Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od lipanj, 2017

Nisam ti ja cura od jednog žanra

Volim misliti o sebi kao svestranoj osobi - jer to sam uvijek željela biti kad odrastem - na sve strane. Da me sve zanima, da mi mašta radi svašta, da mi je znatiželja srednje ime. Možda je to razlog što ne volim čitati jedan žanr knjiga i što ne razumijem ljude kojima police krase knjige samo jednog autora. Mix it up, people! Ipak, shvatila sam i ja da je danas jedan žanr popularniji nego ikada prije - i to žanr psihološkog trilera, pa sam i ja pronjuškala lijepom našičkom knjižnicom (na godišnjem sam, ako niste shvatili prema trećem knjižnom postu u posljednjih tjedan dana!) u potrazi za jednim takvim romanom. Moram popratiti aktualna izdanja, koliko god bila zadrta. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja krimiće - Agatha Christie, Minette Walters, Mary Higgins Clark, Patricia D. Cornwall, John Grisham - sve sam ih pročitala davnih dana, ali danas sebe smatram klasičarkom - što ne znači da čitam isključivo Jane Austen, koju cijenim, ali ne obožavam pobožno, nego volim knjige ko

Milevina teorija tuge

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele? Čitala sam o još jednoj ženi koju nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu.  U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mladi A

O neslomljivom duhu jednog dječaka

Možda ste do sada žalili osobe koje ste sreli na ulici, a koje nose teret zvan invaliditet. Možda ste im zauzeli parkirno mjesto, ili pomislili da svoj status invalida zloupotrebljavaju. Možda nikada niste ni primjetili da se niti jedan grad u našoj državi ne diči institucijama, ili javnim površinama, koje su prilagođene osobama s invaliditetom. Možda ste ridali na film Tu sam ispred tebe i pomislili kako je priča o Lou i Willu najromantičnija priča ikada ispričana. Možda ste sigurni da biste i vi radije umrli, nego živjeli s ograničenjima. Osobe s invaliditetom nisu često predmet mojih razmišljanja, priznajem. Ipak, svaki susret s osobom koja se, da bi uradila meni rutinske stvari, mora valjano potruditi, uglavnom me razoružao - život uzimam zdravo za gotovo, jasno mi je. Dišem samostalno, imam dar govora, i koristim ga i više nego je potrebno, hodam, trčim (kad moram), samostalno u ruci držim nož i vilicu, nitko me ne mora oblačiti niti me nositi u toalet. Zašto se onda još uvijek z

Yo, una chica latina

Prošli sam mjesec zapazila Google doodle koji je prikazivao godišnjicu rođenja meksičke pjesnikinje Rosario Castellanos, o kojoj do tada nisam čula ni riječi. Zapravo, nije to ni čudo jer se moje poznavanje meksičke kulture svodi na meksičku pitu u Mlinaru. Doduše, znam ja da su iz Meksika potekli Pancho Villa, koji nije dobro završio, da je Meksikance pobio Geronimo - tad oni nisu dobro završili, da su Frida Kahlo i Diego Rivera bili muž i žena, ali i da su upoznali Meksiko s modernim slikarstvom, znam da muškraci diljem svijeta misle da je Selma Hayek meksičko nacionalno blago, čitala sam ja Lauru Esquivel još u osnovnoj školi (hm, možda je mama ipak trebala voditi računa o tome što posuđujem u knjižnici), a vrlo dobro poznajem i Marisol, Jose Andresa, Esmeraldu, Mariju Guadalupe i sve njene sestre (uh, ona obrva na kraju me još ždere). Ovaj plićak u koji stane moje znanje o toj velikoj i iznimno naseljenoj državi produbila sam, naravno, guglajući do besvijesti. Meksička p

Moj recept protiv starenja

Neki dan me kolegica na kavi iznenadila pitanjem: Koje vi preparate protiv bora koristite? Ne moram ni napomenuti da su sve nazočne tek zašle u tridesete, a da najstarija od nas izgleda kao curica. Zar nam već trebaju preparati protiv bora, pitala sam se dok ju je druga kolegica, očito bolje obrazovana po pitanju kozmetike, upućivala u sve tajne preparativnih pripravaka. Uslijed ovakvih razgovora uvijek se osjećam kao dummie, pa sam po povratku s posla u drogeriji stala iščitavati upute pisane sitnim slovima na raznim pomadicama. S kojom godinom stižu prve bore i je li ikada prerano početi voditi brigu o koži, kako bi ona ostala mladolika? A što je uopće micelarna voda, i koja je razlika između mlijeka za čišćenje i tonika? Razumijem da ovaj čisti, a drugi tonira, no, što to uopće znači? Po čemu se dnevna razlikuje od noćne kreme, i što će se dogoditi ako dnevnu nanesem na lice prije spavanja? Treba li mojoj koži hidratantna krema ili hranjiva? Aaaaaaaaaa! U panici sam zgrabila neku k