utorak, 27. lipnja 2017.

Nisam ti ja cura od jednog žanra

Volim misliti o sebi kao svestranoj osobi - jer to sam uvijek željela biti kad odrastem - na sve strane. Da me sve zanima, da mi mašta radi svašta, da mi je znatiželja srednje ime. Možda je to razlog što ne volim čitati jedan žanr knjiga i što ne razumijem ljude kojima police krase knjige samo jednog autora. Mix it up, people! Ipak, shvatila sam i ja da je danas jedan žanr popularniji nego ikada prije - i to žanr psihološkog trilera, pa sam i ja pronjuškala lijepom našičkom knjižnicom (na godišnjem sam, ako niste shvatili prema trećem knjižnom postu u posljednjih tjedan dana!) u potrazi za jednim takvim romanom. Moram popratiti aktualna izdanja, koliko god bila zadrta.


Nemojte me krivo shvatiti, volim ja krimiće - Agatha Christie, Minette Walters, Mary Higgins Clark, Patricia D. Cornwall, John Grisham - sve sam ih pročitala davnih dana, ali danas sebe smatram klasičarkom - što ne znači da čitam isključivo Jane Austen, koju cijenim, ali ne obožavam pobožno, nego volim knjige koje će biti must read i za deset, dvadeset, pedeset godina. Padam na romantiku, i padam na poučne priče, neobične likove i zaplete, što i je razlog zašto moje recenzije sadrže dvije rečenice o knjizi koju pročitam, a dvije stotine rečenica o razmišljanjima na koje me knjiga potaknula. Međutim, ponekad i običnoj dosadnoj klasičarki treba odmak od klasika, pa sam posegnula za Crnookim Suzanama - briljantnim psihološkim trilerom Julie Heaberlin, kako piše na koricama knjige.






Da raščistimo, crnooke suzane ne predstavljaju naslov neke narodne pjesme, nego poljskog cvijeta na kojem je 1995. godine pronađena šesnaestogodišnja Tessa, odbačena, ostavljena na ostacima leševa nekoliko djevojaka. Sve njih mediji su nazvali Crnookim Suzanama, a za razliku od ostalih, Tessa je imala sreće, imala je sreće što je preživjela, i što se ničega nije sjećala. Roman događaje opisuje iz nekoliko perspektiva, prvenstveno iz perspektive mlade Tesse koja se oporavlja od izbavljanja iz groba, i Tesse koja je odrasla, koja pokušava izgraditi život sa kćeri, ali koju sumnja da je na električnu stolicu osudila pogrešnog čovjeka sve više kopka. Iako je pomalo klišej, Tessina priča jako brzo navuče čitatelja na čitanje, a Crnooke Suzane je triler zbog kojeg ćete se gristi jer niste pomnije proučili pravila Tonyja Buzana za brzo čitanje. Ostala sam budna dugo u noć (čitaj: do 1- jer, hej, ja sam mama!) da saznam tko je krvnik Crnookih Suzana, ali me kraj razočarao. Uvijek se ja tako provedem s ovim žanrom - sve te priče su tako tajanstvene, tako jezovite, tako perspektivne, pobuđuju prevelika očekivanja, koja je teško ispuniti. Joj, grozna sam, tako me teško oduševiti. Oprosti, Julia Heaberlin.




Ipak, bit ću moderna, i bit ću uporna - neću odustati od djevojaka u vlaku, djevojaka u super modernim kućama koje ih ubijaju, od nestalih djevojaka i svih drugih uznemirujućih priča od kojih mi sive stanice polude, a živci se napinju do krajnjih granica. Pomalo sam čudna po tom pitanju - volim se dobro uplašiti. Hm, čujem da ova Dolores Redondo nije loša, bolje da me se čuva ako ju sretnem na polici knjižnice!

P.S. Neću prepisati niti jedan citat iz knjige, da ne bih otkrila previše!

subota, 24. lipnja 2017.

Milevina teorija tuge

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele?


Čitala sam o još jednoj ženi kojoj nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu. 

U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mladi Albert. "Kada nisam s tobom, osjećam se kao da nisam potpun. Kada sjedim, želim hodati; kada hodam, jedva čekam da se vratim kući; kada se zabavljam, želim učiti; kada učim, ne mogu sjediti na miru i koncentrirati se; i kada idem spavati, nisam zadovoljan time kako sam proveo dan", pisao je Einstein svojoj Milevi oko 1900. godine. Njihova ljubav bila je fatalna - ali samo za Milevu koja se od njenog kraha nikada nije oporavila. Gubitak prve kćeri Lieserl, čije rođenje je i zaustavilo Milevin studij i znanstveno napredovanje, bolest mlađeg sina, razvod od Einsteina - nesretni se niz okolnosti nastavljao unedogled, ne dopuštajući nekad genijalnoj, a sada boležljivoj i krhkoj Milevi da se uhvati u koštac sa životom. Iako su mnogi govorili da je za fiziku talentiranija od Einsteina te da mu je bila suradnica na početku karijere, Milevino ime nije potpisano niti ispod ijednog znanstvenog rada, nalazimo je tek kao autoricu pisama koja su nakon nekoliko desetljeća dospjela u javnost i otkrila sve nijanse njihovog braka.


I možda će netko priču o njoj smatrati pričom upozorenja za sve žene koje i pomišljaju o napuštanju karijere zbog obitelji, možda će ju netko smatrati jadnicom bez karaktera, ali ja je vidim kao gospodaricu njezine sudbine. I radije bih izabrala njene cipele, nego bezosjećajno zanemarivanje koje je Einstein izabrao u ophođenju sa svojom obitelji. Zadužio je čovječanstvo, ali nanio je bol generacijama svojih potomaka, i pred Milevu stavio težak izbor. Ipak, izbora je imala, za razliku od mnogih žena. I moja mama izabrala je obitelj i prestala raditi kao medicinska sestra. Svakog dana kuhala nam je i spremala, uzgajala domaće voće i povrće, brinula se uvijek da naša kuća bude vesela, puna knjiga, kolača, glazbe i cvijeća. Bila je tu kad bismo odlazili i dočekivala nas kad bismo se vraćali. Bilo je sigurno trenutaka kada je posumnjala u svoj izbor, kad se osjećala financijski ovisnom o ocu, kad se osjećala profesionalno neispunjenom i kad je bila iscrpljena noseći sve nas na leđima. Ali, ja sam joj zbog njenog izbora zahvalna - zbog nje sam ja danas ovakva kakva jesam, i zbog nje se uvijek trudim biti bolja. Završila sam fakultet, položila pravosudni ispit i volim svoj posao, ali u mnogočemu nikada neću biti kao moja majka. Možda Mileva nije bila snažna kao moja mama, a možda su odluke koje je donijela ravne igranju ruskog ruleta - nekad ti se posreći, a nekada te život dokrajči. Kako bilo, ne mogu je osuđivati jer, koliko god mi bile emancipirane, da nas netko suoči s izborom, svaka od nas odabrala bi obitelj - jer obitelj se voli bezuvjetno, potpuno, zastrašujuće. 

Zar ne?

Međutim, koliko god se uvjeravala da sam spremna na sve, na dobro i zlo, zdravlje i bolest, nekako se nadam da se pred takvim izborima neću naći jer moj stein je muškarac koji me svakog dana tjera da zakoračim naprijed, pa uz njega o tuzi doista mogu samo teoretizirati.

"Dok pere tanjure i šalice, zna da se zapravo drži za njih. Predmeti su jedino za što se ima uhvatiti, u ovoj berlinskoj kuhinji, kao i u onoj praškoj ili ciriškoj. Oni joj daju osjećaj postojanja. Bez njih bi bila sasvim izgubljena."

"Već su oboje bili navikli međusobno podijeliti svaku misao, svaku novu ideju i doživljaj. Bez tog odjeka, bez reakcije onog drugoga, ništa kao da nije imalo smisla."

"Ponekad me zapanji koliko malo znamo o sebi, o svom unutrašnjem svemiru. O tom svemiru Albert nema pojma."

"Gledajući Elsu, pomislila je kako više nije sigurna u to da žene mogu išta postići u društvu. Jer on, njezin genijalni muž, zaljubio se u ženu čija je najveća kvaliteta bio njezin izgled, koja je pripadala svijetu koji je prezirao i od kojeg je bježao od svoje šesnaeste godine."

"Zaista, zašto kao žena ne bih mogla postići sve što i muškarac? Možeš ti to,govorio mi je moj odraz u izlogu, naravno da možeš. Tog sam časa osjetila takvu lakoću kao da bih se, poput balona, mogla uzdići k nebeskom plavetnilu."

"Iznenada se prisjeća pisma koje je prije poroda pisala Heleni. Osjećala se tako usamljenom s tajnom koju nikome, pa ni njoj nije smjela ni spomenuti. Tada je opisujući svoju ljubav prema Albertu upotrijebila neobičnu riječ koja joj se sada vraća u sjećanje: volim ga tako zastrašujuće. Kao da joj je život ovisio o Albertu i njegovoj ljubavi. Kao da se bojala snage te ljubavi jer je slutila koliko je vezuje za njega i da je spremna sve učiniti kako bi ostala s njim." 



srijeda, 21. lipnja 2017.

O neslomljivom duhu jednog dječaka

Možda ste do sada žalili osobe koje ste sreli na ulici, a koje nose teret zvan invaliditet. Možda ste im zauzeli parkirno mjesto, ili pomislili da svoj status invalida zloupotrebljavaju. Možda nikada niste ni primjetili da se niti jedan grad u našoj državi ne diči institucijama, ili javnim površinama, koje su prilagođene osobama s invaliditetom. Možda ste ridali na film Tu sam ispred tebe i pomislili kako je priča o Lou i Willu najromantičnija priča ikada ispričana. Možda ste sigurni da biste i vi radije umrli, nego živjeli s ograničenjima.

Osobe s invaliditetom nisu često predmet mojih razmišljanja, priznajem. Ipak, svaki susret s osobom koja se, da bi uradila meni rutinske stvari, mora valjano potruditi, uglavnom me razoružao - život uzimam zdravo za gotovo, jasno mi je. Dišem samostalno, imam dar govora, i koristim ga i više nego je potrebno, hodam, trčim (kad moram), samostalno u ruci držim nož i vilicu, nitko me ne mora oblačiti niti me nositi u toalet. Zašto se onda još uvijek znam žaliti, ma kako uopće imam obraza ikada pomisliti da nisam najbogatija i najsretnija osoba na svijetu?



Priča o Martinu Pistoriusu (nije u srodstvu s onim olimpijcem koji si je ustrijelio djevojku) najnevjerojatnija je priča koju sam ikada pročitala. S dvanaest godina Martin se našao u komi, i nitko nije znao uzrok tome. Njegovo tijelo jednostavno mu je otkazalo poslušnost. A onda se dogodilo nešto još gore - probudio se u istom tom tijelu. Probudio se i bio svjestan svega - ljudi oko sebe, zvukova, boja, osjećaja, tereta kojeg je prestavljao svojim roditeljima - samo to nikome nije mogao reći. Bio je zatočen u tijelu koje je nijemo ležalo, koje se nije moglo pokrenuti, kojim nije mogao upravljati - sve dok njegovateljica koja je, čak i nakon što su njegovi roditelji prestali vjerovati u njegov oporavak, u njegovim očima vidjela čovjeka - strpljivog, ali uplašenog čovjeka.

Njegov život bio je ispunjen tišinom, zlostavljanjima osoblja domova u kojima je boravio, raskolom njegove obitelji, slomljenim srcem, ali on se nije pokolebao - učio je o ljudskim odnosima, o ljubavi, o Bogu slušajući druge. Bio je duh u tuđim životima, dječak kojeg su njegovi roditelji izgubili, i bio je najusamljeniji usamljenik na svijetu. Ipak, nakon nevjerojatnog oslobođenja iz neposlušnog tijela, smogao je dovoljno hrabrosti i upornosti da završi fakultet, zaposli se, pa i oženi ženom svojih snova - usprkos vezanosti za invalidska kolica i računalo pomoću kojeg se i danas sporazumijeva s ljudima.

Ako ste ikada pomislili da je život osoba s ograničenjima manje vrijedan, ako ste se ikada posumnjali u vrijednost malih djela koja se čine s puno ljubavi, ili, ako ste ikada nedovoljno cijenili svoje slobode i sposobnosti, pročitajte knjigu Dječak duh i uvjerite se, još jednom, u moć roditeljske ljubavi i požrtvovnosti, u pružanje nade malenim gestama i u neslomljivost ljudskog duha.


"Tatina je vjera u mene snažna, odolijeva svim kušnjama te mislim da nikada nije ni nestala u potpunosti. Sjeme te vjere posađeno je prije mnogo godina kada je tata sreo muškarca koji se oporavio od dječje paralize. Trebalo mu je skoro deset godina da se oporavi, no njegovo iskustvo uvjerilo je tatu da je sve moguće. Svakog je dana tata dokazivao sovju vjeru u mene čineći mala djela: hranio me i prao, odijevao i podizao, ustajao svaka dva sata noću kako bi okrenuo moje mirno tijelo."


"Saznao sam da se žene u razgovoru iznova vraćaju na tri teme: muževi, koji su obično veliko razočaranje; djeca, koja su divna, i kilogrami, kojih uvijek imaju previše. Ne shvaćam probleme koje imaju sa supruzima, no uvijek se ražalostim kada čujem kako stalno broje kalorije. Čini se da žene misle da će biti sretnije ako odu na dijetu, no iz iskustva znam da to nije točno. Ustvari, sa sigurnošću mogu reći da što manje jedu, to su mrzovoljnije."


"Jednu svađu neću nikada zaboraviti jer nakon što je tata izjurio van, mama je ostala ležati na podu i plakala. Kršila je rukama i jaukala. Osjetio sam bol kako izlazi iz nje: izgledala je tako usamljenos, tako zbunjeno i očajno. Želio sam je utješiti, ustati iz invalidskih kolica i ostaviti iza sebe ovu ljušturu od tijela koja je uzrokovala toliko patnje. Mama me pogledala. Oči su joj bile pune suza. "Moraš umrijeti", rela je tiho dok je gledala u mene. "Moraš umrijeti." Ostatak svijeta činio se toliko udaljenim kada je izrekla te riječi. Isprazno sam zurio kad je ustala i ostavila me samog u sobi. Želio sam ispuniti njezinu želju. Želio sam napustiti svoj život, jer nisam mogao podniejti riječi koje je izrekla."


"Osjećao sam užas dok je more obavijalo moja stopala i noge. Bio sam uvjeren da će me more odnijeti i da ću mu se morati prepustiti. Odjednom sam osjetio kako se tata nagnuo bliže prema meni. "Misliš li stvarno da bih te pustio?" vikao je pokušavajući nadjačati šum valova. "Misliš li stvarno da bih nakon svih ovih godina sada dopustio da ti se nešto dogodi?" "Ovdje sam, Martine. Držim te. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Ne trebap se bojati." U tom trenutku dok su me očeve ruke držale uspravno i snažno me pridržavale, znao sam da je njegova ljubav dovoljno jaka da me zaštiti od oceana."


"Činilo se kao da je vrijeme stalo dok su se Henk i Arrietta smiješili jedno drugome. Znao sam da gledam nešto novo; tajni svijet odraslih za koji sam sumnjao da postoji kako sam odrastao."
"Jedina osoba s kojom sam razgovarao bio je Bog, ali on nije bio dio mog svijeta mašte. Bog je bio stvaran i osjećao sam ga u sebi kako me smiruje i ohrabruje.... Bog i ja nismo razgovarali o važnim stvarima u životu - nismo vodili filozofske rasprave ili se svađali o vjeri - neprekidno sam razgovarao s Njime jer sam znao da dijelimo nešto važno. Nisam imao dokaza da On postoji, no svjedno sam vjerovao u Njega jer sam znao da je stvaran. A Bog je vjerovao u mene. Za razliku od ljudi, On nije trebao dokaz kako bi znao da ja postojim - On je znao da postojim."

"Nisam znao što mi je svaki od neznanaca dao, sve dok jedan od njih nije dotaknuo moje slomljeno, svinuto, beskorisno tijelo i shvatio sam da nisam toliko odvratan. Tada sam shvatio da nas obitelji mogu podići kada padnemo, ali neznanci nas mogu spasiti -čak i ako ne znaju da to čine."

nedjelja, 11. lipnja 2017.

Yo, una chica latina

Prošli sam mjesec zapazila Google doodle koji je prikazivao godišnjicu rođenja meksičke pjesnikinje Rosario Castellanos, o kojoj do tada nisam čula ni riječi. Zapravo, nije to ni čudo jer se moje poznavanje meksičke kulture svodi na meksičku pitu u Mlinaru. Doduše, znam ja da su iz Meksika potekli Pancho Villa, koji nije dobro završio, da je Meksikance pobio Geronimo - tad oni nisu dobro završili, da su Frida Kahlo i Diego Rivera bili muž i žena, ali i da su upoznali Meksiko s modernim slikarstvom, znam da muškraci diljem svijeta misle da je Selma Hayek meksičko nacionalno blago, čitala sam ja Lauru Esquivel još u osnovnoj školi (hm, možda je mama ipak trebala voditi računa o tome što posuđujem u knjižnici), a vrlo dobro poznajem i Marisol, Jose Andresa, Esmeraldu, Mariju Guadalupe i sve njene sestre (uh, ona obrva na kraju me još ždere). Ovaj plićak u koji stane moje znanje o toj velikoj i iznimno naseljenoj državi produbila sam, naravno, guglajući do besvijesti. Meksička povijest, meksička kultura, meksički sleng, meksička umjetnost - you name it, I know it.


Uopće o Meksiku nisam razmišljala, pa nisam tako ni pomišljala na bogatu kulturu koja se krije iza njegovog imena. Najzanimljivija mi je činjenica da u Meksiku niti jedan jezik nije službeni - španjolski, ali i 62 jezika indijanskih plemena ravnopravni su na njegovom području. Prvi ljudi na meksičku visoravan došli su prije 40.000 godina i uzgojili kukuruz - hvala im lijepo. Od njih su nastale kulture Olmeci, Tolteci, Maje, Azteci i dr. Ratovali su Meksikanci protiv svega i svačega, a 1810. su isposlovali svoju neovisnost. Ipak, kasnije su im probleme radili Amerikanci, pa su im oni, u zamjenu za mir, prodali područje sadašnje Kalifornije, Nevade, Utah i još nekoliko država - ay caramba! Danas je meksiko demokratska savezna republika s 31 državom i jednim distriktom, ako vas baš zanima, a njihova televizijska produkcija, ali i kuhinja prepoznatljive su u svijetu.

Meksičku umjetnost krase jarke boje, ona je inovativna i vrišti. Azteci su bili poznati po lončariji, u 20. stoljeću vladali su muralisti, a i danas umjetnošću Meksikanci odaju počast svojim mrtvima. A književnost? Najistaknutiji meksički književnici su Carlos Fuentes, Juan Rulfo i Octavio Paz, a suvremeni autori poput Chloe Aridjis, Valerije Luiselli i Jorgea Volpija danas su must read - baš kao i Sandra Cisneros i njena Kuća u Ulici Mango.


Sandra Cisneros šezdesetdvogodišnja je žena koja sama živi u svojoj ružičastoj kući, a koju smatraju predstavnicom chicano literature. Njena Kuća u Ulici Mango se čita diljem Amerike kao lektira - a 1989. izdala ju je tek mala nezavisna izdavačka kuća. U kratku knjižicu Sandra Cisneros je unijela velik dio sebe, pa ne čudi što je život glavne junakinje Esperanze, latine u Chicagu, tako autentično prikazan. Cisneros piše iznimno jednostavnim i slikovitim stilom, ali Kuću u Ulici Mango ne bih nazvala isključivo knjigom za djecu ili tinejdžere. Njeni kratki fragmenti bajkovito prikazuju Esperanzino nebajkovito odrastanje u svijetu koji obiluje mnogim kulturama, sve te potpuno obične stanovnike Ulice Mango, a Esperanzinu čežnju za vlastitom kućom, te očajničku potrebu za pripadanjem, ipak mogu bolje razumjeti oni koji na leđima imaju koje desetljeće.

Knjigu od tek stotinuitridesetak stranica pronašla sam na svojoj polici s knjigama, čekala me ondje nepročitana, neželjena. Dobila sam je kao gratis knjigu uz neku kupljenu još u studentskim danima, a naslovnica mi je slagala da se radi o jeftinom ljubavnom romanu. Izvukla sam je, odmah poželjela obući svoju strastveno crvenu suknju i jesti guacamole (note to self: nije za nas, Slavonce, dip, za nas je di-je-nož-da-narežem-pod-45-stupnjeva). Postat cu chica latina, nema mi druge.
 
Zaplivala sam tako meksičkim zaljevom priča, a Sandra Cisneros naučila me u kratkom vremenu dvjema stvarima - zaista ne treba osuditi knjigu zbog korica koje je, očito, osmislio muškarac koji nije nikad bio chica latina, ali i ono najvažnije - ponekad se prozor u čitav novi svijet krije na polici s knjigama u vlastitoj kući. Ili stanu. Ili apartmanu.


Ali kosa moje majke - kosa moje majke, poput ružica, poput vjenčića slastica, sva kovrčava i krasna jer je cijeli dan u njoj držala ružičaste uvijače, slatka za zagnjuriti nos dok te grli, dok te grli, a ti se čutiš sigurno - to je topli miris kruha prije nego je ispečen, miris kad ona za tebe napravi malo prostora na svojoj strani postelje još tople od njezina tijela, i ti spavaš blizu nje, vani kiši, a Tata hrče. To hrkanje, ta kiša i Mamina kosa koja miriši na kruh.

Moja prabaka... Voljela bih da sam je mogla poznavati, divljeg konja od žene. Bijaše toliko divlja da se nije željela udati, dok joj moj pradjed nije bacio vreću preko glave i odnio je. Baš tako, kado da je kakva skupocjena svjetiljka. Tako je on to uradio. A priča kaže da mu ona nikad nije oprostila. Cio svoj život bludila je pogledom kroz prozor, onako kako mnoge žene odsjede svoju tugu oslonjene o laktove. Pitam se je li napravila najbolje od onog što je imala ili joj je bilo žao što nije dosegnula sve ono što je željela biti. Esperanza. Ja sam naslijedila njezino ime, ali ne želim naslijediti njezino mjesto pokraj prozora.

Ljudi koji žive u brdima spavaju toliko blizu zvijezda da zaboravljaju na nas koji živimo i previše na zemlji. Oni uopće ne gledaju dolje osim kad žele biti zadovoljni što žive u brdima. Oni nemaju nikakve veze s prošlotjednim smećem ili strahom od štakora. Noć dolazi. Njih ne budi ništa osim vjetra. Jednog dana imat ću svoju kuću, ali neću zaboraviti tko sam ili odakle dolazim.

Po cijeli dan sjedi pokraj prozora i pušta tu španjolsku radioemisiju i pjeva sve nostalgične pjesme o svojoj zemlji glasom koji zvuči kao glas galeba. Dom. Dom. Dom je kuća na fotografiji, ružičasta kuća, ružičasta kao cvijet sljeza s puno začudnog svjetla. Čovjek boji zidove stana ružičasto, ali znate, to nije ista ružičasta. Ona još uvijek uzdiše za svojom ružičastom kućom, a onda mislim plače. I ja bih.

Ne stan. Ne apartman na stražnjoj strani. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća. S mojim trijemom i mojim jastukom, s mojim skrletnim petunijama. Mojim knjigama, mojim pričama. Moje dvije cipele što čekaju pokraj postelje. Nikog od koga bih tražila novac. Nikog za kim bih skupljala smeće. Samo kuća tiha poput snijega, moj prostor kamo odlazim, čista kao papir pred pjesmu.

četvrtak, 1. lipnja 2017.

Moj recept protiv starenja

Neki dan me kolegica na kavi iznenadila pitanjem: Koje vi preparate protiv bora koristite? Ne moram ni napomenuti da su sve nazočne tek zašle u tridesete, a da najstarija od nas izgleda kao curica. Zar nam već trebaju preparati protiv bora, pitala sam se dok ju je druga kolegica, očito bolje obrazovana po pitanju kozmetike, upućivala u sve tajne preparativnih pripravaka. Uslijed ovakvih razgovora uvijek se osjećam kao dummie, pa sam po povratku s posla u drogeriji stala iščitavati upute pisane sitnim slovima na raznim pomadicama. S kojom godinom stižu prve bore i je li ikada prerano početi voditi brigu o koži, kako bi ona ostala mladolika? A što je uopće micelarna voda, i koja je razlika između mlijeka za čišćenje i tonika? Razumijem da ovaj čisti, a drugi tonira, no, što to uopće znači? Po čemu se dnevna razlikuje od noćne kreme, i što će se dogoditi ako dnevnu nanesem na lice prije spavanja? Treba li mojoj koži hidratantna krema ili hranjiva? Aaaaaaaaaa! U panici sam zgrabila neku kremicu koja čini kožu svježom (što god to značilo), pa čak i tonik, da se baš malo istoniram (što god to značilo), platila ih ljubaznoj prodavačici koja ni ne sluti da pojma nemam čemu ti preparati uopće služe, i putem kući tek shvatila da sam - blesava. 


Na lice inače nanosim običnu Niveu soft, čiji sadržaj se, doduše, već malo skorio, ne volim se sunčati, i nekako uvijek imam potrebu njegovati duh više nego tijelo (ja sam uvjerena u obratnu mudrost - U zdravom duhu zdravo tijelo), mea culpa. Hm, možda godine nisu samo broj, i možda bih zaista trebala početi voditi brigu o svom najvećem organu - koži - ali, kozmetička nauka je too much za mene, prelijena sam i preškrta za sve te kremice i tinkturice. 


Što se mene tiče, ako pijete puno vode, nekoliko dana u tjednu imate no make up day (probajte na posao otići bez šminke - djeluje oslobađajuće!), jedete šarenu hranu, ali i pečete kolače, ako se igrate s mjehurićima od sapunice, puno pjevate i ljuljate se na ljuljačci, ako crtate i bojate, ako se glupirate, puno se družite, putujete, otkrivate, čitate lijepe knjige i idete u kino, puno se ljubite i puno se smijete - bore nećete imati vremena ni primjetiti! To je moja kozmetika, i nju vam toplo preporučujem!