Šljokičasta žena

Moji roditelji više nisu moji roditelji. Sada na otiraču ispred njihovih ulaznih vrata piše "Ovdje žive najbolji baka i djed". Promijenili su se. Godine su izbrisale stroge crte s njihovih lica, usta su im neprestano razvučena u osmijeh - sada imaju unuke. Mora da je lijepo imati unuke. Odbaciti onaj strah koji te guši dok djeca odrastaju, onu krivnju koja ti ne da spavati. Mora da je lijepo biti blesava baka ili bedasti djed, nutkati djeci sladoled netom prije ručka, pustiti ih da skaču po blatu u novim patikama (Pobogu! Ne u novim patikama!) i penju se na najveće tobogane koje je svijet vidio (ja sam ona napeta gospođa koja tuđu djecu pridržava kad se penju na tobogan, dok im opušteni starci zvjerglaju okolo). Jedva čekam da budem baka. Bit ću bolja baka nego mama, obećavam. Možda ću biti luckasta baš kao Backmanova Baka, znate, ona iz knjige "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao". Dobila sam ju za rođendan, ali čekala je sunčane dane. Backmana se čita do

Jedna je moja kolegica nedavno, radosna i uzbuđena, podsjetila muža da im predstoji godišnjica braka, i to ne bilo koja, nego sedma, što će reći da su uspješno priveli kraju tu kritičnu godinu i da ulaze u osmu godinu svog bračnog zajedništva. Muž joj se smeo računicom i stao ju uvjeravati da će tek sada kročiti u nesretnu sedmu godinu braka, pa su, odlučni da jedno drugome dokažu da su u pravu, začinili planiranje romantične godišnjice braka jednom svađom. Vjerojatno su oboje bili u pravu jer istina jest - nema godine u braku koja nije kritična (volim svog muža već dvadeset godina, a toliko me dugo i izluđuje). Briga, panika, obveze, poslovni izazovi, roditeljstvo - žonglirati njima ne žrtvujući pri tome partnera ponekad se čini nemogućim. Svaki čovjek sanja svoje snove, za sebe, ali i za svoju vezu, za svoju obitelj. No, što kad naši snovi nemaju dodirnih točaka, kad ne prepoznajemo jedno drugo u životnim planovima? "Sobu 909" zadarskog farmaceuta Frane Herende nisam čitala

Nisam nikad voljela književne susrete, iako sam oduvijek voljela čitati. Razgovor moderatora i pisca još bih nekako i odslušala, ali kad god bi netko izrekao ono strašno "Ima li pitanja?", oblio bi me hladan znoj. Nikad mi niti jedno pitanje nije padalo na pamet. Nikad nisam osjećala da je išta ostalo nedorečeno između mene i tog književnika, ta ja sam se s njegovim knjigama već upoznala, možda se s njima i sprijateljila, zavoljela ih. Moj stav već je bio zauzet, a za brige pisca nisam marila. U mojoj glavi, on se bavio "uzvišenom djelatnošću", pisao je s lakoćom, nadahnut, od rođenja, i nije bilo potrebno govoriti o tome - mi, obični pišljivi čitatelji, to ionako ne bismo razumjeli. No, prošle se godine nešto o meni promijenilo - isklijala je jedna klica. Na pamet mi je pala jedna mala ideja i odjednom sam se zainteresirala za navike pisaca, njihove male trikove. Slušala sam intervjue i podcaste, a omiljeni su mi postali snimci književnih susreta na fakultetima (on

Znate već da san ja furešta koju je sudba kleta zaposlila u Dalmaciji (ka Luku iz Sladojevaca kraj Slatine) i koja je pobigla od doli čin joj se za to ukazala prilika. I bez obzira što još uvijek znam pitati muža "Kak' se ono kod nas kažu kašete?" i što me ljeti živciraju osječki komarci, zbog bijega iz Šibenika nisam nikad požalila. Rođena sam na obroncima Krndije, na pooranoj našičkoj njivi, u hladu martinskog hrasta koji se družio s templarima - tu mi je mjesto. Zato, ne znam gdje mi je pamet bila kad sam u ruke uzela "Mladenku kostonogu", knjigu pisanu ričima od kojih bižin godinama. Vukla sam je uporno za sobom danima, čitala je ispod oblačnog osječkog neba, dok su cvjetovi kestena mirisali, dok su vrane graktale kao lude, a ja strepila hoće li mi se rasteretiti po knjizi koja je vlasništvo gradske knjižnice. Morala sam pročitati ovu knjigu vradžbina ( great naslovnica, btw ) pa makar mi bilo zadnje u životu. "Moraš zapisat. Magija se stvara tek kad

Prošlog smo vikenda Franka i ja sadile muškatle i kadife na balkonu. "Sad tu stavi zemlje", "Ne s tim", "Je l' ovako?", "A je l' mogu s grabljicama?", "Ne, uzmi lopaticu","A zašto?", "A je l' ovo dosta?", "Ne", "Umorila sam se", "Sadimo tek 2 minute", "Stavit ćemo zemlju, i? Što onda treba?", "Da donesem kanticu s vodom?", "Ne još!" "Treba i sunca da bi raslo", "Da, treba." Da biste posadili išta, i da bi to nešto izraslo, potrebna je komunikacija, nema dileme. Koliko god se dugo poznavale, moja vrtlarica Franka i ja morale smo razgovarati i pregovarati da bi cvijet posadile u zemlju, a da pritom cijeli balkon ne bude zatrpan zemljom. I morale smo to učiniti s puno strpljenja, i s puno ljubavi. Ništa drugačije nije niti u obiteljskom, niti u bračnom životu. Moj muž i ja upoznali smo se na kraju osnovne škole i otad smo najbol

Oduvijek sam luda za grobljima. Grobove u selima mojih predaka znam napamet - znam te fotografije, znam ta imena, znam njihove priče. Ipak, kad god ih netko poželi ponovno ispričati, ja sam tu. Pretvorim se u uho. Mislim da je i senor Carlos Ruiz Zafon volio groblja. Ako ste slučajno živjeli u bunkeru posljednjih petnaestak godina, Zafon je španjolski pisac kojeg je gotički dvorac u njegovom rodnom gradu nadahnuo na pripovijedanje priča, a koji je radio i u reklamnoj agenciji, i kao scenarist (i ipak nije želio ekranizaciju svojih djela). Volio je groblja, i knjige. Mislim da ga je to odvlačilo u neke druge svjetove u kojima je sve bilo po njegovom. Napisao je za života čudesa, ali najveću popularnost donijela mu je tetralogija Groblje zaboravljenih knjiga. Sjećam se još uvijek uzbuđenja čitanja "Sjene vjetra" (ugurala sam je negdje između ustavnog prava i opće povijesti prava i države), priče o Danielu Sempereu kojeg otac odvodi u tajnu barcelonsku knjižaru "Groblje z

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k

"Da pišeš kraće osvrte, možda bi se više čitali", znaju mi reći prijatelji. Ne, kratko nije moj đir, pogotovo kad me netko ili nešto oduševi, ali tu i tamo naletim na kratku recenziju koja me raspameti pa požalim sve što sam o kratkoj formi izgovorila ili napisala. Na Goodreadsu je neki gospon Tony komentirao knjigu Williama Trevora ovako: "If a class of would-be writers sat before me and asked 'how', I would give them this slip of a book and say 'like this'. Here is a world where everything matters, every word counts, and cadence connetcs us all." Pročitavši navedeno, putem s posla sam skoknula u knjižnicu i posudila knjigu ovog samozatajnog Irca kojeg nazivaju kraljem engleske kratke priče (Alice Munro je kraljica, kažu) i najvećim irskim suvremenim piscem. Korice su mi bile poznate, kao i svakom revnom primatelju SysPrintovog Drva znanja, ali nisam ništa znala o Williamu Trevoru. Nisam jedina - naime, ako je suditi po datumima posuđivanja, ova kn