Preskoči na glavni sadržaj

Jedva čekam

Moji roditelji više nisu moji roditelji. Sada na otiraču ispred njihovih ulaznih vrata piše "Ovdje žive najbolji baka i djed". Promijenili su se. Godine su izbrisale stroge crte s njihovih lica, usta su im neprestano razvučena u osmijeh - sada imaju unuke. Mora da je lijepo imati unuke. Odbaciti onaj strah koji te guši dok djeca odrastaju, onu krivnju koja ti ne da spavati. Mora da je lijepo biti blesava baka ili bedasti djed, nutkati djeci sladoled netom prije ručka, pustiti ih da skaču po blatu u novim patikama (Pobogu! Ne u novim patikama!) i penju se na najveće tobogane koje je svijet vidio (ja sam ona napeta gospođa koja tuđu djecu pridržava kad se penju na tobogan, dok im opušteni starci zvjerglaju okolo). Jedva čekam da budem baka. Bit ću bolja baka nego mama, obećavam.



Možda ću biti luckasta baš kao Backmanova Baka, znate, ona iz knjige "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao". Dobila sam ju za rođendan, ali čekala je sunčane dane. Backmana se čita dok sunce sja - život pod kristalno plavim nebom najbliže je životu u bajci, jednom kad odrasteš ("nekad je baš komplicirano biti odrastao"). Kao što postoje pisci nostalgije, očaja ili napetosti, tako postoje i pisci optimizma (da smo u Danskoj, rekla bih - hyggea) - švedski pisac i kolumnist Fredrik Backman jedan je od njih. Otkrila sam ga relativno nedavno, pa čituckam, pomalo.


Backmanova Baka je baka sedmogodišnjoj, skoro osmogodišnjoj Elsi čiji roditelji su razvedeni. Elsa živi s mamom i Georgeom, s kojim će mama imati polubrata ili polusestru iliti Halfieja (Polovko po naški), u zgradi u kojoj stanuje i Bakica, i nervozna susjeda Britt-Marie, koja želi da se netko sjeća da je bila ovdje, i njezin Kent, i Čudovište, i Žena u crnoj suknji, i Alf. Elsina Baka misli da svako dijete zaslužuje imati superheroja. Iako mama ima supermoć savršenstva, Elsin superheroj je njezina Bakica, čija supermoć je pričanje priča. Bakica priča Elsi o šest kraljevstava u Zemlji Gotovo Budnih, a Miamas im je omiljeno od svih kraljevstava. U njemu žive Sjene, i Vučje Srce, i oblačne životinje, i volkonji, i snježni anđeli i prinčevi i princeze. Ne trebaš zažmiriti da bi se našao u Miamasu, samo gotovo utonuti u san. Baka i Elsa najbolje su prijateljice, pričaju tajnim jezikom, i stalno se svađaju. Bakica se sa svima svađa, zapravo. Ali Elsa joj oprašta "popriličan broj karakternih mana", jer Bakica je dobra u izmišljanju priča. Jednog dana Bakica umre od prokletog raka, a Elsa mora čuvati dvorac i krenuti u potragu za blagom - tj. saznati istinu o Bakici, o Mami, o svima koje je Baka za života dotaknula, ili povrijedila. Na tom putu shvatit će da je Miamas stvarniji nego je mislila, da "ako se ne možeš riješiti loših stvari, moraš ih zatrpati s puno dobrijih", da "neobične tragedije stvaraju neobične heroje", da "postoje situacije u kojima se smiješ boriti i one u kojima ne smiješ", da "ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta, neka od njih nose čudovišnost u sebi", da jesmo svi drugačiji na drugačiji način, ali da su naše drugačijosti itekako povezane.



"Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao" duhovita je knjiga o životu, ali i o smrti. O onome što smrt ostavlja, ali i o novom životu. Mislim da je ovo Backmanov hommage Astrid Lindgren, jer Bakica je zapravo sedamdesetineštogodišnja Pipi Duga Čarapa. Pipi koja je griješila, koja je živjela. Ovo jest knjiga o bakama, ali trebale bi ju čitati mame, iste one koje nikad ne gube kontrolu, a ni gryffindorske šalove, koje nikad ne voze renault po traci za autobus, ne kradu žute torbe u Ikei, i nikad, al' baš nikad ne ostavljaju vrata kupaonice otvorena, a možda čak i one koje i svoju i tuđu djecu pridržavaju dok se penju na tobogane.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta