"Da pišeš kraće osvrte, možda bi se više čitali", znaju mi reći prijatelji. Ne, kratko nije moj đir, pogotovo kad me netko ili nešto oduševi, ali tu i tamo naletim na kratku recenziju koja me raspameti pa požalim sve što sam o kratkoj formi izgovorila ili napisala. Na Goodreadsu je neki gospon Tony komentirao knjigu Williama Trevora ovako:
"If a class of would-be writers sat before me and asked 'how', I would give them this slip of a book and say 'like this'. Here is a world where everything matters, every word counts, and cadence connetcs us all."
Pročitavši navedeno, putem s posla sam skoknula u knjižnicu i posudila knjigu ovog samozatajnog Irca kojeg nazivaju kraljem engleske kratke priče (Alice Munro je kraljica, kažu) i najvećim irskim suvremenim piscem. Korice su mi bile poznate, kao i svakom revnom primatelju SysPrintovog Drva znanja, ali nisam ništa znala o Williamu Trevoru. Nisam jedina - naime, ako je suditi po datumima posuđivanja, ova knjiga nije dugo osjetila papilarne grebene na svojim listovima, unatoč činjenici da je riječ o prvoklasnom primjerku lijepe književnosti.
"Zašto bismo još čekali?" pitala je Heloise kada je čovjek otišao. "Ako je istina to u što vjeruju ribari u Kilauranu, ništa nije preostalo. Ako su u krivu, za mene je to strahota za koju ne želim znati. Ako sam drukčija od svih majki na svijetu, ako bi one ostale zauvijek puzati po šljunku i stijenama tražeći nit vrpce koje bi se mogle sjećati, onda ja jesam drukčija. Ako sam odvratna i slaba i puna strahova koje ne razumijem, onda jesam odvratna. Ali mogu jedino reći da u svom nemilosrdnom kajanju ne bih mogla podnijeti da spustim pogled i vidim ogoljene kosti svog djeteta i doznam previše."
Roman "Priča o Lucy Gault" Trevor započinje slikom satnika Gaulta koji na svom imanju ranjava mladića "u desno rame u noći dvadeset prvog lipnja, godine tisuću devetsto dvadeset prve". Rat za irsku neovisnost počeo je 1919. Bio je to dvogodišnji gerilski rat koji nije mario za pravila ratovanja i obitelj Gault nije se osjećala sigurno na svom imanju Lahardaneu, u okrugu Cork. Svojoj su jedinici, devetogodišnjoj Lucy, rekli da namjeravaju otputovati u Englesku, domovinu njezine majke. Pomisao je bila nepodnošljiva - napustiti sve. Strah je zavladao Irskom, a Lucy se prisjetila kolibe Paddyja Lindona u šumi. Njezina je odjeća pronađena u stijenama, a plima je odnijela ostalo. Shrvani, ali i odlučni, satnik Gault i njegova supruga spakirali su kofere. "Oboje su odbijali beskorisno sažalijevanje." Sjeli su u vlak za Dublin, i "samo putovali dalje." Lucy je pronađena nakon tjedan dana, ozljeđena, ali itekako živa. Posluga zadužena za prekrivanje kuće plahtama, za pribijanje dasaka na prozore, Bridget i Henry, brinuli su o njoj pokušavajući poslati brzojav njezinim roditeljima koji su mimo svih planova putovali i tražili mjesto za nov početak, daleko od Lahardanea i života koji im nije bio suđen.
Možda vam se čini da je ovaj osvrt pun spoilera, ali čak i da otkrijem sve zaplete i rasplete, ovaj bi roman, kojeg mnogi nazivaju najbolji Trevorovim, bio vrijedan čitanja. Rečenice Williama Trevora su tople i meke, a čitatelj prelazeći preko njih mora škiljiti, sakrivati se od svjetla koje "prodire kroz krošnje kestena." Gotovo može vidjeti hortenzije, čuti zujanje pčela, vidjeti pjegavu Lucy, očiju boje neba, koja svijet uvjerava da je sretna, a onda, već sljedeći trenutak, bježi od svijeta. Može vidjeti Henryja koji soli maslac, Bridget čije ruke su sve usporenije, pa i sramežljivog učitelja Ralpha koji je dugo, osim odvjetnika i svećenika, bio jedini posjetitelj imanja.
Knjiga je ovo o irskim protestantima, o slučaju, ali lišena politike. Priča je ovo o slomljenim srcima, o odlascima i čežnji koja će i najtvrđe orahe natjerati da popiju čaj s mlijekom negdje ispod drveta jabuke, s knjigom na krilu. "Kada volimo, otimamo nešto što nam ne pripada, što nam nitko ne duguje", misli Lucy, a čitatelj se pita - je li moglo drukčije? Je li nesreća doista "uobličila jedan život", ili ga je Lucy Gault sama uobličila? Je li ikada imala izbor? Koje izgnanstvo je gore - ono koje odvodi čovjeka izvan granica ili ono koje ga sprječava da granice prijeđe?
Knjiga je ovo o irskim protestantima, o slučaju, ali lišena politike. Priča je ovo o slomljenim srcima, o odlascima i čežnji koja će i najtvrđe orahe natjerati da popiju čaj s mlijekom negdje ispod drveta jabuke, s knjigom na krilu. "Kada volimo, otimamo nešto što nam ne pripada, što nam nitko ne duguje", misli Lucy, a čitatelj se pita - je li moglo drukčije? Je li nesreća doista "uobličila jedan život", ili ga je Lucy Gault sama uobličila? Je li ikada imala izbor? Koje izgnanstvo je gore - ono koje odvodi čovjeka izvan granica ili ono koje ga sprječava da granice prijeđe?
"Dive se njezinoj mirnoći. Zato dolaze, da se stalno iznova čude što postoji takav mir: sve što su čule i što i dalje slušaju ne govori ništa o tome. Nesreća je uobličila jedan život kad se, jednom davno, slučaj tako okrutno poigrao. Nesreća je uobličila priču koja se propovijeda, i ona je i razlogom za priču: je li to što znaju, mimo svega toga, slatki plod tegobne žetve nesreće? Drago im je tako misliti: ona je naslutila da im je drago."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)