Male tajne velikih majstora

Nisam nikad voljela književne susrete, iako sam oduvijek voljela čitati. Razgovor moderatora i pisca još bih nekako i odslušala, ali kad god bi netko izrekao ono strašno "Ima li pitanja?", oblio bi me hladan znoj. Nikad mi niti jedno pitanje nije padalo na pamet. Nikad nisam osjećala da je išta ostalo nedorečeno između mene i tog književnika, ta ja sam se s njegovim knjigama već upoznala, možda se s njima i sprijateljila, zavoljela ih. Moj stav već je bio zauzet, a za brige pisca nisam marila. U mojoj glavi, on se bavio "uzvišenom djelatnošću", pisao je s lakoćom, nadahnut, od rođenja, i nije bilo potrebno govoriti o tome - mi, obični pišljivi čitatelji, to ionako ne bismo razumjeli.

No, prošle se godine nešto o meni promijenilo - isklijala je jedna klica. Na pamet mi je pala jedna mala ideja i odjednom sam se zainteresirala za navike pisaca, njihove male trikove. Slušala sam intervjue i podcaste, a omiljeni su mi postali snimci književnih susreta na fakultetima (oni Stephena Kinga i Johna Greena su mi najdraži). Odjednom mi je postalo jasno zašto sam u doba najveće usamljenosti, prije osam godina, počela pisati ovaj blog, i zašto sam u godini koju je obilježila socijalna distanca pomislila da imam i ja nešto za ponuditi svijetu - nije pisanje tjeralo dosadu iz mog života, kao što sam dotad mislila, nego sam se ja s tekstom družila, htjela sam ga bolje razumjeti, htjela sam biti bolji čitatelj, a možda i pisac. "Književnost je oblik društvenog života", napisao je Pavao Pavličić u svojoj knjizi "Tajne zanata", objašnjavajući zašto je postao pisac. Simple as that.

Susrela sam se s Pavličićem kao srednjoškolka na književnom susretu u našičkoj gradskoj vijećnici. Ne znam povodom čega je susret bio organiziran, ali sam sigurna da ga nisam ništa pitala. Sjećam se da sam mu na kraju susreta gurnula u ruke svoj primjerak "Večernjeg akta" (bio je iz antikvarijata, izrauban - nadam se da ga je to razveselilo), potpisao mi ga je uz jedan "Srdačno" na koji sam uvrnula nosom, i sjećam se da je govorio o Dunavu. Pavličić, čini se, uvijek govori o tom svom Dunavu. I u ovoj knjizi na dirljiv način Pavličić opisuje svoje bivanje piscem uspoređujući ga s ljubavlju prema Dunavu. Kao i književnost, i Dunav ga je oduvijek privlačio, htio mu je biti blizak, htio je biti dobar plivač, uroniti u njegove dubine. Iz istog razloga počeo je i pisati. Osim početaka, u knjizi "Tajne zanata" odlučio se prisjetiti i pitanja koja su mu postavljana na raznim vrstama književnih susreta - onih u osnovnoj školi, srednjoj i školi pisanja.

Pavličić je zanimljiv pripovjedač, zato i jest dobar pisac (mora da mi se dopada ta plošnost likova o kojoj kritičari govore), pa se i čitatelju ove knjige čini da mu čuje glas dok čita njegove rečenice - gotovo kao da je na kojekakvom književnom susretu. Pavličić nije koncizan, on je simpatizer Markovih konaka, ali umije zadržati pažnju čitatelja - ton mu je profesorski odmjeren, a stil duhovit. Svidjelo mi se što svako pitanje shvaća ozbiljno - je li volio lektiru (bilježnica za lektiru mora imati tvrde korice!), kakve su mu bile školske zadaćnice (nisam jedina koja je pisala zadaćnice i maturalne radove drugima), kako pronalazi teme, što misli o blogerima, zašto je u njegovim knjigama uvijek lipanj, zašto mu krimići uvijek imaju trideset poglavlja, piše li za sadašnjost ili vječnost (Pavličić tvrdi da Šenou nitko ne čita jer su se vremena promijenila pa sam si kupila ovaj tjedan "Zlatarovo zlato" - jedna od mojih najvećih sramota je da ju nisam pročitala u školi), može li književnost biti i vrijedna i zabavna, zašto u Hrvatskoj od pisanja živi samo Miro Gavran, kako daje imena svojim likovima i zašto, pobogu, piše rukom, čita li svoje stare tekstove i kome na čitanje daje nove, koliko su važni opisi, zašto djeca ne preskaču dijaloge i dr. Shvaća ih ozbiljno i nudi ozbiljne odgovore na njih, ne soleći pamet, ne gledajući čitatelja s visoka. Pavličiću su i čitatelj, a i pisac-pripravnik (pisci imaju svetu zadaću nadahnuti i druge na pisanje!), bitni, i zato će i jedan i drugi uzeti u ruke "Tajne zanata" - knjigu pisca s Dunava koji "voli opisivati više nego kruha jesti", čija ljubav prema književnosti će inspirirati i generacije poslije nas.