Preskoči na glavni sadržaj

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti.

"Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu."


"Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spisateljice. Tako ona ovdje piše o vlakovima, o majkama, o tetkama, o Dubravkama, o Magdalenama, o odlascima, o sitnim dušama i zatajivanju, o ostavljanju - o ćaćama, muževima i ljubavnicima, a bogme i o Bosni.

"Shvatila je da je moju ljubav prema Bosni preplitko zakopala i da će svaki detalj koji proviri naći put do mog srca."


Naše vlastito utječe na doživljaj i ocjenu književnog teksta, što god uvaženi profesori mislili o tome - Julijanine tekstove desetljećima čitaju oni koji se ne boje tog vlastitog, što god to bilo, koji neustrašivo (ili očajno, ovdje je svejedno) uranjaju u strahove, boli, u trenutke nježnosti i sreće (jer, ne postoji sreća kao stanje, postoje samo sretni trenuci, kaže Pavličić), "koji se ne boje pucanja kože od proživljenih priča". Zato su meni, relativnoj mladoj i neiskusnoj, ali odrasloj u dnevnoj sobi proizvedenoj u đurdanovskom drvnom kombinatu, omiljene priče o krparama i o Tadijanoviću, do kojeg je Julijana koračala mokrih cipela na stubištu Društava hrvatskih književnika - priče u kojima prepoznajem (to čudnovato prepoznavanje!) nešto svoje, nešto mom srcu milo. Kad zažmirim, vidim vukojevačku šarenicu nasred dvorišta moje bake Julke, i sebe, ćelavicu, kako pužem po njoj (postoji i fotografija, otud i sjećanje). Kad otvorim oči, vidim pred sobom (srela sam ga jednom, u Orahovici, na kišni dan) pjesnika koji je volio zavičaj onako kako ga ja volim. Ipak, najdraža u ovoj zbirci mi je priča "Ogovaranje", priča obojena slatkim okusima mog djetinjstva (kao mala sam kod Šoipa uvijek uzimala jagodu i kivi, sad od Amira naručujem produženu s mlijekom), ali i nepodnošljivim osjećajem tuge koji nam često udijele baš oni koji bi nas od tuge trebali štititi.

"Slika nje koja sjedi na otomanu i govori o meni ženama koje sa mnom ne dijele ni jednu točku mog izvoda iz knjige rođenih, vraća mi se uvijek kad čujem da netko, za tuđe uši, ružno govori o svojim bližnjima. Ni jedno crkveno zvono ne može prigušiti takve rečenice. Mogla sam podnijeti baš sve tetine riječi, ali samo pod uvjetom da ih ne izgovara pred drugima. Kad je to činila, ja sam odlazila do kapije i zaključavala je dvaput. Vjerovala sam da ću na taj način loše priče o sebi zadržati u granicama vlastitog dvorišta. Vjerovala sam da prolaz prema kući, i iz kuće, treba osigurati. Vjerovala sam da grube rečenice mogu oslabiti temelje svakog obiteljskog doma. Čak i onog izgrađena po svim pravilima struke."

Kad život umori i kad nam se učini da bismo se mogli izgubiti u kaosu svakodnevice, pismo Julijane Matanović dođe kao melem (da ne kažem - kombinirani prašak) na ranu. Dođe kao podsjetnik da se čovjek uvijek iznova mora vraćati samom sebi - vraćati sebi i, svim čulima, pretakati stvarnost u fikciju, a sebe u književni lik, da bi život imao smisla, da bi pitanja dobila odgovore, da bismo bili, ne nužno sretniji, nego - mirniji.


"Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu. Jer, noga tada zakoračuje u zbilju, na tlo, uzemljuje se. Vožnja je nešto posvema drugo. Slike se brzo smjenjuju, ti se nalaziš negdje između; otišao si od tamo gdje te nitko nije ispratio a još nisi stigao tam gdje te nitko neće dočekati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...