Preskoči na glavni sadržaj

Došašće kod kuće: Betsy-Tacy

Kad lišće pootpada s grana, postanem pomalo nestrpljiva - poželim si božićne čarolije prije reda, i jedino što me odvraća od peckarenja medenjaka su filmovi kao "You've got mail", koji predstavlja suptilnu uvertiru u adventsko vrijeme. Ovaj film, jedan od mojih najdražih, uvijek mi otkrije nešto novo - tijekom zadnjeg gledanja za uho mi je zapela preporuka knjige o kojoj Kathleen Kelly, vlasnica nezavisne knjižare, govori majušnoj tetki Joe Foxa - serijal knjiga "Betsy-Tacy" Maud Hart Lovelace originalno objavljenih u Sjedinjenim Državama prije osamdeset godina. Stavljajući taj zaboravljeni dječji klasik u Kathleenina usta, Nora Ephron gledateljima je ponudila karakter svoje protagonistice na dlanu - sentimentalna i nostalgična Kathleen (btw, sestra Maud Hart Lovelace zvala se Kathleen)  koja mari za sitnice protiv nemilosrdnog lanca knjižara Fox. Legenda kaže da je spominjanje tog serijala u holivudskom filmu potaknulo izdavača na objavljivanje novih izdanja knjiga, ali vjerujem da je u tome prste imalo i The Betsy-Tacy Society, osnovano 1990., koje okuplja vjerne obožavatelje autorice. Nakon "You've got mail", povećao se broj članova u društvu, koje je, potom, u Mankatu u Minnesoti obnovilo kuće obitelji Hart i Maudine najbolje prijateljice, Frances Kenney, po uzoru na koju je nastao lik Tacy, a koja se u Maudino susjedstvo doselila 1897.


Puno djece je živjelo u uličici Hill u Mankatu, ali nijedno dijete nije bilo vršnjak vrckave sanjarke Betsy. Zato, kad se u kuću nasuprot njezine doselila djevojčica Anastacia, zvana Tacy, Betsy ju je odmah pozvala na svoj peti rođendan. One su se sprijateljile, a Maud Hart Lovelace ispisala je deset romana o njihovom odrastanju (posljednja u serijalu tako je "Betsy’s Wedding"), zabilježivši vlastito odrastanje i prijateljstvo s crvenokosom djevojčicom Frances zvanom Bick (nadimak joj je bio Brick, ali ga nije mogla izgovoriti). Tijekom pisanja, Maud Hart Lovelace se uzdala u vlastite dnevničke zapise, a bilježeći stvarne događaje, običaje, modu i gastronomiju stvorila je kroniku Amerike kakva više ne postoji, zbog čega serijal "Betsy-Tacy" obožavaju američki boomeri, koji su uz serijal odrastali i koji su ga čitali svojoj djeci i unucima. Iskreno i neiskvareno prijateljstvo dvije djevojčice u idiličnom susjedstvu za mnoge je i danas inspirativno - uz Betsy i Tacy, i moderni čitatelji maštaju, prisjećaju se djetinjstva, otkrivaju dijete u sebi, ostvaruju svoje dječje snove.

"Betsy was given beautiful presents at that fifth birthday party. Besides the little glass pitcher, she got colored cups and saucers, a small silk handker chief embroidered with forget-me-nots, pencils and puzzles and balls. But the nicest present she received was not the usual kind of present. It was the present of a friend. It was Tacy."


Slika susjedstva u kojem se ispred kuća nalaze stabla javora i oraha, u kojem pjevuše ptice muholovke (engl. phoebe) i zuje stršljeni, a djevojčice za rođendansku zabavu oblače svoje prve svilene haljine, dok im majke kovrčaju kosu "krpicama", podsjeća na vrijeme kad se na rođendanima igrala igra pribijanja repa na magarca ili se rado igralo "speak pieces" (idiom "speak your piece" nekoć je značio recitirati govor ili pjesmu, a danas znači izraziti mišljenje ili dati svoj doprinos razgovoru). Uvečer, majke su ih dozivale u kuću, a djeca su se kupala u kadi postavljenoj kraj kuhinjske vatre, odlazeći na spavanje uz čašu mlijeka i budeći se ponovno u toplim domovima, radujući se igri papirnatim lutkama ili igri prodaje pijeska.


U prosincu mi je teško - u potrazi za mirom koji mi je potreban, čini mi se da moram plivati uzvodno, protiv svih struja i tekovina modernog života. Nisam vrsna plivačica, ali poznajem svoja ograničenja, i poznajem svoj duh, imam u njega povjerenje - ipak on nepokolebljivo desetljećima gradi mikrosvemir u kojem mogu uživati u šalici kave, u ispisivanju rečenica, u rominjanju kiše, u čitanju davno napisane priče u kojoj su junakinje dvije djevojčice, koje buka i strka 2025. godine uopće ne dotiču. Nema sumnje, ova staromodna priča usporila mi je život, podsjetila me na djetinjstvo uz Maju i Andrijanu u Ulici bana Jelačića, i prijala mi kao tost s džemom od jagoda i šalica toplog mlijeka u subotnje jutro (iako sam se, po ne znam koji put, zapitala - zašto knjige kao "Zlatni danci" u našoj kulturi ne uživaju takav kultni status?).

"Somewhere a bird was singing a little a little up and down song. They couldn't see him but they could hear him. His busy up and down song was the only sound in the world. Hill Street was still sleeping, but the color in the sky was spreading. Gold sticks in the shape of a fan were sticking up over the hill.
After a while Tacy said, "It smelled like Easter in the church. Bee looked awful pretty. She had candles all around her. "
"Did she?" asked Betsy.
"But my mamma felt awful bad," said Tacy. Betsy said nothing.
"Of course " said Tacy, "you know that Bee has only gone to Heaven."
"Oh, of course," said Betsy."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...