Preskoči na glavni sadržaj

Došašće kod kuće: Betsy-Tacy

Kad lišće pootpada s grana, postanem pomalo nestrpljiva - poželim si božićne čarolije prije reda, i jedino što me odvraća od peckarenja medenjaka su filmovi kao "You've got mail", koji predstavlja suptilnu uvertiru u adventsko vrijeme. Ovaj film, jedan od mojih najdražih, uvijek mi otkrije nešto novo - tijekom zadnjeg gledanja za uho mi je zapela preporuka knjige o kojoj Kathleen Kelly, vlasnica nezavisne knjižare, govori majušnoj tetki Joe Foxa - serijal knjiga "Betsy-Tacy" Maud Hart Lovelace originalno objavljenih u Sjedinjenim Državama prije osamdeset godina. Stavljajući taj zaboravljeni dječji klasik u Kathleenina usta, Nora Ephron gledateljima je ponudila karakter svoje protagonistice na dlanu - sentimentalna i nostalgična Kathleen (btw, sestra Maud Hart Lovelace zvala se Kathleen)  koja mari za sitnice protiv nemilosrdnog lanca knjižara Fox. Legenda kaže da je spominjanje tog serijala u holivudskom filmu potaknulo izdavača na objavljivanje novih izdanja knjiga, ali vjerujem da je u tome prste imalo i The Betsy-Tacy Society, osnovano 1990., koje okuplja vjerne obožavatelje autorice. Nakon "You've got mail", povećao se broj članova u društvu, koje je, potom, u Mankatu u Minnesoti obnovilo kuće obitelji Hart i Maudine najbolje prijateljice, Frances Kenney, po uzoru na koju je nastao lik Tacy, a koja se u Maudino susjedstvo doselila 1897.


Puno djece je živjelo u uličici Hill u Mankatu, ali nijedno dijete nije bilo vršnjak vrckave sanjarke Betsy. Zato, kad se u kuću nasuprot njezine doselila djevojčica Anastacia, zvana Tacy, Betsy ju je odmah pozvala na svoj peti rođendan. One su se sprijateljile, a Maud Hart Lovelace ispisala je deset romana o njihovom odrastanju (posljednja u serijalu tako je "Betsy’s Wedding"), zabilježivši vlastito odrastanje i prijateljstvo s crvenokosom djevojčicom Frances zvanom Bick (nadimak joj je bio Brick, ali ga nije mogla izgovoriti). Tijekom pisanja, Maud Hart Lovelace se uzdala u vlastite dnevničke zapise, a bilježeći stvarne događaje, običaje, modu i gastronomiju stvorila je kroniku Amerike kakva više ne postoji, zbog čega serijal "Betsy-Tacy" obožavaju američki boomeri, koji su uz serijal odrastali i koji su ga čitali svojoj djeci i unucima. Iskreno i neiskvareno prijateljstvo dvije djevojčice u idiličnom susjedstvu za mnoge je i danas inspirativno - uz Betsy i Tacy, i moderni čitatelji maštaju, prisjećaju se djetinjstva, otkrivaju dijete u sebi, ostvaruju svoje dječje snove.

"Betsy was given beautiful presents at that fifth birthday party. Besides the little glass pitcher, she got colored cups and saucers, a small silk handker chief embroidered with forget-me-nots, pencils and puzzles and balls. But the nicest present she received was not the usual kind of present. It was the present of a friend. It was Tacy."


Slika susjedstva u kojem se ispred kuća nalaze stabla javora i oraha, u kojem pjevuše ptice muholovke (engl. phoebe) i zuje stršljeni, a djevojčice za rođendansku zabavu oblače svoje prve svilene haljine, dok im majke kovrčaju kosu "krpicama", podsjeća na vrijeme kad se na rođendanima igrala igra pribijanja repa na magarca ili se rado igralo "speak pieces" (idiom "speak your piece" nekoć je značio recitirati govor ili pjesmu, a danas znači izraziti mišljenje ili dati svoj doprinos razgovoru). Uvečer, majke su ih dozivale u kuću, a djeca su se kupala u kadi postavljenoj kraj kuhinjske vatre, odlazeći na spavanje uz čašu mlijeka i budeći se ponovno u toplim domovima, radujući se igri papirnatim lutkama ili igri prodaje pijeska.


U prosincu mi je teško - u potrazi za mirom koji mi je potreban, čini mi se da moram plivati uzvodno, protiv svih struja i tekovina modernog života. Nisam vrsna plivačica, ali poznajem svoja ograničenja, i poznajem svoj duh, imam u njega povjerenje - ipak on nepokolebljivo desetljećima gradi mikrosvemir u kojem mogu uživati u šalici kave, u ispisivanju rečenica, u rominjanju kiše, u čitanju davno napisane priče u kojoj su junakinje dvije djevojčice, koje buka i strka 2025. godine uopće ne dotiču. Nema sumnje, ova staromodna priča usporila mi je život, podsjetila me na djetinjstvo uz Maju i Andrijanu u Ulici bana Jelačića, i prijala mi kao tost s džemom od jagoda i šalica toplog mlijeka u subotnje jutro (iako sam se, po ne znam koji put, zapitala - zašto knjige kao "Zlatni danci" u našoj kulturi ne uživaju takav kultni status?).

"Somewhere a bird was singing a little a little up and down song. They couldn't see him but they could hear him. His busy up and down song was the only sound in the world. Hill Street was still sleeping, but the color in the sky was spreading. Gold sticks in the shape of a fan were sticking up over the hill.
After a while Tacy said, "It smelled like Easter in the church. Bee looked awful pretty. She had candles all around her. "
"Did she?" asked Betsy.
"But my mamma felt awful bad," said Tacy. Betsy said nothing.
"Of course " said Tacy, "you know that Bee has only gone to Heaven."
"Oh, of course," said Betsy."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta