Preskoči na glavni sadržaj

Shoe books

Nedavno je na televiziji bio film "You've got mail". Kunem se, svaki put kad ga pogledam, sve mi je draži (zanimljivo, nekoć mi nije bio gledljiv, kako sam zabilježila na blogu). Izmjena godišnjih doba u New Yorku, lagani cafe jazz, knjižari, klasici dječje književnosti, staromodno dopisivanje e-mailom, Meg Ryan i Tom Hanks kao neprijatelji (a potom...) uz scenarij Nore Ephron po uzoru na "The shop around the corner" - esencija svega što volim u ovom je filmu. Osim njujorške estetike i romantike, ovaj film je i neiscrpan izvor preporuka za čitanje. Ovaj put, pažnju mi je privukla scena (znate li da se na ovom blogu iza riječi u drugoj boji redovito kriju poveznice koje se tiču referenci?) u kojoj mladi knjižar ne zna tko je napisao "shoe books", a neodoljiva Kathleen Kelly uskače i pojašnjava kupcu u potrebi sve o Noel Streatfeild i njezinim romanima o cipelicama.


Kod nas su prevedena samo tri romana britanske književnice Noel Streatfeild, i to "Baletne papučice" (napisane 1936.), "Plesne cipelice" (napisane 1957.) i "Baletne papučice za Annu" (napisane 1972.). Poznata su mi ta Algoritmova izdanja - bila su popularna po objavljivanju početkom 2000.-tih i sjećam se da su se u našičkoj knjižnici nalazila na manjoj polici okrenutoj prema prozorima koji gledaju na perivoj s jezerom obitelji Pejačević, ali nisam sigurna jesam li ih pročitala. Zato, posudila sam iz osječke knjižnice obje knjige o baletnim papučicama i tužno uzdahnula vidjevši da ih nitko nije posudio od 2011. (onako kako normalni svijet žaluje zbog napuštenih štenaca, ja žalujem zbog nepročitanih knjiga koje čame na policama knjižnica).


Noel Streatfeild rođena je 1895. u mnogobrojnoj obitelji anglikanskog biskupa. Kao dijete bavila se baletom, a potom je deset godina radila je kao kazališna glumica, zbog čega je tema njezinih romana često život djece u umjetničkim krugovima.

"Baletne papučice" njezin su najpoznatiji roman, klasik dječje književnosti (u filmskoj adaptaciji glumi Emma Watson). Na početku upoznajemo čudnovatog istraživača fosila, Matthewa, praujaka mlade žene i gospodarice kuće u londonskoj Ulici Cromwell, Sylvije, koji je kući doveo novorođenče koje je spasio iz brodoloma. Nakon Pauline, udomio je i rusko siroče, Petrovu, a naposljetku posvojio i Posy, jer njezina siromašna majka o njoj nije mogla brinuti. Ako vam se takav razvoj događaja čini neuvjerljiv, sjetite se da je riječ o dječjoj književnosti - prigrlite čudnovato, prihvatite nelogično i vjerujte u čuda. Brigu o osebujnim djevojčicama preuzela je Sylvia, uz pomoć živopisne dadilje Nane, koja je u kući zadužena za negodovanje, ali i za mudrovanje.

"Hajde, hajde, draga", tješila ju je, "nemojte se toliko uzrujavati, uvijek postoji izlaz, treba ga samo potražiti."


"Puno je bolje kad se imaš čime baviti. Nije dobro samo sjediti i misliti na to kako se grozno osjećaš."

Djevojčice, koje su sebe nazvale "Fosilicama", predstavljaju žene u začetku karijera. Pauline je dobra u recitiranju i sanja o glumi u kazalištu, Petrova bi voljela biti vozačica automobila, a Posy je rođena na ples, i to ne samo zato što su jedino što ima od majke - baletne papučice. Prije nego je Barbie postala fashion model, prije nego su Spajsice utjelovile različite začine i poučile nas feminizmu, Noel Streatfeild je nadahnjivala britanske djevojčice da maštaju, uvjeravajući ih da mogu postati što god požele kad odrastu. Trenutak u kojem se Fosilice zaklinju da će svoja imena ispisati u povijesnim knjigama inspirativan je za djevojčice širom svijeta, čak i one koje će se za par godina zvati sredovječnima. Osim sanjarenja, ova priča današnjoj bi djeci mogla dati uvid u život početkom 20. stoljeća. Iako je Matthew ostavio Sylviji određeni novac, ona se se brzo nađe u financijskim problemima. Djevojčice, stoga, jedva čekaju da navrše dvanaest godina da bi mogle ishoditi dozvolu za rad - pridonijeti kućanstvu više je čast, nego nužnost. One doista brinu, trude se, odriču, raspolažu novcem, planiraju budućnost, gaje ambicije, ali s oprezom (da ne izgube ljudske kvalitete). Pitam se što bi moja djeca rekla na ovu priču Noel Streatfeild - bi li im bila uvjerljiva, bi li ih uplašila, bi li ih ponukala da cijene bezbrižno druženje i učenje u školi i igru na školskom igralištu?

Priča završava njihovim novim početkom - jedna od njih na putu je da postane hollywoodska glumica, jedna od njih učit će ples u Čehoslovačkoj, a jedna od njih i dalje će sanjati o svom imenu u povijesnim knjigama. "Pitam se", Petrova podigne pogled, "kad bi druge djevojčice mogle biti na mjestu jedne od nas, koju bi izabrale?"

"Ja se ne bih uzrujavala, dušo; ne možemo svi biti nadareni za iste stvari."


I u knjizi "Baletne papučice za Annu" siročići su protagonisti, ali njihove životne okolnosti zericu su realnije nego one Fosilica. Anna, Augustus zvan Gussie i Francesco u Turskoj ostaju bez obitelji, uslijed potresa. Bivaju smješteni kod mrzovljnog brata svog oca Engleza, koji je oženio njihovu majku, Poljakinju, nakon što je iznenada napustio svoju matičnu obitelj jer mu nije pružila podršku da slijedi svoj san i postane slikar. Stric Cecil Docksay nije dopadljiv lik - on uzgaja plastično cvijeće, jer gnjavaža je zalijevati živo, ali njegova supruga, Mabel, svjetla je točka u kući zvanoj "Kraj putovanja". Sviđa mi se što Noel Streafeild ne propušta u svojim pričama svojim malim junacima pridodati nekoliko odraslih likova kojima mogu vjerovati. Osim strine, u ovom romanu to su roditelji dječaka Wallyja kojeg djeca upoznaju na ulici, gospođa i gospodin Wall.

U ovoj priči siročićima nisu pružene prilike kakve uživaju Fosilice, ali to ne znači da oni svoje snove na sanjaju, i da se za njih ne bore. Budući da je Anna, prema riječima njihovog djeda Jerdeka, iznimno talentirana za ples, njezina braća poduzet će sve što je u njihovoj moći da bi ona svoje plesno obrazovanje nastavila.

"To nisu obična djeca. Odgojena su s velikim poštovanjem za sve oblike umjetnosti. Čini se da je njihov djed po majci podučavao ples u Varšavi. Podučavao je djevojčicu za koju je, kako to kažu djeca, mislio da je istinski talent."


Obje priče počivaju na dječjim talentima i snovima (nebo je granica!) i toplim obiteljskim odnosima između braće i sestara, napisane su ljupko i jednostavno, bez jezičnih ukrasa, a zanimljivo je i da u objema protagonisti proslavljaju Božić, odnosno, prisjećaju se prošlih Božića s obitelji. Božić u Ulici Cromwell uključuje odlazak u kazalište, pjesmu, igru šarade i skrivača, dok se Annin Božić svodi tek na sjećanje kojeg se, uslijed traume i gubitka, nevoljko prisjeća naglas - sjećanje na blagdane provedene s Jerdekom i Babkom, stol ukrašen slamom, juhu s bademima, na pirogije i očeve poklončiće. Valjda je za očekivati da autorica s puno pažnje govori o božićnim tradicijama svojih dječaka i djevojčica - naime, rođena je na Badnjak, i nazvana je Noel. Meni se ta fun fact toliko svidjela da sam s Blackwell'sa naručila i njezine božićne priče. Let the festivities begin!

Na fotografiji su prikazani češeri (recept) - ali moram naglasiti da se od ove smjese može izraditi četiri do pet češera.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...