Nedavno je na televiziji bio film "You've got mail". Kunem se, svaki put kad ga pogledam, sve mi je draži (zanimljivo, nekoć mi nije bio gledljiv, kako sam zabilježila na blogu). Izmjena godišnjih doba u New Yorku, lagani cafe jazz, knjižari, klasici dječje književnosti, staromodno dopisivanje e-mailom, Meg Ryan i Tom Hanks kao neprijatelji (a potom...) uz scenarij Nore Ephron po uzoru na "The shop around the corner" - esencija svega što volim u ovom je filmu. Osim njujorške estetike i romantike, ovaj film je i neiscrpan izvor preporuka za čitanje. Ovaj put, pažnju mi je privukla scena (znate li da se na ovom blogu iza riječi u drugoj boji redovito kriju poveznice koje se tiču referenci?) u kojoj mladi knjižar ne zna tko je napisao "shoe books", a neodoljiva Kathleen Kelly uskače i pojašnjava kupcu u potrebi sve o Noel Streatfeild i njezinim romanima o cipelicama.
Kod nas su prevedena samo tri romana britanske književnice Noel Streatfeild, i to "Baletne papučice" (napisane 1936.), "Plesne cipelice" (napisane 1957.) i "Baletne papučice za Annu" (napisane 1972.). Poznata su mi ta Algoritmova izdanja - bila su popularna po objavljivanju početkom 2000.-tih i sjećam se da su se u našičkoj knjižnici nalazila na manjoj polici okrenutoj prema prozorima koji gledaju na perivoj s jezerom obitelji Pejačević, ali nisam sigurna jesam li ih pročitala. Zato, posudila sam iz osječke knjižnice obje knjige o baletnim papučicama i tužno uzdahnula vidjevši da ih nitko nije posudio od 2011. (onako kako normalni svijet žaluje zbog napuštenih štenaca, ja žalujem zbog nepročitanih knjiga koje čame na policama knjižnica).
Noel Streatfeild rođena je 1895. u mnogobrojnoj obitelji anglikanskog biskupa. Kao dijete bavila se baletom, a potom je deset godina radila je kao kazališna glumica, zbog čega je tema njezinih romana često život djece u umjetničkim krugovima.
"Baletne papučice" njezin su najpoznatiji roman, klasik dječje književnosti (u filmskoj adaptaciji glumi Emma Watson). Na početku upoznajemo čudnovatog istraživača fosila, Matthewa, praujaka mlade žene i gospodarice kuće u londonskoj Ulici Cromwell, Sylvije, koji je kući doveo novorođenče koje je spasio iz brodoloma. Nakon Pauline, udomio je i rusko siroče, Petrovu, a naposljetku posvojio i Posy, jer njezina siromašna majka o njoj nije mogla brinuti. Ako vam se takav razvoj događaja čini neuvjerljiv, sjetite se da je riječ o dječjoj književnosti - prigrlite čudnovato, prihvatite nelogično i vjerujte u čuda. Brigu o osebujnim djevojčicama preuzela je Sylvia, uz pomoć živopisne dadilje Nane, koja je u kući zadužena za negodovanje, ali i za mudrovanje.
"Hajde, hajde, draga", tješila ju je, "nemojte se toliko uzrujavati, uvijek postoji izlaz, treba ga samo potražiti."
"Puno je bolje kad se imaš čime baviti. Nije dobro samo sjediti i misliti na to kako se grozno osjećaš."
Djevojčice, koje su sebe nazvale "Fosilicama", predstavljaju žene u začetku karijera. Pauline je dobra u recitiranju i sanja o glumi u kazalištu, Petrova bi voljela biti vozačica automobila, a Posy je rođena na ples, i to ne samo zato što su jedino što ima od majke - baletne papučice. Prije nego je Barbie postala fashion model, prije nego su Spajsice utjelovile različite začine i poučile nas feminizmu, Noel Streatfeild je nadahnjivala britanske djevojčice da maštaju, uvjeravajući ih da mogu postati što god požele kad odrastu. Trenutak u kojem se Fosilice zaklinju da će svoja imena ispisati u povijesnim knjigama inspirativan je za djevojčice širom svijeta, čak i one koje će se za par godina zvati sredovječnima. Osim sanjarenja, ova priča današnjoj bi djeci mogla dati uvid u život početkom 20. stoljeća. Iako je Matthew ostavio Sylviji određeni novac, ona se se brzo nađe u financijskim problemima. Djevojčice, stoga, jedva čekaju da navrše dvanaest godina da bi mogle ishoditi dozvolu za rad - pridonijeti kućanstvu više je čast, nego nužnost. One doista brinu, trude se, odriču, raspolažu novcem, planiraju budućnost, gaje ambicije, ali s oprezom (da ne izgube ljudske kvalitete). Pitam se što bi moja djeca rekla na ovu priču Noel Streatfeild - bi li im bila uvjerljiva, bi li ih uplašila, bi li ih ponukala da cijene bezbrižno druženje i učenje u školi i igru na školskom igralištu?
Priča završava njihovim novim početkom - jedna od njih na putu je da postane hollywoodska glumica, jedna od njih učit će ples u Čehoslovačkoj, a jedna od njih i dalje će sanjati o svom imenu u povijesnim knjigama. "Pitam se", Petrova podigne pogled, "kad bi druge djevojčice mogle biti na mjestu jedne od nas, koju bi izabrale?"
"Ja se ne bih uzrujavala, dušo; ne možemo svi biti nadareni za iste stvari."
I u knjizi "Baletne papučice za Annu" siročići su protagonisti, ali njihove životne okolnosti zericu su realnije nego one Fosilica. Anna, Augustus zvan Gussie i Francesco u Turskoj ostaju bez obitelji, uslijed potresa. Bivaju smješteni kod mrzovljnog brata svog oca Engleza, koji je oženio njihovu majku, Poljakinju, nakon što je iznenada napustio svoju matičnu obitelj jer mu nije pružila podršku da slijedi svoj san i postane slikar. Stric Cecil Docksay nije dopadljiv lik - on uzgaja plastično cvijeće, jer gnjavaža je zalijevati živo, ali njegova supruga, Mabel, svjetla je točka u kući zvanoj "Kraj putovanja". Sviđa mi se što Noel Streafeild ne propušta u svojim pričama svojim malim junacima pridodati nekoliko odraslih likova kojima mogu vjerovati. Osim strine, u ovom romanu to su roditelji dječaka Wallyja kojeg djeca upoznaju na ulici, gospođa i gospodin Wall.
U ovoj priči siročićima nisu pružene prilike kakve uživaju Fosilice, ali to ne znači da oni svoje snove na sanjaju, i da se za njih ne bore. Budući da je Anna, prema riječima njihovog djeda Jerdeka, iznimno talentirana za ples, njezina braća poduzet će sve što je u njihovoj moći da bi ona svoje plesno obrazovanje nastavila.
"To nisu obična djeca. Odgojena su s velikim poštovanjem za sve oblike umjetnosti. Čini se da je njihov djed po majci podučavao ples u Varšavi. Podučavao je djevojčicu za koju je, kako to kažu djeca, mislio da je istinski talent."
Obje priče počivaju na dječjim talentima i snovima (nebo je granica!) i toplim obiteljskim odnosima između braće i sestara, napisane su ljupko i jednostavno, bez jezičnih ukrasa, a zanimljivo je i da u objema protagonisti proslavljaju Božić, odnosno, prisjećaju se prošlih Božića s obitelji. Božić u Ulici Cromwell uključuje odlazak u kazalište, pjesmu, igru šarade i skrivača, dok se Annin Božić svodi tek na sjećanje kojeg se, uslijed traume i gubitka, nevoljko prisjeća naglas - sjećanje na blagdane provedene s Jerdekom i Babkom, stol ukrašen slamom, juhu s bademima, na pirogije i očeve poklončiće. Valjda je za očekivati da autorica s puno pažnje govori o božićnim tradicijama svojih dječaka i djevojčica - naime, rođena je na Badnjak, i nazvana je Noel. Meni se ta fun fact toliko svidjela da sam s Blackwell'sa naručila i njezine božićne priče. Let the festivities begin!
Na fotografiji su prikazani češeri (recept) - ali moram naglasiti da se od ove smjese može izraditi četiri do pet češera.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)