Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene slikovnice

Možda nikad ne bih postala poklonik dječje književnosti da nisam poželjela napisati slikovnicu o svojoj baki Julki. U dugom procesu prikupljanja informacija, pisanja i ispravljanja teksta, ali i kreiranja ilustracija, počela sam obraćati pažnju na autore dječje književnosti, i one aktualne i na one koje je vrijeme pregazilo. S vremenom sam stekla određeni ukus i postala redovit posjetitelj dječjeg odjela knjižnice (često me knjižničarka, dok posuđujem neku knjigu, pita: "Koji je uzrast dijete za koje posuđujete?", a ja kažem: "36!").

Mogu reći da sam veliki fan Prljeka i Mrljeka, da mi nije jasan uspjeh Julije Donaldson i da bih mogla naširoko o slikovnicama, ali ću danas nešto reći samo o slikovnicama koje su mi drage jer mi razgaljuju dušu i osnažuju um. Slikovnice su to koje me čine zdravijom.

Ja sam staromodna duša, zato na jednu stranu stavljam svu silu slikovnica sa životinjama u glavnim ulogama, a na drugu stavljam knjige Beatrix Potter. Iako je svoje znanje o anatomiji životinja stekla na neobičan način, njezini crteži Petra Zecimira, Gospođe Mišredić ili Zečića Benjamina oduševljavaju publiku cijelo stoljeće. Oni su staloženi likovi s izraženim karakterima, a priroda kojom su okruženi doista ima umirujući efekt. Oduševljava me životopis Beatrix Potter, koja je relativno mlada ostvarila veliki uspjeh, ali bila i pionir u brendiranju - da bi zaštitila Lake District, živopisno mjesto na kojem je živjela izvan Londona, odlučila je svoje likove prodavati i u obliku lutke te tako zgrnula pravo bogatstvo. Njezinu knjigu uzmem u ruke kad mi treba malo mira - uz šalicu čaja maštam o engleskoj kolibici na selu.


Photo: 1stdibs


Iako je ovih danas popularnija knjiga "Findusov Božić", moja omiljena iz serijala švedskog arhitekta, autora i ilustratora Svena Nordquista je "Pettson ima loš dan". U njoj je starčić Pettson ustao na lijevu nogu i cijeli je dan lošeg raspoloženja - čini se kao da se crni oblak nadvio nad njega. Mačak Findus najprije ga promatra, a onda ga pokušava izvući na svjež zrak, da bi ga oraspoložio. Možda se čini smješnim, ali ova me knjiga podsjeća da smijem imati loš dan, i ispunjava me nadom, jer dokle god nisi sam, i tom će lošem danu jednom doći kraj.

Photo: Planet Zoe

"Okovani slon" je priča koju sam davnih dana pročitala u Bucayevoj zbirci "Ispričat ću ti priču", a kojoj sam se vratila ove godine. Ponekad neke pjesme slušamo godinama, a da ne prepoznamo značenje njihovih riječi - tako je bilo i meni s ovom pričom o istreniranom slonu u cirkusu koji se ne može osloboditi okova na koje je naučen. No, što bi se dogodilo kad bismo shvatili da smo prerasli okove koji nas sputavaju i pokušali učiniti stvari koje nikad ranije nismo? Ova knjiga, u obliku slikovnice, s police me podsjeća da budem odvažnija u životu.

Photo: Fraktura

Za slikovnicu "Dobro stablo" saznala sam čitajući neku drugu knjigu i iznenadila se vidjevši da postoji njezin prijevod i da je dostupna u gradskoj knjižnici. Shel Silverstein zanimljiv je autor glazbe i knjiga, koji je osvojio i Grammy, a bio je i nominiran za Oscara (u naredno vrijeme sigurno ću pribaviti još neke od njegovih uradaka). Opisuju ovu knjigu kao knjigu o davanju, ali ona je toliko više od toga. U njoj dječak upoznaje stablo, i oni istovremeno rastu. Stablo pruža dječaku sve što mu je potrebno, vjerujući da će dječak živjeti dobrim životom i da će biti sretan. Ovo može biti priča o odnosu s prirodom, o vrijednostima i moralu, ali i priča o bezuvjetnoj ljubavi roditelja prema djeci. Mojoj se djeci jako svidjela iako nisu u njoj prepoznala alegoriju - svidjele su im se crno-bijele ilustracije i ljupko drvo koje prijateljuje s dječakom, jer život bi trebao biti tako jednostavan - baš kao ilustracije Shela Silversteina - a mi ga često nepotrebno kompliciramo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...