Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene slikovnice

Možda nikad ne bih postala poklonik dječje književnosti da nisam poželjela napisati slikovnicu o svojoj baki Julki. U dugom procesu prikupljanja informacija, pisanja i ispravljanja teksta, ali i kreiranja ilustracija, počela sam obraćati pažnju na autore dječje književnosti, i one aktualne i na one koje je vrijeme pregazilo. S vremenom sam stekla određeni ukus i postala redovit posjetitelj dječjeg odjela knjižnice (često me knjižničarka, dok posuđujem neku knjigu, pita: "Koji je uzrast dijete za koje posuđujete?", a ja kažem: "36!").

Mogu reći da sam veliki fan Prljeka i Mrljeka, da mi nije jasan uspjeh Julije Donaldson i da bih mogla naširoko o slikovnicama, ali ću danas nešto reći samo o slikovnicama koje su mi drage jer mi razgaljuju dušu i osnažuju um. Slikovnice su to koje me čine zdravijom.

Ja sam staromodna duša, zato na jednu stranu stavljam svu silu slikovnica sa životinjama u glavnim ulogama, a na drugu stavljam knjige Beatrix Potter. Iako je svoje znanje o anatomiji životinja stekla na neobičan način, njezini crteži Petra Zecimira, Gospođe Mišredić ili Zečića Benjamina oduševljavaju publiku cijelo stoljeće. Oni su staloženi likovi s izraženim karakterima, a priroda kojom su okruženi doista ima umirujući efekt. Oduševljava me životopis Beatrix Potter, koja je relativno mlada ostvarila veliki uspjeh, ali bila i pionir u brendiranju - da bi zaštitila Lake District, živopisno mjesto na kojem je živjela izvan Londona, odlučila je svoje likove prodavati i u obliku lutke te tako zgrnula pravo bogatstvo. Njezinu knjigu uzmem u ruke kad mi treba malo mira - uz šalicu čaja maštam o engleskoj kolibici na selu.


Photo: 1stdibs


Iako je ovih danas popularnija knjiga "Findusov Božić", moja omiljena iz serijala švedskog arhitekta, autora i ilustratora Svena Nordquista je "Pettson ima loš dan". U njoj je starčić Pettson ustao na lijevu nogu i cijeli je dan lošeg raspoloženja - čini se kao da se crni oblak nadvio nad njega. Mačak Findus najprije ga promatra, a onda ga pokušava izvući na svjež zrak, da bi ga oraspoložio. Možda se čini smješnim, ali ova me knjiga podsjeća da smijem imati loš dan, i ispunjava me nadom, jer dokle god nisi sam, i tom će lošem danu jednom doći kraj.

Photo: Planet Zoe

"Okovani slon" je priča koju sam davnih dana pročitala u Bucayevoj zbirci "Ispričat ću ti priču", a kojoj sam se vratila ove godine. Ponekad neke pjesme slušamo godinama, a da ne prepoznamo značenje njihovih riječi - tako je bilo i meni s ovom pričom o istreniranom slonu u cirkusu koji se ne može osloboditi okova na koje je naučen. No, što bi se dogodilo kad bismo shvatili da smo prerasli okove koji nas sputavaju i pokušali učiniti stvari koje nikad ranije nismo? Ova knjiga, u obliku slikovnice, s police me podsjeća da budem odvažnija u životu.

Photo: Fraktura

Za slikovnicu "Dobro stablo" saznala sam čitajući neku drugu knjigu i iznenadila se vidjevši da postoji njezin prijevod i da je dostupna u gradskoj knjižnici. Shel Silverstein zanimljiv je autor glazbe i knjiga, koji je osvojio i Grammy, a bio je i nominiran za Oscara (u naredno vrijeme sigurno ću pribaviti još neke od njegovih uradaka). Opisuju ovu knjigu kao knjigu o davanju, ali ona je toliko više od toga. U njoj dječak upoznaje stablo, i oni istovremeno rastu. Stablo pruža dječaku sve što mu je potrebno, vjerujući da će dječak živjeti dobrim životom i da će biti sretan. Ovo može biti priča o odnosu s prirodom, o vrijednostima i moralu, ali i priča o bezuvjetnoj ljubavi roditelja prema djeci. Mojoj se djeci jako svidjela iako nisu u njoj prepoznala alegoriju - svidjele su im se crno-bijele ilustracije i ljupko drvo koje prijateljuje s dječakom, jer život bi trebao biti tako jednostavan - baš kao ilustracije Shela Silversteina - a mi ga često nepotrebno kompliciramo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...