Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene slikovnice

Možda nikad ne bih postala poklonik dječje književnosti da nisam poželjela napisati slikovnicu o svojoj baki Julki. U dugom procesu prikupljanja informacija, pisanja i ispravljanja teksta, ali i kreiranja ilustracija, počela sam obraćati pažnju na autore dječje književnosti, i one aktualne i na one koje je vrijeme pregazilo. S vremenom sam stekla određeni ukus i postala redovit posjetitelj dječjeg odjela knjižnice (često me knjižničarka, dok posuđujem neku knjigu, pita: "Koji je uzrast dijete za koje posuđujete?", a ja kažem: "36!").

Mogu reći da sam veliki fan Prljeka i Mrljeka, da mi nije jasan uspjeh Julije Donaldson i da bih mogla naširoko o slikovnicama, ali ću danas nešto reći samo o slikovnicama koje su mi drage jer mi razgaljuju dušu i osnažuju um. Slikovnice su to koje me čine zdravijom.

Ja sam staromodna duša, zato na jednu stranu stavljam svu silu slikovnica sa životinjama u glavnim ulogama, a na drugu stavljam knjige Beatrix Potter. Iako je svoje znanje o anatomiji životinja stekla na neobičan način, njezini crteži Petra Zecimira, Gospođe Mišredić ili Zečića Benjamina oduševljavaju publiku cijelo stoljeće. Oni su staloženi likovi s izraženim karakterima, a priroda kojom su okruženi doista ima umirujući efekt. Oduševljava me životopis Beatrix Potter, koja je relativno mlada ostvarila veliki uspjeh, ali bila i pionir u brendiranju - da bi zaštitila Lake District, živopisno mjesto na kojem je živjela izvan Londona, odlučila je svoje likove prodavati i u obliku lutke te tako zgrnula pravo bogatstvo. Njezinu knjigu uzmem u ruke kad mi treba malo mira - uz šalicu čaja maštam o engleskoj kolibici na selu.


Photo: 1stdibs


Iako je ovih danas popularnija knjiga "Findusov Božić", moja omiljena iz serijala švedskog arhitekta, autora i ilustratora Svena Nordquista je "Pettson ima loš dan". U njoj je starčić Pettson ustao na lijevu nogu i cijeli je dan lošeg raspoloženja - čini se kao da se crni oblak nadvio nad njega. Mačak Findus najprije ga promatra, a onda ga pokušava izvući na svjež zrak, da bi ga oraspoložio. Možda se čini smješnim, ali ova me knjiga podsjeća da smijem imati loš dan, i ispunjava me nadom, jer dokle god nisi sam, i tom će lošem danu jednom doći kraj.

Photo: Planet Zoe

"Okovani slon" je priča koju sam davnih dana pročitala u Bucayevoj zbirci "Ispričat ću ti priču", a kojoj sam se vratila ove godine. Ponekad neke pjesme slušamo godinama, a da ne prepoznamo značenje njihovih riječi - tako je bilo i meni s ovom pričom o istreniranom slonu u cirkusu koji se ne može osloboditi okova na koje je naučen. No, što bi se dogodilo kad bismo shvatili da smo prerasli okove koji nas sputavaju i pokušali učiniti stvari koje nikad ranije nismo? Ova knjiga, u obliku slikovnice, s police me podsjeća da budem odvažnija u životu.

Photo: Fraktura

Za slikovnicu "Dobro stablo" saznala sam čitajući neku drugu knjigu i iznenadila se vidjevši da postoji njezin prijevod i da je dostupna u gradskoj knjižnici. Shel Silverstein zanimljiv je autor glazbe i knjiga, koji je osvojio i Grammy, a bio je i nominiran za Oscara (u naredno vrijeme sigurno ću pribaviti još neke od njegovih uradaka). Opisuju ovu knjigu kao knjigu o davanju, ali ona je toliko više od toga. U njoj dječak upoznaje stablo, i oni istovremeno rastu. Stablo pruža dječaku sve što mu je potrebno, vjerujući da će dječak živjeti dobrim životom i da će biti sretan. Ovo može biti priča o odnosu s prirodom, o vrijednostima i moralu, ali i priča o bezuvjetnoj ljubavi roditelja prema djeci. Mojoj se djeci jako svidjela iako nisu u njoj prepoznala alegoriju - svidjele su im se crno-bijele ilustracije i ljupko drvo koje prijateljuje s dječakom, jer život bi trebao biti tako jednostavan - baš kao ilustracije Shela Silversteina - a mi ga često nepotrebno kompliciramo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...