Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene slikovnice

Možda nikad ne bih postala poklonik dječje književnosti da nisam poželjela napisati slikovnicu o svojoj baki Julki. U dugom procesu prikupljanja informacija, pisanja i ispravljanja teksta, ali i kreiranja ilustracija, počela sam obraćati pažnju na autore dječje književnosti, i one aktualne i na one koje je vrijeme pregazilo. S vremenom sam stekla određeni ukus i postala redovit posjetitelj dječjeg odjela knjižnice (često me knjižničarka, dok posuđujem neku knjigu, pita: "Koji je uzrast dijete za koje posuđujete?", a ja kažem: "36!").

Mogu reći da sam veliki fan Prljeka i Mrljeka, da mi nije jasan uspjeh Julije Donaldson i da bih mogla naširoko o slikovnicama, ali ću danas nešto reći samo o slikovnicama koje su mi drage jer mi razgaljuju dušu i osnažuju um. Slikovnice su to koje me čine zdravijom.

Ja sam staromodna duša, zato na jednu stranu stavljam svu silu slikovnica sa životinjama u glavnim ulogama, a na drugu stavljam knjige Beatrix Potter. Iako je svoje znanje o anatomiji životinja stekla na neobičan način, njezini crteži Petra Zecimira, Gospođe Mišredić ili Zečića Benjamina oduševljavaju publiku cijelo stoljeće. Oni su staloženi likovi s izraženim karakterima, a priroda kojom su okruženi doista ima umirujući efekt. Oduševljava me životopis Beatrix Potter, koja je relativno mlada ostvarila veliki uspjeh, ali bila i pionir u brendiranju - da bi zaštitila Lake District, živopisno mjesto na kojem je živjela izvan Londona, odlučila je svoje likove prodavati i u obliku lutke te tako zgrnula pravo bogatstvo. Njezinu knjigu uzmem u ruke kad mi treba malo mira - uz šalicu čaja maštam o engleskoj kolibici na selu.


Photo: 1stdibs


Iako je ovih danas popularnija knjiga "Findusov Božić", moja omiljena iz serijala švedskog arhitekta, autora i ilustratora Svena Nordquista je "Pettson ima loš dan". U njoj je starčić Pettson ustao na lijevu nogu i cijeli je dan lošeg raspoloženja - čini se kao da se crni oblak nadvio nad njega. Mačak Findus najprije ga promatra, a onda ga pokušava izvući na svjež zrak, da bi ga oraspoložio. Možda se čini smješnim, ali ova me knjiga podsjeća da smijem imati loš dan, i ispunjava me nadom, jer dokle god nisi sam, i tom će lošem danu jednom doći kraj.

Photo: Planet Zoe

"Okovani slon" je priča koju sam davnih dana pročitala u Bucayevoj zbirci "Ispričat ću ti priču", a kojoj sam se vratila ove godine. Ponekad neke pjesme slušamo godinama, a da ne prepoznamo značenje njihovih riječi - tako je bilo i meni s ovom pričom o istreniranom slonu u cirkusu koji se ne može osloboditi okova na koje je naučen. No, što bi se dogodilo kad bismo shvatili da smo prerasli okove koji nas sputavaju i pokušali učiniti stvari koje nikad ranije nismo? Ova knjiga, u obliku slikovnice, s police me podsjeća da budem odvažnija u životu.

Photo: Fraktura

Za slikovnicu "Dobro stablo" saznala sam čitajući neku drugu knjigu i iznenadila se vidjevši da postoji njezin prijevod i da je dostupna u gradskoj knjižnici. Shel Silverstein zanimljiv je autor glazbe i knjiga, koji je osvojio i Grammy, a bio je i nominiran za Oscara (u naredno vrijeme sigurno ću pribaviti još neke od njegovih uradaka). Opisuju ovu knjigu kao knjigu o davanju, ali ona je toliko više od toga. U njoj dječak upoznaje stablo, i oni istovremeno rastu. Stablo pruža dječaku sve što mu je potrebno, vjerujući da će dječak živjeti dobrim životom i da će biti sretan. Ovo može biti priča o odnosu s prirodom, o vrijednostima i moralu, ali i priča o bezuvjetnoj ljubavi roditelja prema djeci. Mojoj se djeci jako svidjela iako nisu u njoj prepoznala alegoriju - svidjele su im se crno-bijele ilustracije i ljupko drvo koje prijateljuje s dječakom, jer život bi trebao biti tako jednostavan - baš kao ilustracije Shela Silversteina - a mi ga često nepotrebno kompliciramo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...