"Ne volim prosinac!", rekla je Lidija na prošlom sastanku book cluba i sve smo joj se pridružile u graktanju protiv posljednjeg mjeseca u godini u kojeg su, ni krivog ni dužnog, ljudotinje utrpale 475 javna recitala i nastupa, 1052 priredbe, 13 božićnih sajmova, 529 domjenka i 18 rođendana, nek se nađe. Osim protiv nametnutih nam obveza, u prosincu se borimo i protiv gužvi - iako se svi kunu u skromnu trpezu i obitelj na okupu, trgovačkim centrima se prilazi satima (morali smo na jedan od ovih rođendana pa znam). Inače me sva ta strka čini jako rastresenom, ali ove godine sam uspjela održati balans - redovito koristim podsjetnike, biram društvo i ne predbacujem si trenutke samoće. Kraj godine trebao bi podrazumijevati pronicanje u sebe i u Božje otajstvo, pogotovo ako je godina bila teška i ako smo u potrebi za novim početkom (oduvijek smatram da je Božić savršena prilika za to). Zato, koliko god bilo teško, valja krasti vrijeme svijetu, pronaći tišinu i prepustiti se betlehemskom svjetlu, a ne škodi ni pročitati kakvo toplo štivo ili pogledati koji od hitova starog Hollywooda (ove godine prvi put sam gledala "Bishop's wife" s Caryjem Grantom u ulozi anđela) uz šalicu kuhanog vina.
Djela velikogoričke nastavnice Tihi-Stepanić već su mi poznata, a knjigu "Božićne priče", objavljenu lani, pronašla sam netaknutu na polici knjižnice. Priče su kratke i kao takve idealne za nevješte čitače razredne nastave. Podijeljene su na dvije cjeline - u dijelu "U božićno vrijeme" pronalazimo priče u kojima prepoznajemo hrvatsku stvarnost, a koje nas podsjećaju da "sve je dobro kad si zdrav i kad si živ", a u dijelu "Božićne sanjarije" možemo si dati oduška čitajući o božićnim čudima. Volim što gospođa Jasminka ne izbjegava teške teme - tu su i bolest, i neimaština, i neizvjesnost, i smrt - a opet, njezine priče svjetlucaju i pronose nadu.
Čini se da sam sadistički nastrojena jer sam dan nakon što su moja djeca plakala čitajući "Paukovu mreže" (Leo je bio u pravu!) posudila "Snježnu sestru" norveške autorice Maje Lunde. Sada već kultna priča reklamirana je kao križanac Andersenove "Djevojčice sa šibicama" (otkad je umrla moja baka, ne uspijevam ju pročitati suhih očiju) i Dickensenove "Božićne pjesme", uz predivne ilustracije Lise Aisato, a u njoj je glavni lik dječak Kristian, čija obitelj oplakuje smrt njegove sestre. Kristian uoči Božića upoznaje neobičnu djevojčicu Hedvigu zahvaljujući kojoj će pomisliti da nije sve izgubljeno. Moja djeca i ja tek smo na početku čitalačkog iskustva, ali znatiželja me kopka - možda ju pročitam krišom, dok djeca budu spavala.
Pravi klasičari kunu se u čitanje romana "Male žene" u vrijeme Božića - a inspirirana time, ja sam se odlučila za best of Christmas kompilaciju - u zbirci "A Vintage Christmas" nalaze se se priče Louise May Alcott, L. M. Montgomery, autorice slavne "Anne od zelenih zabata", Williama Deana Howellsa, poznatog američkog realista, kritičara koji je prepoznao vrijednost djela Marka Twaina i Henryja Jamesa, Harriet Beecher Stowe i dr., ali i pjesama Henryja Wadswortha Longfellowa, Anne Bronte, Elize Cook itd. Kratke priče savršena su mjera za svakog ljubitelja retro književnosti engleskog govornog područja koji spas u ovim kratkim danima traži između redaka.
Kad smo kod kratkih priča, morala sam ponovno pročitati "The Greatest Gift", a i priče Noel Streatfeild raznježile su me ovog prosinca, tijekom kojeg sam koračala gradom s kišobranom u ruci, gledajući prema nebu, sa soundtrackom "You've got mail" u slušalicama, sanjareći da sam Kathleen Kelly i da živim happily ever after s nekim tko se u mene zaljubio dopisujući se sa mnom. A kažu da se takve stvari događaju samo na setovima Hollywooda...
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)