Preskoči na glavni sadržaj

Crvene Christmassy knjige

"Ne volim prosinac!", rekla je Lidija na prošlom sastanku book cluba i sve smo joj se pridružile u graktanju protiv posljednjeg mjeseca u godini u kojeg su, ni krivog ni dužnog, ljudotinje utrpale 475 javna recitala i nastupa, 1052 priredbe, 13 božićnih sajmova, 529 domjenka i 18 rođendana, nek se nađe. Osim protiv nametnutih nam obveza, u prosincu se borimo i protiv gužvi - iako se svi kunu u skromnu trpezu i obitelj na okupu, trgovačkim centrima se prilazi satima (morali smo na jedan od ovih rođendana pa znam). Inače me sva ta strka čini jako rastresenom, ali ove godine sam uspjela održati balans - redovito koristim podsjetnike, biram društvo i ne predbacujem si trenutke samoće. Kraj godine trebao bi podrazumijevati pronicanje u sebe i u Božje otajstvo, pogotovo ako je godina bila teška i ako smo u potrebi za novim početkom (oduvijek smatram da je Božić savršena prilika za to). Zato, koliko god bilo teško, valja krasti vrijeme svijetu, pronaći tišinu i prepustiti se betlehemskom svjetlu, a ne škodi ni pročitati kakvo toplo štivo ili pogledati koji od hitova starog Hollywooda (ove godine prvi put sam gledala "Bishop's wife" s Caryjem Grantom u ulozi anđela) uz šalicu kuhanog vina.


Djela velikogoričke nastavnice Tihi-Stepanić već su mi poznata, a knjigu "Božićne priče", objavljenu lani, pronašla sam netaknutu na polici knjižnice. Priče su kratke i kao takve idealne za nevješte čitače razredne nastave. Podijeljene su na dvije cjeline - u dijelu "U božićno vrijeme" pronalazimo priče u kojima prepoznajemo hrvatsku stvarnost, a koje nas podsjećaju da "sve je dobro kad si zdrav i kad si živ", a u dijelu "Božićne sanjarije" možemo si dati oduška čitajući o božićnim čudima. Volim što gospođa Jasminka ne izbjegava teške teme - tu su i bolest, i neimaština, i neizvjesnost, i smrt - a opet, njezine priče svjetlucaju i pronose nadu.


Čini se da sam sadistički nastrojena jer sam dan nakon što su moja djeca plakala čitajući "Paukovu mreže" (Leo je bio u pravu!) posudila "Snježnu sestru" norveške autorice Maje Lunde. Sada već kultna priča reklamirana je kao križanac Andersenove "Djevojčice sa šibicama" (otkad je umrla moja baka, ne uspijevam ju pročitati suhih očiju) i Dickensenove "Božićne pjesme", uz predivne ilustracije Lise Aisato, a u njoj je glavni lik dječak Kristian, čija obitelj oplakuje smrt njegove sestre. Kristian uoči Božića upoznaje neobičnu djevojčicu Hedvigu zahvaljujući kojoj će pomisliti da nije sve izgubljeno. Moja djeca i ja tek smo na početku čitalačkog iskustva, ali znatiželja me kopka - možda ju pročitam krišom, dok djeca budu spavala.


Pravi klasičari kunu se u čitanje romana "Male žene" u vrijeme Božića - a inspirirana time, ja sam se odlučila za best of Christmas kompilaciju - u zbirci "A Vintage Christmas" nalaze se se priče Louise May Alcott, L. M. Montgomery, autorice slavne "Anne od zelenih zabata", Williama Deana Howellsa, poznatog američkog realista, kritičara koji je prepoznao vrijednost djela Marka Twaina i Henryja Jamesa, Harriet Beecher Stowe i dr., ali i pjesama Henryja Wadswortha Longfellowa, Anne Bronte, Elize Cook itd. Kratke priče savršena su mjera za svakog ljubitelja retro književnosti engleskog govornog područja koji spas u ovim kratkim danima traži između redaka.


Kad smo kod kratkih priča, morala sam ponovno pročitati "The Greatest Gift", a i priče Noel Streatfeild raznježile su me ovog prosinca, tijekom kojeg sam koračala gradom s kišobranom u ruci, gledajući prema nebu, sa soundtrackom "You've got mail" u slušalicama, sanjareći da sam Kathleen Kelly i da živim happily ever after s nekim tko se u mene zaljubio dopisujući se sa mnom. A kažu da se takve stvari događaju samo na setovima Hollywooda...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...