Preskoči na glavni sadržaj

Crvene Christmassy knjige

"Ne volim prosinac!", rekla je Lidija na prošlom sastanku book cluba i sve smo joj se pridružile u graktanju protiv posljednjeg mjeseca u godini u kojeg su, ni krivog ni dužnog, ljudotinje utrpale 475 javna recitala i nastupa, 1052 priredbe, 13 božićnih sajmova, 529 domjenka i 18 rođendana, nek se nađe. Osim protiv nametnutih nam obveza, u prosincu se borimo i protiv gužvi - iako se svi kunu u skromnu trpezu i obitelj na okupu, trgovačkim centrima se prilazi satima (morali smo na jedan od ovih rođendana pa znam). Inače me sva ta strka čini jako rastresenom, ali ove godine sam uspjela održati balans - redovito koristim podsjetnike, biram društvo i ne predbacujem si trenutke samoće. Kraj godine trebao bi podrazumijevati pronicanje u sebe i u Božje otajstvo, pogotovo ako je godina bila teška i ako smo u potrebi za novim početkom (oduvijek smatram da je Božić savršena prilika za to). Zato, koliko god bilo teško, valja krasti vrijeme svijetu, pronaći tišinu i prepustiti se betlehemskom svjetlu, a ne škodi ni pročitati kakvo toplo štivo ili pogledati koji od hitova starog Hollywooda (ove godine prvi put sam gledala "Bishop's wife" s Caryjem Grantom u ulozi anđela) uz šalicu kuhanog vina.


Djela velikogoričke nastavnice Tihi-Stepanić već su mi poznata, a knjigu "Božićne priče", objavljenu lani, pronašla sam netaknutu na polici knjižnice. Priče su kratke i kao takve idealne za nevješte čitače razredne nastave. Podijeljene su na dvije cjeline - u dijelu "U božićno vrijeme" pronalazimo priče u kojima prepoznajemo hrvatsku stvarnost, a koje nas podsjećaju da "sve je dobro kad si zdrav i kad si živ", a u dijelu "Božićne sanjarije" možemo si dati oduška čitajući o božićnim čudima. Volim što gospođa Jasminka ne izbjegava teške teme - tu su i bolest, i neimaština, i neizvjesnost, i smrt - a opet, njezine priče svjetlucaju i pronose nadu.


Čini se da sam sadistički nastrojena jer sam dan nakon što su moja djeca plakala čitajući "Paukovu mreže" (Leo je bio u pravu!) posudila "Snježnu sestru" norveške autorice Maje Lunde. Sada već kultna priča reklamirana je kao križanac Andersenove "Djevojčice sa šibicama" (otkad je umrla moja baka, ne uspijevam ju pročitati suhih očiju) i Dickensenove "Božićne pjesme", uz predivne ilustracije Lise Aisato, a u njoj je glavni lik dječak Kristian, čija obitelj oplakuje smrt njegove sestre. Kristian uoči Božića upoznaje neobičnu djevojčicu Hedvigu zahvaljujući kojoj će pomisliti da nije sve izgubljeno. Moja djeca i ja tek smo na početku čitalačkog iskustva, ali znatiželja me kopka - možda ju pročitam krišom, dok djeca budu spavala.


Pravi klasičari kunu se u čitanje romana "Male žene" u vrijeme Božića - a inspirirana time, ja sam se odlučila za best of Christmas kompilaciju - u zbirci "A Vintage Christmas" nalaze se se priče Louise May Alcott, L. M. Montgomery, autorice slavne "Anne od zelenih zabata", Williama Deana Howellsa, poznatog američkog realista, kritičara koji je prepoznao vrijednost djela Marka Twaina i Henryja Jamesa, Harriet Beecher Stowe i dr., ali i pjesama Henryja Wadswortha Longfellowa, Anne Bronte, Elize Cook itd. Kratke priče savršena su mjera za svakog ljubitelja retro književnosti engleskog govornog područja koji spas u ovim kratkim danima traži između redaka.


Kad smo kod kratkih priča, morala sam ponovno pročitati "The Greatest Gift", a i priče Noel Streatfeild raznježile su me ovog prosinca, tijekom kojeg sam koračala gradom s kišobranom u ruci, gledajući prema nebu, sa soundtrackom "You've got mail" u slušalicama, sanjareći da sam Kathleen Kelly i da živim happily ever after s nekim tko se u mene zaljubio dopisujući se sa mnom. A kažu da se takve stvari događaju samo na setovima Hollywooda...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta