Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce.

1. Božićna uspomena - Truman Capote

Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu. Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" koje je izabrao i priredio Božidar Petrač, u izdanju Alfe, 2001. 


"Osim što nikad nije gledala nijedan film, ona nije nikad ni jela u restoranu, ni bila dalje od pet milja od kuće, ni primila ni poslala telegram, ni čitala išta drugo, do humorističkih listova i Biblije, niti se našminkala, niti opsovala, niti ikom poželjela zlo, niti svjesno slagala, niti pustila gladna psa da ostane gladan."

Pripovjedač je sedmogodišnji dječak koji se prisjeća posljednjeg Badnjaka kojeg je provodio sa starijom rođakinjom koja je živjela u njegovom kućanstvu, i koja mu je bila najbolja prijateljica. Kraj je studenog, "vrijeme je dušu dalo za voćne kolače!/It's fruitcake weather!" pa Buddy i njegova prijateljica, oboje bez prebijene pare, odlaze u nabavku sastojaka za kolače koje valja ispeći za prijatelje i znance. Nakon peckarenja, oni odlaze u sječu bora, a potom izrađuju ukrase za bor, ali i poklone jedno za drugo, a Capoteovo "mi" i "nas dvoje" plete prekrasnu, toplu priču o duhovima prošlih Božića, kad je blještavila nedostajalo, ali ljubavi nije.

"Crna peć, naložena drvima i ugljenom, žari se kao izdubena bundeva u kojoj gori svijeća. Kovitla se metlica za mućenje jaja, vrte se žlice u zdjelama s maslacem i šećerom, zrak je zaslađen mirisom vanilije, začinjen đumbirom; kuhinja je puna mirisa koji draškaju čovjeka u nosu, koji se šire kućom, izlaze u svijet sa dimom kroz dimnjak. Za četiri dana posao je obavljen. Trideset i jedan kolač, vlažan od viskija, izložen na prozorskim daskama i policama."

2. The Greatest Gift - Philip Van Doren Stern

Otkrit ću vam tajnu - kao djevojčica, spasila sam svoju sestru od utapanja. Dobro, recimo da sam ju spasila, jer prišla sam joj u vodi s namjerom da ju spasim od utapanja, a kad me zgrabila za vrat i umalo ugušila u mutnoj Dravi, iz vode nas je izvukao čovjek u crvenim kupaćim gaćama. Ukratko, ja sam vam pomalo nalik Georgeu Baileyju, i svi u mojoj obitelji znaju da je moj omiljeni božićni film "It's a Wonderful Life", tako da se na ovoj listi morala naći i kratka priča koja je inspirirala film Franka Capre.

Riječ je o priči "The Greatest Gift" iz 1943., koju je napisao Philip Van Doren Stern, inspiriran Dickensonovom "Božićnom pjesmom". Ovaj američki pisac i povjesničar nije mogao naći izdavača koji bi objavio "The Greatest Gift" pa je dvjesto primjeraka priče poslao 1943. prijateljima uz božićnu čestitku. Priču znate - suicidalan čovjek George Pratt poželi da se nije ni rodio, a stranac mu ostvari želju. Ultimativna priča o vrijednosti svakog ljudskog života, koju možete besplatno poslušati u audio obliku na Youtubeu (verzija u kojoj se čuje škripanje snijega pod nogama i zvonjava crkvenih zvona osobito je topla), obavezna je božićna literatura!

“I understand right enough,” the stranger said slowly. “I just wanted to make sure you did. You had the greatest gift of all conferred upon you—the gift of life, of being a part of this world and taking a part in it. Yet you denied that gift.” As the stranger spoke, the church bell high up on the hill sounded, calling the townspeople to Christmas vespers. Then the downtown church bell started ringing.”

3. Na Badnjak - Ksaver Šandor Gjalski

"Ravna stabla grabrova, bukava i mladih hrastova nizahu se u duge redove tankih visokih stupova, hlepteći k nebeskim visinama i u gornjim granama svijajući se u velebni svod. Svaka grančica, svaka svrž okićena je bijelim snijegom i čini se kao da je od mramora, te priliči onim divnim uresima starih gotskih hramova. Sve je to u pridušenu svjetlu zimskoga dana tonulo u polutamnim sjenama, a ipak svjetlucalo nježnim blijeskom koji je strujio uz bijelog snijega, baš kao u crkvi u predvečerje, kad na tamnim zidovima dršće trak vječne luči."

Jednog dana, kad nam planet otkaže poslušnost i mi više ne budemo ni sanjali o bijelom Božiću, uzet ću u ruke zbirku "Pod starim krovovima" iz 1886. i iščitavat ću novelu "Na Badnjak". Klasik hrvatske književnosti momentalno nas vraća u neka stara vremena, u Badnju večer u kuriji Illustrissimusa Battorycha, u kojoj sve miriše na pečene kolače, gibanice i šunke, gdje je mladi bor urešen lancima od papira i sitnim svijećama od voska, gdje klade pucketaju u peći, dok snijeg neumorno i gusto pada. Batorićevi se gosti prisjećaju starohrvatskih običaja, koje je važno očuvati, i zbližavaju se s božanskom predajom o dolasku Spasitelja. Elegična atmosfera i snijeg koji škripi pod nogama nagovještaju propadanje, nestajanje, nekoć hrvatskih plemenitaša, a danas svega tradicionalnog, bojim se.

"Odisalo je i strujilo diljem čitave kuće, diljem starih soba nešto nebesko, nešto što je srca sviju nas blažilo i nježilo, duše naše uzdizalo i nukalo nas da šapnemo vruću hvalu božanskom Spasitelju što nam pokloni ovaj dan."

4. Badnja noć - N. V. Gogolj


Škripanje snijega spominje i veliki Gogolj u svojoj "Badnjoj noći" - škripanje snijega, jednu vješticu koja jaše na metli i krade zvijezde s neba i vraga kojemu je "preostala samo još ova posljednja noć, kad se može skitati po bijelome svijetu i dobre ljude navoditi na grijeh", pa ukrade mjesec stanovnicima Dikanjke. Nesvakidašnja božićna priča, zar ne? Ova novela obiluje elementima ukrajinskog folklora, a glavni lik u njoj je kovač Vakula koji se zbog ljubavi spreman suprotstaviti vragu, pa priča vazda podsjeća čitatelje na kušnje koje čovjeka mogu snaći  i poziva na obraćenje na dan Božića.

" - Tko ima vraga na leđima, taj ne mora daleko ići - ravnodušno prozbori Pacjuk, ne mijenjajući svoj položaj."

"Badnja noć" objavljena je u zbirci "Večeri u seocetu kraj Dikanjke" iz 1832., a kod nas ju, između ostalog, možemo čitati u Gogoljevoj zbirci "Ukrajinske pripovijetke" i u zbirci "Najljepše božićne priče" po izboru Stanka Andrića i Nenada Rizvanovića.
 

5. Djevojčica sa žigicama - H. C. Andersen

Svima poznata novela nadahnuta je crtežom slikara Johana Thomasa Lundbyea koja je služila kao poziv danskom narodu na milost prema siromašnima i nemoćnima. Neki tvrde da je Andersen u šetnji Bratislavom ugledao djevojčicu koja prodaje šibice, neki da se priča temelji na pričama njegove majke. Svi smo ju pročitali, više puta tijekom života, sigurna sam, ali naš doživljaj priče o djevojčici koja umire na ulici, promrzla i bosa, mijenja se kako se i mi mijenjamo. Kad čitamo Andersenovu "Djevojčicu sa žigicama" kao djeca, čitamo ju nevino, u čudu, jer djevojčice ne mogu umrijeti. Možda nam je Anderson priuštio prve strahove, prvi susret sa smrću. Kasnije, kad čitamo "Djevojčicu" svojoj djeci, želimo im prenijeti poruke nade, velikodušnosti, poniznosti, skromnosti, zahvalnosti. Kad ju čitamo uoči prvog Božića koji ćemo provesti s praznom stolicom za obiteljskom trpezom, čitamo ju suznih očiju, raspuknuta srca, jer ponovni susret je ono što nosi utjehu. 

"...novogodišnje sunce obasjavalo je mrtvu djevojčicu, koja je još sjedila držeći u mrtvo ukočenoj ruci žigice, od kojih je jedan svežanj bio izgorio. 
- Htjela se ugrijati - rekoše neki ljudi. Nitko nije mogao ni zamisliti kakve je lijepe stvari ona te noći gledala, niti u kakvom se sjaju sa svojom bakom vinula u nebesa da tamo slavi Novu godinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...