Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce.

1. Božićna uspomena - Truman Capote

Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu. Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" koje je izabrao i priredio Božidar Petrač, u izdanju Alfe, 2001. 


"Osim što nikad nije gledala nijedan film, ona nije nikad ni jela u restoranu, ni bila dalje od pet milja od kuće, ni primila ni poslala telegram, ni čitala išta drugo, do humorističkih listova i Biblije, niti se našminkala, niti opsovala, niti ikom poželjela zlo, niti svjesno slagala, niti pustila gladna psa da ostane gladan."

Pripovjedač je sedmogodišnji dječak koji se prisjeća posljednjeg Badnjaka kojeg je provodio sa starijom rođakinjom koja je živjela u njegovom kućanstvu, i koja mu je bila najbolja prijateljica. Kraj je studenog, "vrijeme je dušu dalo za voćne kolače!/It's fruitcake weather!" pa Buddy i njegova prijateljica, oboje bez prebijene pare, odlaze u nabavku sastojaka za kolače koje valja ispeći za prijatelje i znance. Nakon peckarenja, oni odlaze u sječu bora, a potom izrađuju ukrase za bor, ali i poklone jedno za drugo, a Capoteovo "mi" i "nas dvoje" plete prekrasnu, toplu priču o duhovima prošlih Božića, kad je blještavila nedostajalo, ali ljubavi nije.

"Crna peć, naložena drvima i ugljenom, žari se kao izdubena bundeva u kojoj gori svijeća. Kovitla se metlica za mućenje jaja, vrte se žlice u zdjelama s maslacem i šećerom, zrak je zaslađen mirisom vanilije, začinjen đumbirom; kuhinja je puna mirisa koji draškaju čovjeka u nosu, koji se šire kućom, izlaze u svijet sa dimom kroz dimnjak. Za četiri dana posao je obavljen. Trideset i jedan kolač, vlažan od viskija, izložen na prozorskim daskama i policama."

2. The Greatest Gift - Philip Van Doren Stern

Otkrit ću vam tajnu - kao djevojčica, spasila sam svoju sestru od utapanja. Dobro, recimo da sam ju spasila, jer prišla sam joj u vodi s namjerom da ju spasim od utapanja, a kad me zgrabila za vrat i umalo ugušila u mutnoj Dravi, iz vode nas je izvukao čovjek u crvenim kupaćim gaćama. Ukratko, ja sam vam pomalo nalik Georgeu Baileyju, i svi u mojoj obitelji znaju da je moj omiljeni božićni film "It's a Wonderful Life", tako da se na ovoj listi morala naći i kratka priča koja je inspirirala film Franka Capre.

Riječ je o priči "The Greatest Gift" iz 1943., koju je napisao Philip Van Doren Stern, inspiriran Dickensonovom "Božićnom pjesmom". Ovaj američki pisac i povjesničar nije mogao naći izdavača koji bi objavio "The Greatest Gift" pa je dvjesto primjeraka priče poslao 1943. prijateljima uz božićnu čestitku. Priču znate - suicidalan čovjek George Pratt poželi da se nije ni rodio, a stranac mu ostvari želju. Ultimativna priča o vrijednosti svakog ljudskog života, koju možete besplatno poslušati u audio obliku na Youtubeu (verzija u kojoj se čuje škripanje snijega pod nogama i zvonjava crkvenih zvona osobito je topla), obavezna je božićna literatura!

“I understand right enough,” the stranger said slowly. “I just wanted to make sure you did. You had the greatest gift of all conferred upon you—the gift of life, of being a part of this world and taking a part in it. Yet you denied that gift.” As the stranger spoke, the church bell high up on the hill sounded, calling the townspeople to Christmas vespers. Then the downtown church bell started ringing.”

3. Na Badnjak - Ksaver Šandor Gjalski

"Ravna stabla grabrova, bukava i mladih hrastova nizahu se u duge redove tankih visokih stupova, hlepteći k nebeskim visinama i u gornjim granama svijajući se u velebni svod. Svaka grančica, svaka svrž okićena je bijelim snijegom i čini se kao da je od mramora, te priliči onim divnim uresima starih gotskih hramova. Sve je to u pridušenu svjetlu zimskoga dana tonulo u polutamnim sjenama, a ipak svjetlucalo nježnim blijeskom koji je strujio uz bijelog snijega, baš kao u crkvi u predvečerje, kad na tamnim zidovima dršće trak vječne luči."

Jednog dana, kad nam planet otkaže poslušnost i mi više ne budemo ni sanjali o bijelom Božiću, uzet ću u ruke zbirku "Pod starim krovovima" iz 1886. i iščitavat ću novelu "Na Badnjak". Klasik hrvatske književnosti momentalno nas vraća u neka stara vremena, u Badnju večer u kuriji Illustrissimusa Battorycha, u kojoj sve miriše na pečene kolače, gibanice i šunke, gdje je mladi bor urešen lancima od papira i sitnim svijećama od voska, gdje klade pucketaju u peći, dok snijeg neumorno i gusto pada. Batorićevi se gosti prisjećaju starohrvatskih običaja, koje je važno očuvati, i zbližavaju se s božanskom predajom o dolasku Spasitelja. Elegična atmosfera i snijeg koji škripi pod nogama nagovještaju propadanje, nestajanje, nekoć hrvatskih plemenitaša, a danas svega tradicionalnog, bojim se.

"Odisalo je i strujilo diljem čitave kuće, diljem starih soba nešto nebesko, nešto što je srca sviju nas blažilo i nježilo, duše naše uzdizalo i nukalo nas da šapnemo vruću hvalu božanskom Spasitelju što nam pokloni ovaj dan."

4. Badnja noć - N. V. Gogolj


Škripanje snijega spominje i veliki Gogolj u svojoj "Badnjoj noći" - škripanje snijega, jednu vješticu koja jaše na metli i krade zvijezde s neba i vraga kojemu je "preostala samo još ova posljednja noć, kad se može skitati po bijelome svijetu i dobre ljude navoditi na grijeh", pa ukrade mjesec stanovnicima Dikanjke. Nesvakidašnja božićna priča, zar ne? Ova novela obiluje elementima ukrajinskog folklora, a glavni lik u njoj je kovač Vakula koji se zbog ljubavi spreman suprotstaviti vragu, pa priča vazda podsjeća čitatelje na kušnje koje čovjeka mogu snaći  i poziva na obraćenje na dan Božića.

" - Tko ima vraga na leđima, taj ne mora daleko ići - ravnodušno prozbori Pacjuk, ne mijenjajući svoj položaj."

"Badnja noć" objavljena je u zbirci "Večeri u seocetu kraj Dikanjke" iz 1832., a kod nas ju, između ostalog, možemo čitati u Gogoljevoj zbirci "Ukrajinske pripovijetke" i u zbirci "Najljepše božićne priče" po izboru Stanka Andrića i Nenada Rizvanovića.
 

5. Djevojčica sa žigicama - H. C. Andersen

Svima poznata novela nadahnuta je crtežom slikara Johana Thomasa Lundbyea koja je služila kao poziv danskom narodu na milost prema siromašnima i nemoćnima. Neki tvrde da je Andersen u šetnji Bratislavom ugledao djevojčicu koja prodaje šibice, neki da se priča temelji na pričama njegove majke. Svi smo ju pročitali, više puta tijekom života, sigurna sam, ali naš doživljaj priče o djevojčici koja umire na ulici, promrzla i bosa, mijenja se kako se i mi mijenjamo. Kad čitamo Andersenovu "Djevojčicu sa žigicama" kao djeca, čitamo ju nevino, u čudu, jer djevojčice ne mogu umrijeti. Možda nam je Anderson priuštio prve strahove, prvi susret sa smrću. Kasnije, kad čitamo "Djevojčicu" svojoj djeci, želimo im prenijeti poruke nade, velikodušnosti, poniznosti, skromnosti, zahvalnosti. Kad ju čitamo uoči prvog Božića koji ćemo provesti s praznom stolicom za obiteljskom trpezom, čitamo ju suznih očiju, raspuknuta srca, jer ponovni susret je ono što nosi utjehu. 

"...novogodišnje sunce obasjavalo je mrtvu djevojčicu, koja je još sjedila držeći u mrtvo ukočenoj ruci žigice, od kojih je jedan svežanj bio izgorio. 
- Htjela se ugrijati - rekoše neki ljudi. Nitko nije mogao ni zamisliti kakve je lijepe stvari ona te noći gledala, niti u kakvom se sjaju sa svojom bakom vinula u nebesa da tamo slavi Novu godinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...