Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce.

1. Božićna uspomena - Truman Capote

Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu. Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" koje je izabrao i priredio Božidar Petrač, u izdanju Alfe, 2001. 


"Osim što nikad nije gledala nijedan film, ona nije nikad ni jela u restoranu, ni bila dalje od pet milja od kuće, ni primila ni poslala telegram, ni čitala išta drugo, do humorističkih listova i Biblije, niti se našminkala, niti opsovala, niti ikom poželjela zlo, niti svjesno slagala, niti pustila gladna psa da ostane gladan."

Pripovjedač je sedmogodišnji dječak koji se prisjeća posljednjeg Badnjaka kojeg je provodio sa starijom rođakinjom koja je živjela u njegovom kućanstvu, i koja mu je bila najbolja prijateljica. Kraj je studenog, "vrijeme je dušu dalo za voćne kolače!/It's fruitcake weather!" pa Buddy i njegova prijateljica, oboje bez prebijene pare, odlaze u nabavku sastojaka za kolače koje valja ispeći za prijatelje i znance. Nakon peckarenja, oni odlaze u sječu bora, a potom izrađuju ukrase za bor, ali i poklone jedno za drugo, a Capoteovo "mi" i "nas dvoje" plete prekrasnu, toplu priču o duhovima prošlih Božića, kad je blještavila nedostajalo, ali ljubavi nije.

"Crna peć, naložena drvima i ugljenom, žari se kao izdubena bundeva u kojoj gori svijeća. Kovitla se metlica za mućenje jaja, vrte se žlice u zdjelama s maslacem i šećerom, zrak je zaslađen mirisom vanilije, začinjen đumbirom; kuhinja je puna mirisa koji draškaju čovjeka u nosu, koji se šire kućom, izlaze u svijet sa dimom kroz dimnjak. Za četiri dana posao je obavljen. Trideset i jedan kolač, vlažan od viskija, izložen na prozorskim daskama i policama."

2. The Greatest Gift - Philip Van Doren Stern

Otkrit ću vam tajnu - kao djevojčica, spasila sam svoju sestru od utapanja. Dobro, recimo da sam ju spasila, jer prišla sam joj u vodi s namjerom da ju spasim od utapanja, a kad me zgrabila za vrat i umalo ugušila u mutnoj Dravi, iz vode nas je izvukao čovjek u crvenim kupaćim gaćama. Ukratko, ja sam vam pomalo nalik Georgeu Baileyju, i svi u mojoj obitelji znaju da je moj omiljeni božićni film "It's a Wonderful Life", tako da se na ovoj listi morala naći i kratka priča koja je inspirirala film Franka Capre.

Riječ je o priči "The Greatest Gift" iz 1943., koju je napisao Philip Van Doren Stern, inspiriran Dickensonovom "Božićnom pjesmom". Ovaj američki pisac i povjesničar nije mogao naći izdavača koji bi objavio "The Greatest Gift" pa je dvjesto primjeraka priče poslao 1943. prijateljima uz božićnu čestitku. Priču znate - suicidalan čovjek George Pratt poželi da se nije ni rodio, a stranac mu ostvari želju. Ultimativna priča o vrijednosti svakog ljudskog života, koju možete besplatno poslušati u audio obliku na Youtubeu (verzija u kojoj se čuje škripanje snijega pod nogama i zvonjava crkvenih zvona osobito je topla), obavezna je božićna literatura!

“I understand right enough,” the stranger said slowly. “I just wanted to make sure you did. You had the greatest gift of all conferred upon you—the gift of life, of being a part of this world and taking a part in it. Yet you denied that gift.” As the stranger spoke, the church bell high up on the hill sounded, calling the townspeople to Christmas vespers. Then the downtown church bell started ringing.”

3. Na Badnjak - Ksaver Šandor Gjalski

"Ravna stabla grabrova, bukava i mladih hrastova nizahu se u duge redove tankih visokih stupova, hlepteći k nebeskim visinama i u gornjim granama svijajući se u velebni svod. Svaka grančica, svaka svrž okićena je bijelim snijegom i čini se kao da je od mramora, te priliči onim divnim uresima starih gotskih hramova. Sve je to u pridušenu svjetlu zimskoga dana tonulo u polutamnim sjenama, a ipak svjetlucalo nježnim blijeskom koji je strujio uz bijelog snijega, baš kao u crkvi u predvečerje, kad na tamnim zidovima dršće trak vječne luči."

Jednog dana, kad nam planet otkaže poslušnost i mi više ne budemo ni sanjali o bijelom Božiću, uzet ću u ruke zbirku "Pod starim krovovima" iz 1886. i iščitavat ću novelu "Na Badnjak". Klasik hrvatske književnosti momentalno nas vraća u neka stara vremena, u Badnju večer u kuriji Illustrissimusa Battorycha, u kojoj sve miriše na pečene kolače, gibanice i šunke, gdje je mladi bor urešen lancima od papira i sitnim svijećama od voska, gdje klade pucketaju u peći, dok snijeg neumorno i gusto pada. Batorićevi se gosti prisjećaju starohrvatskih običaja, koje je važno očuvati, i zbližavaju se s božanskom predajom o dolasku Spasitelja. Elegična atmosfera i snijeg koji škripi pod nogama nagovještaju propadanje, nestajanje, nekoć hrvatskih plemenitaša, a danas svega tradicionalnog, bojim se.

"Odisalo je i strujilo diljem čitave kuće, diljem starih soba nešto nebesko, nešto što je srca sviju nas blažilo i nježilo, duše naše uzdizalo i nukalo nas da šapnemo vruću hvalu božanskom Spasitelju što nam pokloni ovaj dan."

4. Badnja noć - N. V. Gogolj


Škripanje snijega spominje i veliki Gogolj u svojoj "Badnjoj noći" - škripanje snijega, jednu vješticu koja jaše na metli i krade zvijezde s neba i vraga kojemu je "preostala samo još ova posljednja noć, kad se može skitati po bijelome svijetu i dobre ljude navoditi na grijeh", pa ukrade mjesec stanovnicima Dikanjke. Nesvakidašnja božićna priča, zar ne? Ova novela obiluje elementima ukrajinskog folklora, a glavni lik u njoj je kovač Vakula koji se zbog ljubavi spreman suprotstaviti vragu, pa priča vazda podsjeća čitatelje na kušnje koje čovjeka mogu snaći  i poziva na obraćenje na dan Božića.

" - Tko ima vraga na leđima, taj ne mora daleko ići - ravnodušno prozbori Pacjuk, ne mijenjajući svoj položaj."

"Badnja noć" objavljena je u zbirci "Večeri u seocetu kraj Dikanjke" iz 1832., a kod nas ju, između ostalog, možemo čitati u Gogoljevoj zbirci "Ukrajinske pripovijetke" i u zbirci "Najljepše božićne priče" po izboru Stanka Andrića i Nenada Rizvanovića.
 

5. Djevojčica sa žigicama - H. C. Andersen

Svima poznata novela nadahnuta je crtežom slikara Johana Thomasa Lundbyea koja je služila kao poziv danskom narodu na milost prema siromašnima i nemoćnima. Neki tvrde da je Andersen u šetnji Bratislavom ugledao djevojčicu koja prodaje šibice, neki da se priča temelji na pričama njegove majke. Svi smo ju pročitali, više puta tijekom života, sigurna sam, ali naš doživljaj priče o djevojčici koja umire na ulici, promrzla i bosa, mijenja se kako se i mi mijenjamo. Kad čitamo Andersenovu "Djevojčicu sa žigicama" kao djeca, čitamo ju nevino, u čudu, jer djevojčice ne mogu umrijeti. Možda nam je Anderson priuštio prve strahove, prvi susret sa smrću. Kasnije, kad čitamo "Djevojčicu" svojoj djeci, želimo im prenijeti poruke nade, velikodušnosti, poniznosti, skromnosti, zahvalnosti. Kad ju čitamo uoči prvog Božića koji ćemo provesti s praznom stolicom za obiteljskom trpezom, čitamo ju suznih očiju, raspuknuta srca, jer ponovni susret je ono što nosi utjehu. 

"...novogodišnje sunce obasjavalo je mrtvu djevojčicu, koja je još sjedila držeći u mrtvo ukočenoj ruci žigice, od kojih je jedan svežanj bio izgorio. 
- Htjela se ugrijati - rekoše neki ljudi. Nitko nije mogao ni zamisliti kakve je lijepe stvari ona te noći gledala, niti u kakvom se sjaju sa svojom bakom vinula u nebesa da tamo slavi Novu godinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...