Preskoči na glavni sadržaj

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce.

1. Božićna uspomena - Truman Capote

Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu. Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" koje je izabrao i priredio Božidar Petrač, u izdanju Alfe, 2001. 


"Osim što nikad nije gledala nijedan film, ona nije nikad ni jela u restoranu, ni bila dalje od pet milja od kuće, ni primila ni poslala telegram, ni čitala išta drugo, do humorističkih listova i Biblije, niti se našminkala, niti opsovala, niti ikom poželjela zlo, niti svjesno slagala, niti pustila gladna psa da ostane gladan."

Pripovjedač je sedmogodišnji dječak koji se prisjeća posljednjeg Badnjaka kojeg je provodio sa starijom rođakinjom koja je živjela u njegovom kućanstvu, i koja mu je bila najbolja prijateljica. Kraj je studenog, "vrijeme je dušu dalo za voćne kolače!/It's fruitcake weather!" pa Buddy i njegova prijateljica, oboje bez prebijene pare, odlaze u nabavku sastojaka za kolače koje valja ispeći za prijatelje i znance. Nakon peckarenja, oni odlaze u sječu bora, a potom izrađuju ukrase za bor, ali i poklone jedno za drugo, a Capoteovo "mi" i "nas dvoje" plete prekrasnu, toplu priču o duhovima prošlih Božića, kad je blještavila nedostajalo, ali ljubavi nije.

"Crna peć, naložena drvima i ugljenom, žari se kao izdubena bundeva u kojoj gori svijeća. Kovitla se metlica za mućenje jaja, vrte se žlice u zdjelama s maslacem i šećerom, zrak je zaslađen mirisom vanilije, začinjen đumbirom; kuhinja je puna mirisa koji draškaju čovjeka u nosu, koji se šire kućom, izlaze u svijet sa dimom kroz dimnjak. Za četiri dana posao je obavljen. Trideset i jedan kolač, vlažan od viskija, izložen na prozorskim daskama i policama."

2. The Greatest Gift - Philip Van Doren Stern

Otkrit ću vam tajnu - kao djevojčica, spasila sam svoju sestru od utapanja. Dobro, recimo da sam ju spasila, jer prišla sam joj u vodi s namjerom da ju spasim od utapanja, a kad me zgrabila za vrat i umalo ugušila u mutnoj Dravi, iz vode nas je izvukao čovjek u crvenim kupaćim gaćama. Ukratko, ja sam vam pomalo nalik Georgeu Baileyju, i svi u mojoj obitelji znaju da je moj omiljeni božićni film "It's a Wonderful Life", tako da se na ovoj listi morala naći i kratka priča koja je inspirirala film Franka Capre.

Riječ je o priči "The Greatest Gift" iz 1943., koju je napisao Philip Van Doren Stern, inspiriran Dickensonovom "Božićnom pjesmom". Ovaj američki pisac i povjesničar nije mogao naći izdavača koji bi objavio "The Greatest Gift" pa je dvjesto primjeraka priče poslao 1943. prijateljima uz božićnu čestitku. Priču znate - suicidalan čovjek George Pratt poželi da se nije ni rodio, a stranac mu ostvari želju. Ultimativna priča o vrijednosti svakog ljudskog života, koju možete besplatno poslušati u audio obliku na Youtubeu (verzija u kojoj se čuje škripanje snijega pod nogama i zvonjava crkvenih zvona osobito je topla), obavezna je božićna literatura!

“I understand right enough,” the stranger said slowly. “I just wanted to make sure you did. You had the greatest gift of all conferred upon you—the gift of life, of being a part of this world and taking a part in it. Yet you denied that gift.” As the stranger spoke, the church bell high up on the hill sounded, calling the townspeople to Christmas vespers. Then the downtown church bell started ringing.”

3. Na Badnjak - Ksaver Šandor Gjalski

"Ravna stabla grabrova, bukava i mladih hrastova nizahu se u duge redove tankih visokih stupova, hlepteći k nebeskim visinama i u gornjim granama svijajući se u velebni svod. Svaka grančica, svaka svrž okićena je bijelim snijegom i čini se kao da je od mramora, te priliči onim divnim uresima starih gotskih hramova. Sve je to u pridušenu svjetlu zimskoga dana tonulo u polutamnim sjenama, a ipak svjetlucalo nježnim blijeskom koji je strujio uz bijelog snijega, baš kao u crkvi u predvečerje, kad na tamnim zidovima dršće trak vječne luči."

Jednog dana, kad nam planet otkaže poslušnost i mi više ne budemo ni sanjali o bijelom Božiću, uzet ću u ruke zbirku "Pod starim krovovima" iz 1886. i iščitavat ću novelu "Na Badnjak". Klasik hrvatske književnosti momentalno nas vraća u neka stara vremena, u Badnju večer u kuriji Illustrissimusa Battorycha, u kojoj sve miriše na pečene kolače, gibanice i šunke, gdje je mladi bor urešen lancima od papira i sitnim svijećama od voska, gdje klade pucketaju u peći, dok snijeg neumorno i gusto pada. Batorićevi se gosti prisjećaju starohrvatskih običaja, koje je važno očuvati, i zbližavaju se s božanskom predajom o dolasku Spasitelja. Elegična atmosfera i snijeg koji škripi pod nogama nagovještaju propadanje, nestajanje, nekoć hrvatskih plemenitaša, a danas svega tradicionalnog, bojim se.

"Odisalo je i strujilo diljem čitave kuće, diljem starih soba nešto nebesko, nešto što je srca sviju nas blažilo i nježilo, duše naše uzdizalo i nukalo nas da šapnemo vruću hvalu božanskom Spasitelju što nam pokloni ovaj dan."

4. Badnja noć - N. V. Gogolj


Škripanje snijega spominje i veliki Gogolj u svojoj "Badnjoj noći" - škripanje snijega, jednu vješticu koja jaše na metli i krade zvijezde s neba i vraga kojemu je "preostala samo još ova posljednja noć, kad se može skitati po bijelome svijetu i dobre ljude navoditi na grijeh", pa ukrade mjesec stanovnicima Dikanjke. Nesvakidašnja božićna priča, zar ne? Ova novela obiluje elementima ukrajinskog folklora, a glavni lik u njoj je kovač Vakula koji se zbog ljubavi spreman suprotstaviti vragu, pa priča vazda podsjeća čitatelje na kušnje koje čovjeka mogu snaći  i poziva na obraćenje na dan Božića.

" - Tko ima vraga na leđima, taj ne mora daleko ići - ravnodušno prozbori Pacjuk, ne mijenjajući svoj položaj."

"Badnja noć" objavljena je u zbirci "Večeri u seocetu kraj Dikanjke" iz 1832., a kod nas ju, između ostalog, možemo čitati u Gogoljevoj zbirci "Ukrajinske pripovijetke" i u zbirci "Najljepše božićne priče" po izboru Stanka Andrića i Nenada Rizvanovića.
 

5. Djevojčica sa žigicama - H. C. Andersen

Svima poznata novela nadahnuta je crtežom slikara Johana Thomasa Lundbyea koja je služila kao poziv danskom narodu na milost prema siromašnima i nemoćnima. Neki tvrde da je Andersen u šetnji Bratislavom ugledao djevojčicu koja prodaje šibice, neki da se priča temelji na pričama njegove majke. Svi smo ju pročitali, više puta tijekom života, sigurna sam, ali naš doživljaj priče o djevojčici koja umire na ulici, promrzla i bosa, mijenja se kako se i mi mijenjamo. Kad čitamo Andersenovu "Djevojčicu sa žigicama" kao djeca, čitamo ju nevino, u čudu, jer djevojčice ne mogu umrijeti. Možda nam je Anderson priuštio prve strahove, prvi susret sa smrću. Kasnije, kad čitamo "Djevojčicu" svojoj djeci, želimo im prenijeti poruke nade, velikodušnosti, poniznosti, skromnosti, zahvalnosti. Kad ju čitamo uoči prvog Božića koji ćemo provesti s praznom stolicom za obiteljskom trpezom, čitamo ju suznih očiju, raspuknuta srca, jer ponovni susret je ono što nosi utjehu. 

"...novogodišnje sunce obasjavalo je mrtvu djevojčicu, koja je još sjedila držeći u mrtvo ukočenoj ruci žigice, od kojih je jedan svežanj bio izgorio. 
- Htjela se ugrijati - rekoše neki ljudi. Nitko nije mogao ni zamisliti kakve je lijepe stvari ona te noći gledala, niti u kakvom se sjaju sa svojom bakom vinula u nebesa da tamo slavi Novu godinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...