Sjećate li se da sam vas pitala za vašu omiljenu knjigu? Obožavam slušati ljude kad pričaju o omiljenoj knjizi! Taj entuzijazam! Ta moja psihoanaliza! Milina! Vaše sam odgovore brižljivo zapisala, neke knjige sam i udomila na svojoj polici, i onda počela čitati nešto deseto. No, kraj je godine - vrijeme za revizije i ispunjavanje obećanja! Za početak, pročitala sam dva klasika - sigurno je sigurno!
Životinjska farma - George Orwell
"Mama, zašto kune moramo pretvorit' u eure?" viče Franka s wc školjke. Ondje je uvijek raspoložena za filozofske rasprave, na radost cijele naše zgrade.
"Zato što kuna više neće biti!" odgovaram glasno.
"Molim? Zašto?!" iskreno je iznenađena. Inače, Franka je sedmogodišnjakinja, prvašica, bekanica.
"Zato što je Vlada tako odlučila!" vičem.
"What? Tko je Vlada?" pita ona, a ja duboko uzdahnem.
Politika me u životu uvijek pratila u stopu, ali ja ju - naivna kakva jesam - najčešće nisam ni primijetila. Smicalice, fotelje, propagande i politički programi me nikad nisu zanimali, i nijedna me stranka nije uspjela zainteresirati - politika me ni kao tema u književnosti nije privlačila. Nisam nikad čitala nijednu knjigu Georgea Orwella! Bila sam uvjerena da moram poznavati kronologiju Ruske revolucije da bih razumjela "Životinjsku farmu", a kao dijete koje je odraslo na Disneyjevoj verziji priče o Anastaziji Romanov, i koje je oduvijek osjećalo strašnu sućut zbog načina na koji su careva djeca pogubljena, kategorički sam odbijala upuštati se u proučavanje povijesti koje bi uključivalo Marxa, Lenjina i Staljina. Pa zaronih - tabula rasa style - u "Životinjsku farmu".
Na samom početku iznenadio me britki, jednostavni i precizni stil Orwella, kojeg sam valjda u svom neiskusnom umu zamislila kao kompliciranog čovjeka i pisca sklonog revolucijama i (kupila sam si i njegovu "Why I write" s namjerom da proučim njegov mentalni sklop) i eksperimentiranju u književnosti. Prva slika u "Životinjskoj farmi" je gospodin Jones, vlasnik farme, koji tetura pijan i zaboravlja zatvoriti kokošinjce. "Čim se svjetlo u spavaćoj sobi ugasilo, cijelu farmu zahvati strka i zbrka." Cijenjeni nerast jorkširske svinje, Major, usnuo je prošle noći san, san kojeg baš i nije sposoban prepričati, ali koji ga je ponukao da sa stanovnicima farme podijeli svoju životnu mudrost. Major govori o bijednom životu životinja na farmi i zaključuje - "Zašto onda i dalje živimo u tom bijednom stanju? Zato što nam gotovo cijeli proizvod našeg rada ukradu ljudska bića." Svi ga slušaju - psi Bluebell, Jessie i Pincher, konji Boxer i Clover, koza Muriel i magarac Benjamin. Budući da se svi složiše da sva zla proistječu iz tiranije čovjeka, otpjevaše svi pjesmu "Zvijeri Engleske i Irske" i započnu s pripremama za ustanak. Iste noći Major je umro, a organizaciju su preuzela dva mlada nerasta, Snowball i Napoleon. Gospodin Jones vrlo je brzo otjeran s farme - svo oruđe za uprezanje životinja, skupa s noževima i bičevima, zapaljeno je, kuća gospodina Jonesa sačuvana je kao muzej, a na zid je napisano Sedam zapovijedi. Svinje su određivale prioritete i nadzirale rad životinja - to su, dakako, zaslužile svojim superiornim znanjem - a životinje su radile, i ponekad uživale u dokolici. Svinje su organizirale sjednice opće skupštine, predlagale dnevni red, a ostale su životinje znale kako glasati. Snowball i Napoleon su bili najaktivniji u raspravi, ali gotovo uvijek suprotnih mišljenja. Činilo se žiteljima farme, ali i čitatelju, da na farmi vlada blagostanje. A onda je Snowball osnovao prvo povjerenstvo, Napoleon se posvetio obrazovanju mladih umova, i sve je krenulo nizbrdo. Životinje su se podijelile u dvije frakcije - Snowballovu i Napoleonovu. Jedan je zagovarao gradnju vjetrenjače, a drugi se kanio usredotočiti na proizvodnju hrane. Uto Snowballa proguta mrak, a sva buduća zla pripišu se tom nesretniku. "Taktika, drugovi, taktika!"
"K tome je dostojanstvu Vođe (jer odnedavna je Napoleona počeo zvati "Vođom") bolje priličilo da živi u kući nego u običnom svinjcu. Unatoč tome, neke je životinje uznemirilo kada su čule da su svinje ne samo jele u kuhinji i salon koristile kao prostor za razonodu, već i spavale u krevetima. Boxer je preko toga prešao svojim uobičajenim "Napoleon je uvijek u pravu!", no Clover, koja je mislila da se sjeća izričite zabrane spavanja u krevetu, otišla je do dna štaglja i pokušala odgonetnuti Sedam zapovijedi koje su tamo stajale. Kako nije mogla pročitati više od pojedinačnih slova, otišla je po Muriel.
- Muriel - rekla je - pročitaj mi Četvrtu zapovijed. Ne kaže li ona nešto protiv spavanja u krevetu?
Muriel je, uz poteškoće, uspjela pročitati što piše.
- "Piše "Životinja ne smije spavati u krevetu s plahtama" - objavilo se konačno.
Clover se, da stvar bude neobičnija, nije sjećala da je Četvrta zapovijed spominjala plahte: no, budući da je tako stajalo na zidu, mora da je zapovijed od početka tako glasila. Baš u tom času našao se u blizini Squealer, u pratnji dva ili tri psa, i uspio cijelu stvar prikazati u odgovarajućem svjetlu.
- Čuli ste, vidim, drugovi, da mi svinje sada u kući spavamo u krevetima. A zašto i ne bismo? Pa niste valjda mislili da je ikada postojala zabrana kreveta? Krevet je naprosto mjesto za spavanje. Hrpa slame u nečijem pregratku također je krevet, ako se stvar ispravno sagleda. Pravilo je zabranjivalo plahte, koje su ljudski izum. Mi smo s kreveta uklonili plahte i spavamo među dekama. A ti su kreveti i vrlo udobni! No nosi udobniji nego što nam je potrebno uz sav umni rad koji sada obavljamo, drugovi, to vam mogu reći. Pa ne želite nam oduzeti počinak, drugovi, nije li tako? Ne želite valjda da budemo preumorni da izvršavamo svoje dužnosti? Zasigurno nitko od vas ne želi da se Jones vrati?"
Životinje su odmah uklonile svaku sumnju u želju za Jonesovim povratkom, pa se o tome da svinje spavaju u krevetima više nije raspravljalo. A kada je, nekoliko dana kasnije, objavljeno da će svinje ustajati sat vremena kasnije od ostalih životinja, također se nitko nije žalio."
Ova me knjiga nasmijala - jer ljudska narav je nepopravljiva (ili ćeš manipulirati ili ćeš biti izmanipuliran), ali i užasnula - jer svi se mi ponekad ponašamo kao svinje, tražimo svoje, za sebe uvijek pronalazimo opravdanja, a za tuđa prava i boljitak ne marimo. Orwell je majstorski sklepao ovu satiričnu basnu, uvijek aktualnu, uvijek živu, uvijek istinitu. Ako, k tome, uzmemo u obzir i da svaka od životinja predstavlja povijesnu ličnost ili dvije (imate Google, šta ć' vam ja) i da je Majorov animalizam ekvivalent marksizma, a da tekst svejedno teče glatko, da nije isforsiran, oduševljenje je još veće!
Savršena je ovo knjiga za one za koje još ima nade - za mlade, prije svih. Bilo bi jako zanimljivo vratiti se u srednju školu i raspravljati o idealima i taktikama s pobunjenim mladcima koji smo bili - mogu pretpostaviti tko bi zauzeo stav anarhista, tko bi preuzeo organizaciju, tko bi bio ciničan, a tko bi gledao svoja posla - i onda s odmakom gledati tko je u svojim razmatranjima napredovao, a tko nazadovao, odnosno, prilagodio se životu jednog prosječnog hrvatskog zoon politikona. "Životinjska farma" knjiga je koja se čita više puta (poslušala sam ju u audio obliku na engleskom jeziku, pa odmah pročitala i na hrvatskom jeziku), i u kojoj se svaki put pronađe nešto novo, rasli mi kao ljudi ili odabrali status quo kao životni moto. Brava, gospon Orwell, brava!
Pustolovine Huckleberryja Finna - Mark Twain
Možda i jesam pročitala "Pustolovine Huckleberryja Finna" za lektiru, ali nisam to iskustvo zapamtila pa je valjalo pokušati ponovno, pogotovo jer je nekoliko vas navelo ovu knjigu kao favorita. I, ukratko, moj bi komentar na ovo lektirno djelo Marka Twaina bio istovjetan komentaru gospođice Truchbull u filmu "Matilda" iz 1996. - "Much too good for children!"
Naširoko, najprije moram reći da me razveselilo zgodno izdanje ABC naklade (posudila sam ga u knjižnici, a onda naknadno shvatila da imam svoj primjerak knjige na polici - zabrinjavajuće, znam) s objašnjenjem svih bitnih pojmova, pa i imena autora (kakav lik je bio taj Samuel Clemens!), s fusnotama kraj teksta. Ljudi moji, što je to praktično, pogotovo kad je glavni lik "harambaša" i "mamlaz" koji se, između ostalog, bavi "ćoravim poslovima" i "nalazi se u neobranom grožđu".
Već na prvoj stranici čitatelj uranja u beskrajno duhoviti svijet Marka Twaina - autor pojašnjava kraj "Pustolovina Toma Sawyera" i ležerno nastavlja s pričom. Tako saznajemo da se Huck smjestio kod udovice Douglas, koja je fest uredna i pristojna, i da harači okolo s Družinom Toma Sawyera.
"Neki stručnjaci ne misle tako, ali većina smatra da je najbolje pobiti sve. Osim onih koje ćemo dovesti ovamo u pećinu i držati ih zarobljene dok ne budu otkupljeni.
- Otkupljeni? A što ti je to?
- Ne znam. Ali tako se to radi. Tako piše u knjigama pa ćemo i mi, naravna stvar, morati tako postupati.
- Ali kako možemo tako postupati kad ne znamo šta je to?"
A onda jednog dana, dođe Huckov zgubidan i pijanica od oca pa ga odvede u kolibu u šumi da živi s njim. Živio tako Huck, ali mu dosadile batine pa je iscenirao vlastito ubojstvo i pobjegao. Na svom putu sreo je i Jima, roba udovice Douglas koji je odbjegao čuvši da ga kane prodati u New Orleans. Jim je praznovjeran, u svemu vidi neke znakove, ali je bezopasan. Putem nailaze na parobrode, seljake opsjednute krvnom osvetom, vojvode i kraljeve, junačine i kukavice, fine gospojice, cirkusante i prevarante, a svi oni na neki način oblikuju u buntovnom Hucku moralni kompas koji nije zadobio odgojem.
"Ako sam ikad išta naučio od oca, to je da je s ljudima njegove vrste najlakše izaći na kraj tako da im pustiš da bude po njihovu."
Meni, djetetu sa sela kojem su uzor bili Ljuban i Pero Kvržica, čestiti junaci Lovrakovih romana, snalažljivi prevrtljivac Huckleberry Finn nije prirastao k srcu - dizao mi je živac, štoviše (knjiga je upravo zbog lika Huckleberryja bila zabranjivana). Baš zato ovo i jest djelo vrijedno čitanja i raspravljanja - zbog humora, zbog antirasističkih stavova (ali i stereotipa koje je kritika Twainu predbacivala), zbog povijesnog i geografskog konteksta, zbog satire, zbog humanosti, zbog uvida u ljudsku narav, kojeg Huck stječe na svom putovanju. Voljela bih ovu knjigu čitati sa svojom djecom, razgovarati o svakom liku, o moralnim dvojbama koje muče mladog Hucka. Pitam se što bi oni rekli, bi li naposljetku grdili Hucka ili bi ga nagradili aplauzom. Kako vrijeme leti, neću morati dugo čekati...
"Da se čovjek postidi što sve pripada ljudskom rodu!"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)