"Pita doktor Muju: Jeste li imali boginje?, a Mujo će: Ne, sve same polovnjače!" hihoće se moj kolega ispričavši vic, dok mi, ženska čeljad, kolutamo očima i rugamo mu se jer se pretvorio u starog prdonju s arhaičnim forama. Ne krivimo ga, on je odrastao u istom društvu u kojem smo odrasle i mi. Njega je društvo odgojilo da bude muškarac, a nas je pripremilo za ulogu žene. Tako stvari stoje, jasno nam je.
Ironično, roman "Sama", o ženi koja nakon razvoda pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, poklonio mi je muž. Iznenada, nikakva prigoda nije to zahtjevala, samo je znao da volim knjige Ivane Šojat. Ipak, odgađala sam čitanje romana delikatne tematike, znajući da ću se nasekirati. Sita sam ja već suvremene feminističke propagande prema kojoj bismo sve trebale biti borgovski kolektivni um. Ne, nismo sve iste, nemamo iste želje, nemamo iste vrijednosti, tvoj izbor nije i moj izbor. Ne volim generaliziranje, a bojala sam se da je "Sama" satkana od generaliziranja u kojem neću prepoznati ništa svoje. Ivana Šojat koketira s uopćavanjem (kao autor, kao idealist, Šojat se ne može otarasiti potrebe da promijeni društvo, da spasi svijet), ali nije prešla granicu. Kao i uvijek, trud je uložila u prikaz intimnog života jedne obične žene, koji se isprepleće sa životima nekoliko potpuno različitih žena - njezinom majkom, prijateljicom, susjedama. Doduše, njihovi životi jesu isklišejizirani - jedna ima muža pijanca, druga švalera, jednoj je muž umro, a drugu tuče, no, nije li se naše društvo pretvorilo u jedan ogavni klišej? Ja sam prenaivna za ovaj svijet, a svejedno mi je jasno da jest.
"Pokušavam se nasmijati, kao u šali zaključiti da tek tijekom razvoda u potpunosti upoznajemo osobu koju smo voljeli."
Ne znam kako joj je to uspjelo, ali s prvim Ivaninim rečenicama, pretvorila sam se u njezinu protagonisticu, ušla u njezine cipele, mislila njezine misli, osjećala grčenje njezinog želuca. Dok se Mirna, prevoditeljica u kasnim tridesetima, prisjećala dana kad se njezinoj mami sve srušilo, kad je njezina majka odlučila očuvati truli brak s njezinim ocem ("Kakav otac? Bilo kakav?"), kunem se, zamirisale su mi ćufte nad kojima je Mirna plakala. Iako nije nalik svojoj majci, pa je svoj brak s varalicom okončala, Mirna još nije otpustila demone prošlosti. Za susjede i poznanike (posebno za poznanice) ona je sad roba s greškom, polovnjača, raspuštenica smanjenih kriterija koja vreba sirote nemoćne oženjene muškarce. Ona se uvjerava da ju to ne dira. "Neka jedu govna!", kaže. Iako je ničija, nije sama - ima neku vrstu sistema potpore - prijateljicu, psihologinju Jasnu koja ni samoj sebi ne umije pomoći (tijekom čitanja, znala sam se zapitati je li Jasna stvarni ili izmišljeni prijatelj). Ima i susjeda Božu koji pije i mlati ženu, dok njihova djeca vrište ("Ništa ne znamo o ljudima."). Ima i majku s kojom pije kavu svake srijede, dok otac igra šah. Ponekad Mirna postavlja pitanja, ali češće u svojoj glavi. S onima, koje bi trebala upitati koješta, Mirna šuti, Mirna je paralizirana. Mirna se boji straha. A nema goreg od toga.
"Djeci je uvijek na podsvjesnoj razini teško kad pukne ljubav između roditelja", mlati Jasna rukama, gestikulira. "Djeci se neprestano melje da su plod roditeljske ljubavi. Nezgodno je to", kaže, prebacuje se na mamu, kojoj zamjera što se žrtvovala, što joj je malo potkopala želju da ode i živi samostalno."
Nitko drugi u svojim tekstovima ne koristi riječ opajdara, nitko na korice ne stavlja dezene s rajngli za ćufte. Nitko drugi riječima ne šeće Osijekom, koji se čini topao, čak i kad su riječi hladne. Nitko drugi nije toliko neustrašiv da posegne u svoja najbolnija iskustva, jer nikad nisi siguran u što će se to posezanje izroditi. Iako je riječ o romanu kakvog Šojat umije napisat lijevom nogom, k'o što b' rekli, natjerala nas je da pogledamo životu u oči iz Mirnine perspektive, čak i ako nemamo iskustvo razvoda. Pogotovo ako nemamo iskustvo razvoda.
"S djevojačkog na suprugovo, pa sa suprugova na djevojačko. Kao unazađenje. Na svim svjedodžbama, diplomama, službenim dokumentima, poreznoj kartici, bankovnim karticama, računima, u kadrovskoj službi. Povratak na staro kao poraz. Povratak na staro prezime, ali s novim statusom: stropoštavanje sa statusa gospođice na status razvedene, raspuštenice, ničije."
Ova knjiga neće biti razvikana na društvenim mrežama, ali oni koji ju pročitaju imat će potrebu o njoj i pričati. Od nje će im se povraćati, ali o njoj će pričati. Knjiga je ovo o traumi i o predrasudama koja vrišti, koja podsjeća da te ne jača ono što te ne ubije. To te mrcvari, pomalo, ali ne smiješ dići ruke - moraš se boriti. Najprije za sebe, a onda za društvo u kojem živiš. Boreći se za novi početak, možeš odgovornost za naučene obrasce ponašanja i strahove prenijeti na majku i oca (hm, postajemo li roditelji da bismo pronašli razumijevanje za svoje roditelje?), ali odgovornost za tvoj život je u tvojim rukama. Nitko nije rekao da je to lako, ali tako stvari stoje. A mogle bi se lako zakotrljati - kad ne bismo šutjeli o njima, kad bismo pustili selo neka priča (hm, vrtim stihove u glavi - jesu li nas i tom pjesmom indoktrinirali u djetinjstvu?).
"Tko sam zapravo ja? Pitam se. Naglas.
Sve moje odrednice negdje su u prošlosti. Ne postoji ništa od svega čime sam se očekivano trebala odrediti. Odustala sam od braka, od djeteta, prosvjete, želje da usrećim roditelje.
Prestajem li postojati ako ostanem bez uloge u odnosu na nekog ili nešto?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)