Preskoči na glavni sadržaj

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno.

"Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost."

Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri Lily.

"Nekoć smo se voljeli. Istinski, ludo, duboko."


Mitch je zaboravio život koji je nekoć vodio, ali neprestano se budi s osjećajem praznine - u njegovu životu nedostaje nešto, nedostaje netko - netko koga je povrijedio, uz koga nije bio kad je trebao biti.

"Svi su trebali komadić raja. Osobiti ljudi koji su se ponekad osjećali da su im životi nešto upravo suprotno."

Rachel potajno odlazi u ispomoć starcu Maxu, krojaču koji ju je, zajedno sa svojom pokojnom suprugom Elen, primio k sebi i poučio zanatu u krojačnici Eden, i to u trenutku kad je Rachel trebala potpora, ljubav, obitelj. Naime, Rachel je odrasla u disfunkcionalnoj obitelji - njezina majka Bev bila je alkoholičarka koja je skrivila vlastitu smrt, a njezin otac uvijek je više brinuo o problematičnoj Bev, nego o Rachel. Max se, kao i Rachelin otac, protivio njezinoj ljubavnoj vezi s Cyrusom, pa su obojica morala nestati iz Rachelinog života. Cyrus ju je zatvorio u otmjeni kavez čija vrata će otključati upravo simpatični Max, ali i njezina kćer Lily, ona koju je željela očuvati od zala svijeta, pod svaku cijenu (u predvidljivim romanima nema spoilera!).

"Otac mi je jednom rekao da smo nemoćni protiv ljudi koje volimo." 

Stilski je riječ o jednostavnom, pomalo dosadnjikavom tekstu koji ne otkriva bogznašto, ali se brzo čita. Čini mi se da Glenn Beck nije uspio oživjeti Rachel, i da je podcijenio ženski um, ženske rane, ali i snove - njezina mi je priča neuvjerljiva, nalik božićnim filmovima koje u studenom počnu prikazivati na "Divi", i ne mogu razabrati ostaje li ona u braku sa zlostavljačem iz straha, ljubavi ili, doista, kako nas autor navodi, zbog kćeri koja treba oca, bilo kakvog oca (ne volim kad mi autor tumači ono što bi se trebalo iščitati između redaka). Da nisam prije ovog teksta čitala roman "Sama" Ivane Šojat, roman slične tematike, a tako mesnat i emocionalan, možda bih mogla razumjeti Rachel, suosjećati s njom - ovako, "Anđeo u snijegu" me ostavio potpuno ravnodušnom, a mrzim kad se to dogodi. Kad bih morala izdvojiti svjetlu točku ove knjige, rekla bih da su mi Mitcheva poglavlja bila intrigantnija od Rachelinih i da sam se radovala trenutku kad će se njihovi životi ispreplesti, ponovno, predvidljivo, utješno, kao u "Notebook" Nicholasa Sparksa.

"Ova je kuća i dalje puna pravila koja ne razumijem. Stvari koje ne smijemo rećibi stvari koje bismo trebali reći.... Ne razumijem. Ne želim više ovako živjeti."


"To je samo jedna, ručno izrezana pahuljica od srebrnog papira i premazana debelim slojevima bijelih šljokica koje svjetlucaju poput stakla."

Nadam se da mi žene iz book cluba neće zamjeriti ovu lijepu božićnu naslovnicu i osrednji romančić koji se između korica krije. Ako ništa drugo, pisac je vjerojatno namjeravao prikazati žensku snagu, ali i ranjivost (omiljene teme naših sastanaka!), uz prstohvat praštanja, trunčicu nostalgije i pinkicu čarolije Badnjaka - što ovu knjigu ipak čini prikladnom za čitanje u prosincu!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...