Preskoči na glavni sadržaj

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno.

"Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost."

Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri Lily.

"Nekoć smo se voljeli. Istinski, ludo, duboko."


Mitch je zaboravio život koji je nekoć vodio, ali neprestano se budi s osjećajem praznine - u njegovu životu nedostaje nešto, nedostaje netko - netko koga je povrijedio, uz koga nije bio kad je trebao biti.

"Svi su trebali komadić raja. Osobiti ljudi koji su se ponekad osjećali da su im životi nešto upravo suprotno."

Rachel potajno odlazi u ispomoć starcu Maxu, krojaču koji ju je, zajedno sa svojom pokojnom suprugom Elen, primio k sebi i poučio zanatu u krojačnici Eden, i to u trenutku kad je Rachel trebala potpora, ljubav, obitelj. Naime, Rachel je odrasla u disfunkcionalnoj obitelji - njezina majka Bev bila je alkoholičarka koja je skrivila vlastitu smrt, a njezin otac uvijek je više brinuo o problematičnoj Bev, nego o Rachel. Max se, kao i Rachelin otac, protivio njezinoj ljubavnoj vezi s Cyrusom, pa su obojica morala nestati iz Rachelinog života. Cyrus ju je zatvorio u otmjeni kavez čija vrata će otključati upravo simpatični Max, ali i njezina kćer Lily, ona koju je željela očuvati od zala svijeta, pod svaku cijenu (u predvidljivim romanima nema spoilera!).

"Otac mi je jednom rekao da smo nemoćni protiv ljudi koje volimo." 

Stilski je riječ o jednostavnom, pomalo dosadnjikavom tekstu koji ne otkriva bogznašto, ali se brzo čita. Čini mi se da Glenn Beck nije uspio oživjeti Rachel, i da je podcijenio ženski um, ženske rane, ali i snove - njezina mi je priča neuvjerljiva, nalik božićnim filmovima koje u studenom počnu prikazivati na "Divi", i ne mogu razabrati ostaje li ona u braku sa zlostavljačem iz straha, ljubavi ili, doista, kako nas autor navodi, zbog kćeri koja treba oca, bilo kakvog oca (ne volim kad mi autor tumači ono što bi se trebalo iščitati između redaka). Da nisam prije ovog teksta čitala roman "Sama" Ivane Šojat, roman slične tematike, a tako mesnat i emocionalan, možda bih mogla razumjeti Rachel, suosjećati s njom - ovako, "Anđeo u snijegu" me ostavio potpuno ravnodušnom, a mrzim kad se to dogodi. Kad bih morala izdvojiti svjetlu točku ove knjige, rekla bih da su mi Mitcheva poglavlja bila intrigantnija od Rachelinih i da sam se radovala trenutku kad će se njihovi životi ispreplesti, ponovno, predvidljivo, utješno, kao u "Notebook" Nicholasa Sparksa.

"Ova je kuća i dalje puna pravila koja ne razumijem. Stvari koje ne smijemo rećibi stvari koje bismo trebali reći.... Ne razumijem. Ne želim više ovako živjeti."


"To je samo jedna, ručno izrezana pahuljica od srebrnog papira i premazana debelim slojevima bijelih šljokica koje svjetlucaju poput stakla."

Nadam se da mi žene iz book cluba neće zamjeriti ovu lijepu božićnu naslovnicu i osrednji romančić koji se između korica krije. Ako ništa drugo, pisac je vjerojatno namjeravao prikazati žensku snagu, ali i ranjivost (omiljene teme naših sastanaka!), uz prstohvat praštanja, trunčicu nostalgije i pinkicu čarolije Badnjaka - što ovu knjigu ipak čini prikladnom za čitanje u prosincu!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...