Preskoči na glavni sadržaj

Božićni pulover

Bitno mi je život živjeti svim osjetilima, pa sam zato sklona pretjerivanju i ponekad od svega želim stvoriti veliki doživljaj. Ovo me adventsko vrijeme nagnalo da iz dana u dan pijem čaj od cimeta, da mi stan miriši na speculaas kekse, a da iz trgovina svakodnevno dovlačim nove poklončiće za svoje najdraže. Uz čaj i kekse, božićne zvijezde i metre papira za umatanje, božićnoj atmosferi pridonose i knjige koje čitam. Tako svakog Božića pročitam nešto božićne tematike; jedne godine je to bio Božić Hercula Poirota, jedne Dickensonova Božićna pjesma, pa Klub božićnih kolačića, a ove godine nisam imala nijednu knjigu u planu. Ipak, jedna mi se sama nametnula - zapela mi je za oko već sa stubišta gradske knjižnice, a privukle su me njene crvene korice (iako nikad ne sudim knjigu po koricama!) koje su izdaleka vikale: „Božić, Božić!“ I zaista – naslov joj je bio Božićni pulover, autor Glenn Beck, a ja sam ostala sva u čudu što je nisam prije susrela.


Ovaj Amerikanac televizijski je producent, politički komentator, medijska ličnost i poduzetnik, koji je svoju obiteljsku priču začinio s malo čarobne prašine i podijelio je sa svijetom  u ovoj simpatičnoj knjižici s vrlo važnim porukama, koje je važno primiti u svako doba.

Toplo ispričana priča o dječaku Eddieju koji s djedom u vrijeme Božića izvršava operaciju tajni pogled, čija majka voli ideju o snijegu, a mrzi sve ostalo povezano s njim, koji je odrastao u kući u kojoj nikad nije bilo kruha, iako mu je otac bio pekar, koji sanja o novom Huffy biciklu pod borom, koji misli da samo njegov život nije pošten - oduševit će vas i podsjetiti na ono što je životu zaista važno; da nitko ne treba sam nositi svoj križ, da je jedini Božji plan da smo svi sretni, da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine, da si sretniji kad se fokusiraš na to da sam nekoga usrećiš, da je obitelj najdragocjenije što imamo, a da je iskupljenje snaga koja mijenja živote.

"Ponekad su naše snage i naše slabosti. Da bi bio jak, ponekad prvo moraš biti slab. Trebaš dijeliti svoj križ; trebaš se osloniti na druge ljude u suočavanju s problemima i sa samim sobom. To je teško, ali tvoja je obitelj tu da ti pruži utočište od oluja koje te čekaju na životnom putu."

Zasigurno ste svi kao djeca, ili odrasli, na poklon primili obični pulover koji nikako nije bio u vašem stilu, a bio je i daleko od onoga što se u sebi priželjkivali. Priča o jednom takvom ručno ispletenom puloveru koji na svoj način govori kako ponekad svi, poput nezrele dječurlije, uzimamo život zdravo za gotovo, ima sposobnost zagrijati vam srce i nagnati vas da duboko promišljate značenje darova koje darivate drugima. Nema sumnje, i ova knjiga savršeni je poklon za Božić kojim nijedan primatelj neće biti razočaran.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...