Preskoči na glavni sadržaj

Božićni pulover

Bitno mi je život živjeti svim osjetilima, pa sam zato sklona pretjerivanju i ponekad od svega želim stvoriti veliki doživljaj. Ovo me adventsko vrijeme nagnalo da iz dana u dan pijem čaj od cimeta, da mi stan miriši na speculaas kekse, a da iz trgovina svakodnevno dovlačim nove poklončiće za svoje najdraže. Uz čaj i kekse, božićne zvijezde i metre papira za umatanje, božićnoj atmosferi pridonose i knjige koje čitam. Tako svakog Božića pročitam nešto božićne tematike; jedne godine je to bio Božić Hercula Poirota, jedne Dickensonova Božićna pjesma, pa Klub božićnih kolačića, a ove godine nisam imala nijednu knjigu u planu. Ipak, jedna mi se sama nametnula - zapela mi je za oko već sa stubišta gradske knjižnice, a privukle su me njene crvene korice (iako nikad ne sudim knjigu po koricama!) koje su izdaleka vikale: „Božić, Božić!“ I zaista – naslov joj je bio Božićni pulover, autor Glenn Beck, a ja sam ostala sva u čudu što je nisam prije susrela.


Ovaj Amerikanac televizijski je producent, politički komentator, medijska ličnost i poduzetnik, koji je svoju obiteljsku priču začinio s malo čarobne prašine i podijelio je sa svijetom  u ovoj simpatičnoj knjižici s vrlo važnim porukama, koje je važno primiti u svako doba.

Toplo ispričana priča o dječaku Eddieju koji s djedom u vrijeme Božića izvršava operaciju tajni pogled, čija majka voli ideju o snijegu, a mrzi sve ostalo povezano s njim, koji je odrastao u kući u kojoj nikad nije bilo kruha, iako mu je otac bio pekar, koji sanja o novom Huffy biciklu pod borom, koji misli da samo njegov život nije pošten - oduševit će vas i podsjetiti na ono što je životu zaista važno; da nitko ne treba sam nositi svoj križ, da je jedini Božji plan da smo svi sretni, da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine, da si sretniji kad se fokusiraš na to da sam nekoga usrećiš, da je obitelj najdragocjenije što imamo, a da je iskupljenje snaga koja mijenja živote.

"Ponekad su naše snage i naše slabosti. Da bi bio jak, ponekad prvo moraš biti slab. Trebaš dijeliti svoj križ; trebaš se osloniti na druge ljude u suočavanju s problemima i sa samim sobom. To je teško, ali tvoja je obitelj tu da ti pruži utočište od oluja koje te čekaju na životnom putu."

Zasigurno ste svi kao djeca, ili odrasli, na poklon primili obični pulover koji nikako nije bio u vašem stilu, a bio je i daleko od onoga što se u sebi priželjkivali. Priča o jednom takvom ručno ispletenom puloveru koji na svoj način govori kako ponekad svi, poput nezrele dječurlije, uzimamo život zdravo za gotovo, ima sposobnost zagrijati vam srce i nagnati vas da duboko promišljate značenje darova koje darivate drugima. Nema sumnje, i ova knjiga savršeni je poklon za Božić kojim nijedan primatelj neće biti razočaran.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...