Preskoči na glavni sadržaj

Božićni pulover

Bitno mi je život živjeti svim osjetilima, pa sam zato sklona pretjerivanju i ponekad od svega želim stvoriti veliki doživljaj. Ovo me adventsko vrijeme nagnalo da iz dana u dan pijem čaj od cimeta, da mi stan miriši na speculaas kekse, a da iz trgovina svakodnevno dovlačim nove poklončiće za svoje najdraže. Uz čaj i kekse, božićne zvijezde i metre papira za umatanje, božićnoj atmosferi pridonose i knjige koje čitam. Tako svakog Božića pročitam nešto božićne tematike; jedne godine je to bio Božić Hercula Poirota, jedne Dickensonova Božićna pjesma, pa Klub božićnih kolačića, a ove godine nisam imala nijednu knjigu u planu. Ipak, jedna mi se sama nametnula - zapela mi je za oko već sa stubišta gradske knjižnice, a privukle su me njene crvene korice (iako nikad ne sudim knjigu po koricama!) koje su izdaleka vikale: „Božić, Božić!“ I zaista – naslov joj je bio Božićni pulover, autor Glenn Beck, a ja sam ostala sva u čudu što je nisam prije susrela.


Ovaj Amerikanac televizijski je producent, politički komentator, medijska ličnost i poduzetnik, koji je svoju obiteljsku priču začinio s malo čarobne prašine i podijelio je sa svijetom  u ovoj simpatičnoj knjižici s vrlo važnim porukama, koje je važno primiti u svako doba.

Toplo ispričana priča o dječaku Eddieju koji s djedom u vrijeme Božića izvršava operaciju tajni pogled, čija majka voli ideju o snijegu, a mrzi sve ostalo povezano s njim, koji je odrastao u kući u kojoj nikad nije bilo kruha, iako mu je otac bio pekar, koji sanja o novom Huffy biciklu pod borom, koji misli da samo njegov život nije pošten - oduševit će vas i podsjetiti na ono što je životu zaista važno; da nitko ne treba sam nositi svoj križ, da je jedini Božji plan da smo svi sretni, da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine, da si sretniji kad se fokusiraš na to da sam nekoga usrećiš, da je obitelj najdragocjenije što imamo, a da je iskupljenje snaga koja mijenja živote.

"Ponekad su naše snage i naše slabosti. Da bi bio jak, ponekad prvo moraš biti slab. Trebaš dijeliti svoj križ; trebaš se osloniti na druge ljude u suočavanju s problemima i sa samim sobom. To je teško, ali tvoja je obitelj tu da ti pruži utočište od oluja koje te čekaju na životnom putu."

Zasigurno ste svi kao djeca, ili odrasli, na poklon primili obični pulover koji nikako nije bio u vašem stilu, a bio je i daleko od onoga što se u sebi priželjkivali. Priča o jednom takvom ručno ispletenom puloveru koji na svoj način govori kako ponekad svi, poput nezrele dječurlije, uzimamo život zdravo za gotovo, ima sposobnost zagrijati vam srce i nagnati vas da duboko promišljate značenje darova koje darivate drugima. Nema sumnje, i ova knjiga savršeni je poklon za Božić kojim nijedan primatelj neće biti razočaran.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...