Preskoči na glavni sadržaj

10 razloga zašto volim prosinac


Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite:


1. Zimske radosti
Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka. Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve to ocu uspijeva i rezultira savršenom seoskom skijaškom stazom, ali u jednom nije uspješan - u motivaciji svojih kćeri, sve odreda iznimno sportski netalentiranih, da postanu buduće Janice. Pokušam ja svake godine, ali nikako da svladam to zaustavljanje, pa se na kraju vožnje samo izvrnem na jednu stranu. Nakon što se dovoljno puta tako "zaustavim" i cijela smočim, mamino kuhano vino je primamljivije od skijanja. Međutim, klizanje obožavam i svakom ga preporučujem kao idealno druženje i bavljenje sportom u zimske dane. U svakom slučaju, svatko može pronaći neku zimsku aktivnost za sebe i na taj način potrošiti one čvarke i kobasice od prošlomjesečnog kolinja, a i pritom se dobro zabaviti.

2. Božićna svjetla
Iako je struja postala ogroman luksuz, advent bez božićnih lampica na svakom koraku je nezamisliv. Nekome je božićna rasvjeta kič, a ja ju obožavam, sve izgleda čarobno, kao da svjećice uklanjaju svaku tamu, i ništa loše se ne može dogoditi! Svakom obožavatelju blještavila preporučujem razgledati 'Božićnu priču' obitelji Salaj u Grabovnici pored Čazme, gdje će ove godine gorjeti rekordan broj lampica, njih čak 1,5 milijun!


3. Božićni kolačići
S cimetom, s paprom, s limunom, narančom, rumom, čokoladom, pekmezom, štaubom, medom - sve ih volim! Volim ih jesti, volim ih pripremati, i volim što je u mojoj obitelji peckarenje božićnih kolačića ritual u kojem svi sudjelujemo. Svira božićna glazba, pećnica nas grije, a svačiji prstići umiješani su u meko domaće tijesto iz kojeg će niknuti kolači za prste polizati. Uz božićne kolačiće nezaobilazan je božićni čaj, božićni cappuccino, božićna topla čokolada, božićno kuhano vino i svi ostali topli pripravci od kojih vam je odmah toplo oko srca.


4. Božićni filmovi
Tko god kaže da mu prođe Božić a da ne gleda Kevina kako samuje u kući - laže! Notorna je činjenica da je Božić bez slatkog Macaulaya Culkina nemoguć, i nema ljepšeg nego kad cijela obitelj zasjedne pored tople vatrice (radijatora) i uživa u božićnim filmovima. Pravi ovisnici o filmovima kao što je moja obitelj, pogledat će zgode Mokrih bandita i usred ljeta, nestrpljivo očekujući snijeg i božićnu čaroliju.


5. Glazba
Adventske pjesme najljepše su pjesme koje se pjevaju u liturgiji, a savršen su spoj duhovnosti i domovinske tradicije. Osim duhovne glazbe, i svjetovna božićna glazba odiše jednakom radošću, porukom mira te ponekom ljubavnom izjavom koja na prvu nema nikakve veze s Božićem, ali se tolerira jer tako valjda Božić utječe na ljude. Blagdansko raspoloženje širi se i putem brojnih božićnih koncerata i priredbi koje često imaju i humanitarni predznak, kako ne bismo u to radosno doba zaboravili da i svi zaslužuju Božić s obitelji i bogatom trpezom.

6. Darivanje
Da, ljubav, mir, blagostanje, sve je to u redu, ali svi smo zapravo djeca u duši i volimo poklone pod borom, je li tako? Volim biti i darovatelj i obdarenik, pa zato cijeli prosinac, a često i prije, smišljam kojom sitnicom ću obradovati svoje najmilije. Znate ono božićno jutro kad se djeca skupljaju oko bora i otvaraju poklone? U mojoj obitelji na božićno jutro već svi gunđamo oko božićnih poklona jer smo ih nestrpljivo otvorili na Badnjak popodne, negdje između fiš paprikaša i polnoćke.


7. Tradicija
Božićno žito, adventske svijeće, zornice, čestitanje Adama i Eve, okićena jelka, božićna klopa, polnoćka - volim božićnu tradiciju u Hrvata, volim kako nas ujedinjuje, kako nas podsjeća na pretke koji su sadili žito kao i mi, koji su, uz okićeni krispan, u domove unosili i slamu, koji su išli na polnoćku i gacali istim utabanim putem kroz snijeg. Od svih tradicija najviše volim polnoćku koja ima posebne moći - ona dovlači u crkvu sve one koji se tijekom godine deklariraju kao izgubljene ovce, i tu večer svima je pružena nova šansa. Na Badnjak uobičajeno idem i na dječju i na "pravu" polnoćku, koja tako toplo najavljuje slavlje radi kojeg smo se okupili.

8. Rođendanski party
Naš župnik poludi jer mnogi Isusa vole zamisliti samo kao malog debeljucu u jaslicama, zaboravljajući što je taj maleni na slamici podnio za nas, da bismo mi danas doručkovali sa svojom obitelji, da bismo zajedno gradili snjegovića, da bismo se izgrlili s prijateljima, zaželjeli im sretan Božić. Ove godine dobro ću se zagledati u to djetešce, promišljati o tome koliko je veliko Njegovo srce, koliko spremnosti, hrabrosti i poniznosti se nalazilo već u tim ručicama te betlehemske svete noći. I obećavam, neću zaboraviti izreći ono najbitnije ovoga Božića - Hvala Ti, Isuse!


9. Obitelj na okupu
Pred kraj godina nikakav posao više nije važan, osim posla ljudi koji žive od pečenja odojaka. Svi su na praznicima i godišnjim odmorima (držimo fige), i skupljaju se kao ptići kojima je najtoplije gnijezdo iz kojeg su potekli. Susreću se stari prijatelji, dijele dogodovštine iz protekle godine, posjećuje se rodbina koja je baš u blagdansko vrijeme najglasnija i najluđa, obitelj moli na okupu. Sjetite se toga i obavite blagdansku kupnju na vrijeme, pa neka zaista svi barem u božićno vrijeme budu s obitelji!


10. Kraj godine
Zadnji dan u godini potiče nas da se prisjetimo svega na čemu smo zahvalni, svega lijepoga što nam je godinu obogatilo, i svega ružnoga što nas je ojačalo i što smo preživjeli. Osim nervoze pred iščekivanje Nove godine i smišljanja savršenog šljokičastog outfita za doček, hvata nas i uzbuđenje vezano za nove odluke i novi početak u koji već tradicionalno polažemo velike nade - da će biti bolji od ikojeg do sada.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...