Preskoči na glavni sadržaj

Cookie time (2)

Bez obzira na to što je Italija poznata po pizzama i pašti, kad sam kročila na talijansko tlo, samo biscottiji su mi bili na umu - jednostavno sam ih morala probati u originalnoj talijanskoj izvedbi. I znate što? Talijanski cantuccini i biscottiji su hardcore keksi na kojima ćete vjerojatno izgubiti koji zub! Ovi hrskavi keksići potječu iz talijanske regije Prato, a gotovo svaki kraj danas ima svoj recept s prepoznatljivim sastojcima. Ime im potječe od latinskog biscoctus što znači da se peku dvaput. Kako i pretpostavljate, njihova priprema malo će potrajati, ali svakako će vam se isplatiti zamastiti tepsije i ispeći ove divne duguljaste keksiće koji su savršeni za umakanje u kavu, čaj, mlijeko ili vino.


Najstariji sačuvani recept za biscottije potječe iz 18. stoljeća, a ovaj koji vam predstavljam danas nešto je novijeg datuma, ali i prilagođen nama koji želimo zadržati svoje zubalo što je duže moguće.
Za biscottije trebat će vam 30 dkg brašna, prašak za pecivo, prstohvat soli, 17 dkg šećera, cimet, vanilin šećer, 2 jajeta, 2 žumanjka, 7,5 dkg margarina, 1 limun korica, 11 dkg nasjeckanih badema/lješnjaka/orasa, 11 dkg nasjeckane čokolade, po želji suhog voća.
Mješavini brašna, praška za pecivo, soli, šećera, cimeta i vanilin šećera dodajte jaja, kamadiće margarina i limun, pa umijesite u glatko tijesto. U takvo tijesto dodajte nasjeckano orašasto voće, čokoladu, suho voće - što god želite, a što ide u npr. mramorni kolač ili suhe kolače, ali ne pretjerujte jer od previše grubih sastojaka nećete moći izrezati štruce kad se prvi put ispeku. Tijesto mijesite dok ne postane homogena smjesa te od nje napravite 2-3 štruce debljine 1.5-2 cm.


Neka odstoje tako kratko vrijeme pa ih stavite peći na 160-180 stupnjeva Celzijusa 20-35 minuta (sve ovisi o jačini pećnice). Štruce izvana trebaju poprimiti koricu, a u sredini da su još malo mekane. Izvadite ih iz pećnice i ostaviti da se hlade dvadesetak minuta (pucat će vam ako su vruće) pa ih izrežite na šnite (kao kruh) debljine 1 cm. Šnite poslažite na pleh pa pecite po deset minuta na 150 stupnjeva Celzijusa, da se isuše još više i postanu  hrskavi.

Možete ih umočiti u čokoladu, u njih dodati mješavinu za medenjake, kakao, prošarati ih raznim glazurama, budite kreativni i stvorite svoj originalni recept za biscottije!


Neka umakanje počne!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...
Objavi komentar
Pročitajte više

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...
Objavi komentar
Pročitajte više

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...
Objavi komentar
Pročitajte više