Preskoči na glavni sadržaj

I need a hero

Rekli su mi da sam girly, kao da su ono što te čini ženom nove cipele ili uživanje u Cosmu svake prijestupne godine. Samo oni meni najbliži svjesni su toga koliko sam dijete, možda žensko dijete, ali dijete u duši i koliko sam naivna u pogledu raznih životnih situacija i ljudskog ponašanja. Svijet još gledam kroz prizmu filmova, serija i knjiga te njihovih likova i iako volim i Carrie i Mirandu i ostalu ekipu koja je uzor današnjim ženama, moje junakinje, od vremena kada i nisam znala čitati, likovi su iz bajki - Disneyjeve princeze koje se, osim što imaju izniman modni ukus te su nadarene za glazbu, žrtvuju za ljubav, avanturistice koje su spremne za svaki izaziv, heroine od kojih svako dijete, a i odrastao čovjek, može naučiti.


Svakako moja najdraža junakinja je Ariel, mala sirena - znatiželjka koja uživa u otkrivanju sitnica koje čine ljudsku svakodnevicu, koja će svoj najveći talent žrtvovati za ljubav, koja će neustrašivo, usprkos svim savjetima starijih i pametnijih, krenuti u pustolovinu svog života. Naučila me da je svaki dan novo otkriće i da se svaka žrtva isplati.

Animirani film nastao prema kineskoj Baladi o Mulan, prikazuje hrabru Mulan koja umjesto da razmišlja o udaji, nastoji steći ratničke vještine i tako spasiti svoju obitelj i naciju. Zanimljivo je da je djevojka po čijem uzoru je Disney stvorio Mulan bila jedna od najboljih ratnica, naširoko poznata po svojem znanju borilačkih vještina i oružja. Upravo zato, Disneyeva Mulan savršeno prikazuje sve što žena može biti: ljepotica, nježna duša, ratnica i borac.


Belle iz Beauty and the beast vrlo je inspirativan lik u kojem se svaka djevojka sa sela može prepoznati. Djevojka koja sanja o životu izvan provincije, koja mašta da je glavni lik pustolovina o kojima čita u knjigama, ipak će za oca žrtvovati snove pa potom i uvidjeti trunčicu dobra u gruboj i divljoj zvijeri, čime je poručila da ne treba suditi čovjeka, odnosno zvijer, po izgledu, jer nikada ne znamo u kojem obliku će se pojaviti naša srodna duša.

Esmeralda. Ne, ova nije flor del campo, nego je gypsy iz Zvonara crkve Notre-Dame. Nije princeza, nego je Ciganka koja se zauzima za grbavca u tornju i pri tome pokazuje hrabrost i spremnost za borbu za pravdu, koju ostvaruje svojim street smart postupcima. U neku ruku, Esmeralda utjelovljuje francusku revoluciju koja se ogleda na primjeru jednog običnog smrtnika, i djelić njenog inata bismo svi trebali imati ispod kože.


Ako me netko naučio da Majku prirodu treba osluškivati i poštivati, onda je to Pocahontas, Indijanka koja čuje govor vjetra, plovi rijekama, koja priča sa životinjama, savjete prima od bake vrbe, a pritom se i zaljubljuje u čovjeka koji nije njenog kova. Njeno dostojanstveni odnos s prirodom nadahnjujući mi je i danas.




 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...