Preskoči na glavni sadržaj

I need a hero

Rekli su mi da sam girly, kao da su ono što te čini ženom nove cipele ili uživanje u Cosmu svake prijestupne godine. Samo oni meni najbliži svjesni su toga koliko sam dijete, možda žensko dijete, ali dijete u duši i koliko sam naivna u pogledu raznih životnih situacija i ljudskog ponašanja. Svijet još gledam kroz prizmu filmova, serija i knjiga te njihovih likova i iako volim i Carrie i Mirandu i ostalu ekipu koja je uzor današnjim ženama, moje junakinje, od vremena kada i nisam znala čitati, likovi su iz bajki - Disneyjeve princeze koje se, osim što imaju izniman modni ukus te su nadarene za glazbu, žrtvuju za ljubav, avanturistice koje su spremne za svaki izaziv, heroine od kojih svako dijete, a i odrastao čovjek, može naučiti.


Svakako moja najdraža junakinja je Ariel, mala sirena - znatiželjka koja uživa u otkrivanju sitnica koje čine ljudsku svakodnevicu, koja će svoj najveći talent žrtvovati za ljubav, koja će neustrašivo, usprkos svim savjetima starijih i pametnijih, krenuti u pustolovinu svog života. Naučila me da je svaki dan novo otkriće i da se svaka žrtva isplati.

Animirani film nastao prema kineskoj Baladi o Mulan, prikazuje hrabru Mulan koja umjesto da razmišlja o udaji, nastoji steći ratničke vještine i tako spasiti svoju obitelj i naciju. Zanimljivo je da je djevojka po čijem uzoru je Disney stvorio Mulan bila jedna od najboljih ratnica, naširoko poznata po svojem znanju borilačkih vještina i oružja. Upravo zato, Disneyeva Mulan savršeno prikazuje sve što žena može biti: ljepotica, nježna duša, ratnica i borac.


Belle iz Beauty and the beast vrlo je inspirativan lik u kojem se svaka djevojka sa sela može prepoznati. Djevojka koja sanja o životu izvan provincije, koja mašta da je glavni lik pustolovina o kojima čita u knjigama, ipak će za oca žrtvovati snove pa potom i uvidjeti trunčicu dobra u gruboj i divljoj zvijeri, čime je poručila da ne treba suditi čovjeka, odnosno zvijer, po izgledu, jer nikada ne znamo u kojem obliku će se pojaviti naša srodna duša.

Esmeralda. Ne, ova nije flor del campo, nego je gypsy iz Zvonara crkve Notre-Dame. Nije princeza, nego je Ciganka koja se zauzima za grbavca u tornju i pri tome pokazuje hrabrost i spremnost za borbu za pravdu, koju ostvaruje svojim street smart postupcima. U neku ruku, Esmeralda utjelovljuje francusku revoluciju koja se ogleda na primjeru jednog običnog smrtnika, i djelić njenog inata bismo svi trebali imati ispod kože.


Ako me netko naučio da Majku prirodu treba osluškivati i poštivati, onda je to Pocahontas, Indijanka koja čuje govor vjetra, plovi rijekama, koja priča sa životinjama, savjete prima od bake vrbe, a pritom se i zaljubljuje u čovjeka koji nije njenog kova. Njeno dostojanstveni odnos s prirodom nadahnjujući mi je i danas.




 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...