Preskoči na glavni sadržaj

I need a hero

Rekli su mi da sam girly, kao da su ono što te čini ženom nove cipele ili uživanje u Cosmu svake prijestupne godine. Samo oni meni najbliži svjesni su toga koliko sam dijete, možda žensko dijete, ali dijete u duši i koliko sam naivna u pogledu raznih životnih situacija i ljudskog ponašanja. Svijet još gledam kroz prizmu filmova, serija i knjiga te njihovih likova i iako volim i Carrie i Mirandu i ostalu ekipu koja je uzor današnjim ženama, moje junakinje, od vremena kada i nisam znala čitati, likovi su iz bajki - Disneyjeve princeze koje se, osim što imaju izniman modni ukus te su nadarene za glazbu, žrtvuju za ljubav, avanturistice koje su spremne za svaki izaziv, heroine od kojih svako dijete, a i odrastao čovjek, može naučiti.


Svakako moja najdraža junakinja je Ariel, mala sirena - znatiželjka koja uživa u otkrivanju sitnica koje čine ljudsku svakodnevicu, koja će svoj najveći talent žrtvovati za ljubav, koja će neustrašivo, usprkos svim savjetima starijih i pametnijih, krenuti u pustolovinu svog života. Naučila me da je svaki dan novo otkriće i da se svaka žrtva isplati.

Animirani film nastao prema kineskoj Baladi o Mulan, prikazuje hrabru Mulan koja umjesto da razmišlja o udaji, nastoji steći ratničke vještine i tako spasiti svoju obitelj i naciju. Zanimljivo je da je djevojka po čijem uzoru je Disney stvorio Mulan bila jedna od najboljih ratnica, naširoko poznata po svojem znanju borilačkih vještina i oružja. Upravo zato, Disneyeva Mulan savršeno prikazuje sve što žena može biti: ljepotica, nježna duša, ratnica i borac.


Belle iz Beauty and the beast vrlo je inspirativan lik u kojem se svaka djevojka sa sela može prepoznati. Djevojka koja sanja o životu izvan provincije, koja mašta da je glavni lik pustolovina o kojima čita u knjigama, ipak će za oca žrtvovati snove pa potom i uvidjeti trunčicu dobra u gruboj i divljoj zvijeri, čime je poručila da ne treba suditi čovjeka, odnosno zvijer, po izgledu, jer nikada ne znamo u kojem obliku će se pojaviti naša srodna duša.

Esmeralda. Ne, ova nije flor del campo, nego je gypsy iz Zvonara crkve Notre-Dame. Nije princeza, nego je Ciganka koja se zauzima za grbavca u tornju i pri tome pokazuje hrabrost i spremnost za borbu za pravdu, koju ostvaruje svojim street smart postupcima. U neku ruku, Esmeralda utjelovljuje francusku revoluciju koja se ogleda na primjeru jednog običnog smrtnika, i djelić njenog inata bismo svi trebali imati ispod kože.


Ako me netko naučio da Majku prirodu treba osluškivati i poštivati, onda je to Pocahontas, Indijanka koja čuje govor vjetra, plovi rijekama, koja priča sa životinjama, savjete prima od bake vrbe, a pritom se i zaljubljuje u čovjeka koji nije njenog kova. Njeno dostojanstveni odnos s prirodom nadahnjujući mi je i danas.




 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...