Preskoči na glavni sadržaj

Navika srca

Ako niste znali, 5. prosinca od 1985. godine, kada ga je takvim proglasila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, slavimo kao Međunarodni dan volontera. Wow, UN, tolika je važnost tog jednog malog čovjeka, toliki je njegov doprinos zajednici! Godinama nakon što je UN tako odao priznanje volonterima, i 2007. godine Hrvatski Sabor potvrdio je da je volontiranje aktivnost od interesa za državu, tako danas u Hrvatskoj imamo Zakon o volontiranju te mrežu volonterskih centara i udruga koji svakodnevno organiziraju rad volontera, kako bi svaki sat i svaki trud bio na najbolji način uložen u poboljšanje civilnog društva. Istina, volonterski angažman nije dovoljno prepoznat u našem društvu, posebice, pri zapošljavanju, ali ne to ne treba biti prepreka budućim volonterima.


Prema Zakonu o volontiranju, volontiranjem se smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, bez traženja protuusluge ili imovinske koristi. Kad bolje razmislite, sigurno ste volonter, a da to ni ne znate. Ako susjedima pomažete u poljoprivrednim radnim akcijama, ako bolesnoj baki u ulici nosite kruh i mlijeko, ako dajete besplatne instrukcije djetetu koje živi u vašoj zgradi, čestitam, vi ste volonter! Svi previše vremena provodimo pred računalom, TV-om, u samoći svoje sobe, a čovjek nije stvoren da bi život živio na takav način, čovjek želi pridonijeti, želi nešto promijeniti na bolje. Oni bez dovoljno volje odustat će odmah, misleći da ne ovisi o njima svijet, a hrabri će krenuti - od lokalnih problema, do lokalnih rješenja.


Tijekom studija bila sam volonter, sada rijeđe, moram priznati, zbog čega je moje volontersko srce nemirno i vjerojatno se neće smiriti dok ne pronađe svoju novu misiju. Bila sam koordinator raznih akcija te vodila  treninge za mlade neiskusne ljude željne volontiranja i nastojala ih dodatno motivirati govoreći da će se volontiranjem pomoći drugima, učiniti svoj grad ljepšim mjestom, svoje slobodno vrijeme iskoristiti korisno i pritome se osjećati ispunjeno, steći nova iskustva, nove prijetelje, više cijeniti vlastiti život te skupiti materijal za svoj životopis. Često su me pitali je li loše ako žele volontirati samo da bi jednog dana imali što napisati u svojoj prijavi za posao, pa i ovim putem napominjem - nijedan motiv za volontiranje nije pogrešan motiv, jer svako odvajanje znanja, vještina i vremena, htjeli vi ili ne, rezultira time da pomažete drugom čovjeku, da mu olakšate svakodnevicu, da ga informirate o nečemu, da učinite njegov, a i svoj život kvalitetnijim. Čak i najmanje ulaganje truda pokreće lančanu reakciju, i vaš život bit će obogaćen, a vaše srce steći će novu naviku. Zato, informirajte se još danas o volontiranju u najbližem Volonterskom centru ili udruzi koja djeluje u vašem gradu ili jednostavno budite babysitter, pročitajte slabovidnom susjedu novine, popravite prijatelju računalo - budite vi promjena koju želite u svijetu!




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...