Preskoči na glavni sadržaj

Navika srca

Ako niste znali, 5. prosinca od 1985. godine, kada ga je takvim proglasila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, slavimo kao Međunarodni dan volontera. Wow, UN, tolika je važnost tog jednog malog čovjeka, toliki je njegov doprinos zajednici! Godinama nakon što je UN tako odao priznanje volonterima, i 2007. godine Hrvatski Sabor potvrdio je da je volontiranje aktivnost od interesa za državu, tako danas u Hrvatskoj imamo Zakon o volontiranju te mrežu volonterskih centara i udruga koji svakodnevno organiziraju rad volontera, kako bi svaki sat i svaki trud bio na najbolji način uložen u poboljšanje civilnog društva. Istina, volonterski angažman nije dovoljno prepoznat u našem društvu, posebice, pri zapošljavanju, ali ne to ne treba biti prepreka budućim volonterima.


Prema Zakonu o volontiranju, volontiranjem se smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, bez traženja protuusluge ili imovinske koristi. Kad bolje razmislite, sigurno ste volonter, a da to ni ne znate. Ako susjedima pomažete u poljoprivrednim radnim akcijama, ako bolesnoj baki u ulici nosite kruh i mlijeko, ako dajete besplatne instrukcije djetetu koje živi u vašoj zgradi, čestitam, vi ste volonter! Svi previše vremena provodimo pred računalom, TV-om, u samoći svoje sobe, a čovjek nije stvoren da bi život živio na takav način, čovjek želi pridonijeti, želi nešto promijeniti na bolje. Oni bez dovoljno volje odustat će odmah, misleći da ne ovisi o njima svijet, a hrabri će krenuti - od lokalnih problema, do lokalnih rješenja.


Tijekom studija bila sam volonter, sada rijeđe, moram priznati, zbog čega je moje volontersko srce nemirno i vjerojatno se neće smiriti dok ne pronađe svoju novu misiju. Bila sam koordinator raznih akcija te vodila  treninge za mlade neiskusne ljude željne volontiranja i nastojala ih dodatno motivirati govoreći da će se volontiranjem pomoći drugima, učiniti svoj grad ljepšim mjestom, svoje slobodno vrijeme iskoristiti korisno i pritome se osjećati ispunjeno, steći nova iskustva, nove prijetelje, više cijeniti vlastiti život te skupiti materijal za svoj životopis. Često su me pitali je li loše ako žele volontirati samo da bi jednog dana imali što napisati u svojoj prijavi za posao, pa i ovim putem napominjem - nijedan motiv za volontiranje nije pogrešan motiv, jer svako odvajanje znanja, vještina i vremena, htjeli vi ili ne, rezultira time da pomažete drugom čovjeku, da mu olakšate svakodnevicu, da ga informirate o nečemu, da učinite njegov, a i svoj život kvalitetnijim. Čak i najmanje ulaganje truda pokreće lančanu reakciju, i vaš život bit će obogaćen, a vaše srce steći će novu naviku. Zato, informirajte se još danas o volontiranju u najbližem Volonterskom centru ili udruzi koja djeluje u vašem gradu ili jednostavno budite babysitter, pročitajte slabovidnom susjedu novine, popravite prijatelju računalo - budite vi promjena koju želite u svijetu!




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...