Preskoči na glavni sadržaj

Naš Petar Pan

Živio je u mojoj ulici i ne sjećam se točno dana kada smo se upoznali pa pretpostavljam da je to bilo na nekom improviziranom igralištu, livadi, dvorištu, negdje gdje se djeca momentalno sprijatelje čim se ugledaju. Nakon godina građenja koliba kraj rijeke i igre graničara, zajedno smo sjeli u školske klupe u našoj staroj školi, onako stidljivo kako prvašići to rade. Kao seoska djeca, bili smo osuđeni na čekanje autobusa koji bi nas odvezao u školu i iz nje vratio kućama, zbog čega mislim da smo ustvari bili blagoslovljeni jer su se na tom autobusnom stajalištu sklapala prijateljstva, rađale ljubavi, a na sjedalima autobusa povjeravale tajne i proslijeđivale poruke napisane na papirićima. Imao je plave oči i svjetlu kosu, bio je vragolast i uvijek u pokretu, nemirnog duha. Iako najniži rastom među njima, bio je najpopularniji dječak u našoj ulici, svi su voljeli njegov vedri duh, njegovu srčanost. U razredu je uvijek bio zadužen za glupiranje, za fore na koje smo se mi smijali, a zbog kojih se nastavnicima dizala kosa na glavi. Volio je Martinu iz razreda i sanjao kako će je oženiti jednoga dana kad postane svjetski poznati nogometaš. 

Imao je svoje prste u osvajanju dečka koji mi se sviđao, bio mirotvorac u slučaju svih mojih kokošjih svađa s prijateljicama, bio je potpuno involviran u svaku poru mog života, a put od autobusne stanice do moje kuće uvijek mi se činio prekratak za sve priče koje smo htjeli podijeliti. Bio je razlog zašto i danas vjerujem u prijateljstvo između dječaka i djevojčice, jer sam ga voljela nevino prijateljski, baš kao i on mene. Kad bolje razmislim, nikad nismo pričali o bližoj budućnosti, nismo govorili o srednjoj školi, život je bio pred nama, i valjda nije imalo smisla da se opterećujemo brigama, živjeli smo sa smijehom, ne poznavajući suze. 

Dana kada je slavio rođendan prisjećaju se svi koji su ga poznavali - dana kada je predoređeno da se njegov život stopi s našima, kad ih je obogatio onako kako samo pravi prijatelj može. Na taj dan godinama palimo svijeću - u svojim obiteljskim kućama, na prozoru podstanarskih studentskih stanova, u domovima svojih novoosnovanih obitelji, na njegovom grobu. Zvao se Mario - i za nas je ostao vječni dječak koji nas podsjeća na sretne dane u školi i na školskom igralištu. Na današnji dan svatko od nas će se sjetiti njegovog promuklog glasa i smijeha, svake godine kroz sve gušću maglu koju je stvorilo vrijeme koje je prošlo bez njega. Danas bi proslavio 26. rođendan, i iako ne diše s nama, Mario je zauvijek neizbrisivi dio našeg djetinjstva, našeg odrastanja, dio ljudi u koje smo bili prisiljeni naglo izrasti onog dana kad smo ga izgubili i zato i ove godine slavimo njegov život, znajući da nas gleda iz Raja.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...