Preskoči na glavni sadržaj

Naš Petar Pan

Živio je u mojoj ulici i ne sjećam se točno dana kada smo se upoznali pa pretpostavljam da je to bilo na nekom improviziranom igralištu, livadi, dvorištu, negdje gdje se djeca momentalno sprijatelje čim se ugledaju. Nakon godina građenja koliba kraj rijeke i igre graničara, zajedno smo sjeli u školske klupe u našoj staroj školi, onako stidljivo kako prvašići to rade. Kao seoska djeca, bili smo osuđeni na čekanje autobusa koji bi nas odvezao u školu i iz nje vratio kućama, zbog čega mislim da smo ustvari bili blagoslovljeni jer su se na tom autobusnom stajalištu sklapala prijateljstva, rađale ljubavi, a na sjedalima autobusa povjeravale tajne i proslijeđivale poruke napisane na papirićima. Imao je plave oči i svjetlu kosu, bio je vragolast i uvijek u pokretu, nemirnog duha. Iako najniži rastom među njima, bio je najpopularniji dječak u našoj ulici, svi su voljeli njegov vedri duh, njegovu srčanost. U razredu je uvijek bio zadužen za glupiranje, za fore na koje smo se mi smijali, a zbog kojih se nastavnicima dizala kosa na glavi. Volio je Martinu iz razreda i sanjao kako će je oženiti jednoga dana kad postane svjetski poznati nogometaš. 

Imao je svoje prste u osvajanju dečka koji mi se sviđao, bio mirotvorac u slučaju svih mojih kokošjih svađa s prijateljicama, bio je potpuno involviran u svaku poru mog života, a put od autobusne stanice do moje kuće uvijek mi se činio prekratak za sve priče koje smo htjeli podijeliti. Bio je razlog zašto i danas vjerujem u prijateljstvo između dječaka i djevojčice, jer sam ga voljela nevino prijateljski, baš kao i on mene. Kad bolje razmislim, nikad nismo pričali o bližoj budućnosti, nismo govorili o srednjoj školi, život je bio pred nama, i valjda nije imalo smisla da se opterećujemo brigama, živjeli smo sa smijehom, ne poznavajući suze. 

Dana kada je slavio rođendan prisjećaju se svi koji su ga poznavali - dana kada je predoređeno da se njegov život stopi s našima, kad ih je obogatio onako kako samo pravi prijatelj može. Na taj dan godinama palimo svijeću - u svojim obiteljskim kućama, na prozoru podstanarskih studentskih stanova, u domovima svojih novoosnovanih obitelji, na njegovom grobu. Zvao se Mario - i za nas je ostao vječni dječak koji nas podsjeća na sretne dane u školi i na školskom igralištu. Na današnji dan svatko od nas će se sjetiti njegovog promuklog glasa i smijeha, svake godine kroz sve gušću maglu koju je stvorilo vrijeme koje je prošlo bez njega. Danas bi proslavio 26. rođendan, i iako ne diše s nama, Mario je zauvijek neizbrisivi dio našeg djetinjstva, našeg odrastanja, dio ljudi u koje smo bili prisiljeni naglo izrasti onog dana kad smo ga izgubili i zato i ove godine slavimo njegov život, znajući da nas gleda iz Raja.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...