Preskoči na glavni sadržaj

Naš Petar Pan

Živio je u mojoj ulici i ne sjećam se točno dana kada smo se upoznali pa pretpostavljam da je to bilo na nekom improviziranom igralištu, livadi, dvorištu, negdje gdje se djeca momentalno sprijatelje čim se ugledaju. Nakon godina građenja koliba kraj rijeke i igre graničara, zajedno smo sjeli u školske klupe u našoj staroj školi, onako stidljivo kako prvašići to rade. Kao seoska djeca, bili smo osuđeni na čekanje autobusa koji bi nas odvezao u školu i iz nje vratio kućama, zbog čega mislim da smo ustvari bili blagoslovljeni jer su se na tom autobusnom stajalištu sklapala prijateljstva, rađale ljubavi, a na sjedalima autobusa povjeravale tajne i proslijeđivale poruke napisane na papirićima. Imao je plave oči i svjetlu kosu, bio je vragolast i uvijek u pokretu, nemirnog duha. Iako najniži rastom među njima, bio je najpopularniji dječak u našoj ulici, svi su voljeli njegov vedri duh, njegovu srčanost. U razredu je uvijek bio zadužen za glupiranje, za fore na koje smo se mi smijali, a zbog kojih se nastavnicima dizala kosa na glavi. Volio je Martinu iz razreda i sanjao kako će je oženiti jednoga dana kad postane svjetski poznati nogometaš. 

Imao je svoje prste u osvajanju dečka koji mi se sviđao, bio mirotvorac u slučaju svih mojih kokošjih svađa s prijateljicama, bio je potpuno involviran u svaku poru mog života, a put od autobusne stanice do moje kuće uvijek mi se činio prekratak za sve priče koje smo htjeli podijeliti. Bio je razlog zašto i danas vjerujem u prijateljstvo između dječaka i djevojčice, jer sam ga voljela nevino prijateljski, baš kao i on mene. Kad bolje razmislim, nikad nismo pričali o bližoj budućnosti, nismo govorili o srednjoj školi, život je bio pred nama, i valjda nije imalo smisla da se opterećujemo brigama, živjeli smo sa smijehom, ne poznavajući suze. 

Dana kada je slavio rođendan prisjećaju se svi koji su ga poznavali - dana kada je predoređeno da se njegov život stopi s našima, kad ih je obogatio onako kako samo pravi prijatelj može. Na taj dan godinama palimo svijeću - u svojim obiteljskim kućama, na prozoru podstanarskih studentskih stanova, u domovima svojih novoosnovanih obitelji, na njegovom grobu. Zvao se Mario - i za nas je ostao vječni dječak koji nas podsjeća na sretne dane u školi i na školskom igralištu. Na današnji dan svatko od nas će se sjetiti njegovog promuklog glasa i smijeha, svake godine kroz sve gušću maglu koju je stvorilo vrijeme koje je prošlo bez njega. Danas bi proslavio 26. rođendan, i iako ne diše s nama, Mario je zauvijek neizbrisivi dio našeg djetinjstva, našeg odrastanja, dio ljudi u koje smo bili prisiljeni naglo izrasti onog dana kad smo ga izgubili i zato i ove godine slavimo njegov život, znajući da nas gleda iz Raja.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...