Preskoči na glavni sadržaj

Wake up and smell the coffee!

Putovanja javnim prijevozom na duge relacije nisu onako idilična kao što se prikazuje u starim filmovima. Više na putovanju ne upoznaješ fatalne zgodne strance ili zanimljive ljude koji su proputovali svijet – barem ne ja. Ja upoznajem ljude koji u životu nisu vidjeli sapun i kojima treba nacrtati dijagram o uporabi dezodoransa, a koji su, osim toga, i kronični pušači koji na svakom stajalištu potroše rekordan sadržaj kutije cigareta. Tik do njih u autobusu najčešće sjede i ljudi koji su željni druženja pa prepričavaju svoje životne probleme i dijele svoju potrebu za mokrenjem s vama, čak i ako je u pitanju putovanje tijekom noći, i osim njihovog baljezganja se u autobusu čuje samo hrkanje i pokoji prdež. Da, putovati autobusom je sjajno.


Ipak, isplati se barem jednom mjesečno proći tu torturu u trajanju od najmanje devet sati, jer nekad stvarno nije stvar u putovanju, nego u cilju, jer na kraju putovanja – kod kuće sam. Nema mi ljepšeg nego nakon dugotrajnog žuljanja guze na sjedalu autobusa žuljati je još nekoliko sati na subotnjoj kavi s mojim najdražim djevojkama. Ljudi često u životu traže nova uzbuđenja, novu okolinu, putovanja svijetom, nešto egzotično što će im promijeniti život, i tako zasigurno provedu sate jadajući se prijateljima na uobičajenoj dosadnoj kavi da nigdje nisu bili, da im je život dosadan i besadržajan. A istina jest, to vam kažem iz iskustva, da ljudi uzimaju zdravo za gotovo svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj topli dom, svoju ulicu za koju ih vežu uspomene iz djetinjstva, svoj grad u kojem ne žive stranci. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao, podijelio je sa mnom davno bratić H. svoju najveću spoznaju u životu. I zato mi danas dušu hrane i duh obnove te subotnje kave s prijateljicama; više me ne živciraju priče o kozmetici,  a svaka tema razlog je za smijeh, svaka priča je jedno iskustvo koje dijelimo, bilo da se radi o MK. beskrajnom prepričavanju susreta s obožavanim joj Duškom Modrinićem (da, sasvim je normalno ako ne znate tko je to), D. opisivanju rođendanskog iznenađenja kojeg su joj pripremili učenici kojima je razrednica, MO. radosnom iščekivanju vikenda u Zagrebu, L. oduševljenju rođendanskim poklonom, planiranju novogodišnjeg izlaska, tj. ostanka kod kuće, ustanovljivanju nove boje zidova kafića u kojem stalno visimo, prepričavanju nedavnih, pijanstvom nadahnutih, pothvata, ili je riječ o pokojem traču koji se zalomi i nama, čisto u svrhu informiranja i učenja na tuđim greškama, naravno.


Volite svoju obitelj, volite svoje prijatelje, svaki trenutak iskoristite da im kažete da ih volite, da bi vam život bez njih bio besmislen, grlite se i ljubite, dijelite cappuccino i espresso, dijelite recepte, dijelite probleme, smijeh i suze, i ne uzimajte ljude koje volite i svakodnevne rituale zdravo za gotovo, jer – danas si kod kuće, a već sutra si 600 km dalje.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...