Preskoči na glavni sadržaj

Wake up and smell the coffee!

Putovanja javnim prijevozom na duge relacije nisu onako idilična kao što se prikazuje u starim filmovima. Više na putovanju ne upoznaješ fatalne zgodne strance ili zanimljive ljude koji su proputovali svijet – barem ne ja. Ja upoznajem ljude koji u životu nisu vidjeli sapun i kojima treba nacrtati dijagram o uporabi dezodoransa, a koji su, osim toga, i kronični pušači koji na svakom stajalištu potroše rekordan sadržaj kutije cigareta. Tik do njih u autobusu najčešće sjede i ljudi koji su željni druženja pa prepričavaju svoje životne probleme i dijele svoju potrebu za mokrenjem s vama, čak i ako je u pitanju putovanje tijekom noći, i osim njihovog baljezganja se u autobusu čuje samo hrkanje i pokoji prdež. Da, putovati autobusom je sjajno.


Ipak, isplati se barem jednom mjesečno proći tu torturu u trajanju od najmanje devet sati, jer nekad stvarno nije stvar u putovanju, nego u cilju, jer na kraju putovanja – kod kuće sam. Nema mi ljepšeg nego nakon dugotrajnog žuljanja guze na sjedalu autobusa žuljati je još nekoliko sati na subotnjoj kavi s mojim najdražim djevojkama. Ljudi često u životu traže nova uzbuđenja, novu okolinu, putovanja svijetom, nešto egzotično što će im promijeniti život, i tako zasigurno provedu sate jadajući se prijateljima na uobičajenoj dosadnoj kavi da nigdje nisu bili, da im je život dosadan i besadržajan. A istina jest, to vam kažem iz iskustva, da ljudi uzimaju zdravo za gotovo svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj topli dom, svoju ulicu za koju ih vežu uspomene iz djetinjstva, svoj grad u kojem ne žive stranci. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao, podijelio je sa mnom davno bratić H. svoju najveću spoznaju u životu. I zato mi danas dušu hrane i duh obnove te subotnje kave s prijateljicama; više me ne živciraju priče o kozmetici,  a svaka tema razlog je za smijeh, svaka priča je jedno iskustvo koje dijelimo, bilo da se radi o MK. beskrajnom prepričavanju susreta s obožavanim joj Duškom Modrinićem (da, sasvim je normalno ako ne znate tko je to), D. opisivanju rođendanskog iznenađenja kojeg su joj pripremili učenici kojima je razrednica, MO. radosnom iščekivanju vikenda u Zagrebu, L. oduševljenju rođendanskim poklonom, planiranju novogodišnjeg izlaska, tj. ostanka kod kuće, ustanovljivanju nove boje zidova kafića u kojem stalno visimo, prepričavanju nedavnih, pijanstvom nadahnutih, pothvata, ili je riječ o pokojem traču koji se zalomi i nama, čisto u svrhu informiranja i učenja na tuđim greškama, naravno.


Volite svoju obitelj, volite svoje prijatelje, svaki trenutak iskoristite da im kažete da ih volite, da bi vam život bez njih bio besmislen, grlite se i ljubite, dijelite cappuccino i espresso, dijelite recepte, dijelite probleme, smijeh i suze, i ne uzimajte ljude koje volite i svakodnevne rituale zdravo za gotovo, jer – danas si kod kuće, a već sutra si 600 km dalje.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...