Preskoči na glavni sadržaj

Wake up and smell the coffee!

Putovanja javnim prijevozom na duge relacije nisu onako idilična kao što se prikazuje u starim filmovima. Više na putovanju ne upoznaješ fatalne zgodne strance ili zanimljive ljude koji su proputovali svijet – barem ne ja. Ja upoznajem ljude koji u životu nisu vidjeli sapun i kojima treba nacrtati dijagram o uporabi dezodoransa, a koji su, osim toga, i kronični pušači koji na svakom stajalištu potroše rekordan sadržaj kutije cigareta. Tik do njih u autobusu najčešće sjede i ljudi koji su željni druženja pa prepričavaju svoje životne probleme i dijele svoju potrebu za mokrenjem s vama, čak i ako je u pitanju putovanje tijekom noći, i osim njihovog baljezganja se u autobusu čuje samo hrkanje i pokoji prdež. Da, putovati autobusom je sjajno.


Ipak, isplati se barem jednom mjesečno proći tu torturu u trajanju od najmanje devet sati, jer nekad stvarno nije stvar u putovanju, nego u cilju, jer na kraju putovanja – kod kuće sam. Nema mi ljepšeg nego nakon dugotrajnog žuljanja guze na sjedalu autobusa žuljati je još nekoliko sati na subotnjoj kavi s mojim najdražim djevojkama. Ljudi često u životu traže nova uzbuđenja, novu okolinu, putovanja svijetom, nešto egzotično što će im promijeniti život, i tako zasigurno provedu sate jadajući se prijateljima na uobičajenoj dosadnoj kavi da nigdje nisu bili, da im je život dosadan i besadržajan. A istina jest, to vam kažem iz iskustva, da ljudi uzimaju zdravo za gotovo svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj topli dom, svoju ulicu za koju ih vežu uspomene iz djetinjstva, svoj grad u kojem ne žive stranci. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao, podijelio je sa mnom davno bratić H. svoju najveću spoznaju u životu. I zato mi danas dušu hrane i duh obnove te subotnje kave s prijateljicama; više me ne živciraju priče o kozmetici,  a svaka tema razlog je za smijeh, svaka priča je jedno iskustvo koje dijelimo, bilo da se radi o MK. beskrajnom prepričavanju susreta s obožavanim joj Duškom Modrinićem (da, sasvim je normalno ako ne znate tko je to), D. opisivanju rođendanskog iznenađenja kojeg su joj pripremili učenici kojima je razrednica, MO. radosnom iščekivanju vikenda u Zagrebu, L. oduševljenju rođendanskim poklonom, planiranju novogodišnjeg izlaska, tj. ostanka kod kuće, ustanovljivanju nove boje zidova kafića u kojem stalno visimo, prepričavanju nedavnih, pijanstvom nadahnutih, pothvata, ili je riječ o pokojem traču koji se zalomi i nama, čisto u svrhu informiranja i učenja na tuđim greškama, naravno.


Volite svoju obitelj, volite svoje prijatelje, svaki trenutak iskoristite da im kažete da ih volite, da bi vam život bez njih bio besmislen, grlite se i ljubite, dijelite cappuccino i espresso, dijelite recepte, dijelite probleme, smijeh i suze, i ne uzimajte ljude koje volite i svakodnevne rituale zdravo za gotovo, jer – danas si kod kuće, a već sutra si 600 km dalje.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...