Preskoči na glavni sadržaj

Finding Neverland

Kad sam ja bila dijete, djevojčice su skakale gumi-gumi, ali i gradile kolibe i igrale se rata s dječacima. Moj bratić i ja zajedno smo se igrali njegovim autićima, ali i oblačili moje barbike, i nitko nikoga nije zbog toga osuđivao. U mojoj ulici igrali smo se žmire, ali i mame i tate i doktora, te se zanimali za to zašto dečki piške stojeći, a cure moraju sakriti se iza grma udaljenog najmanje jedan kilometar da bi obavile istu funkciju. Od blata smo pravile najfinije kolače koje su dečki hvalili, a oni su od drveta pravili puške, koje bi potom i nama dali da koristimo u igri. Svi zajedno biciklom smo se provezli kroz cijelu ulicu uzduž i poprijeko i po nekoliko puta na dan. Kad sam na rolama slomila ruku, uz mene su bili i prijatelji i prijateljice. Sve je bilo jednostavno – bili smo djeca.




Danas slušamo o programu zdravstvenog ODGOJA, koji se najavljuje kao spasilački program koji će spriječiti ovisnosti, djecu naučiti da se ne smije tući, da se mora poštivati starije i drugu djecu, te kako se spolno odgovorno ponašati – već u 3. razredu osnovne škole. Program će biti podijeljen u module „Živjeti zdravo, Prevencija ovisnosti, Prevencija nasilničkog ponašanja te Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, kojima je cilj razvoj tolerancije, pri čemu je važno pomoći svim učenicima razviti pozitivnu sliku o sebi, ali i usvojiti uvažavanje različitosti među ljudima kao temeljnu vrednotu. Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod mladih osoba, potaknuti razvoj empatije i osjetljivosti za potrebe drugih, no istodobno treba ukazati na neprihvatljiva ponašanja i devijantne pojave koje se ne smiju tolerirati ili ignorirati.“

Neovisno o pokretu Nepomirenih, daleko od medvjedića koji prosvjeduju, prisjećam se svog djetinjstva i pitam se, hoće li moje dijete imati slično? Uplašena sam i nervozna, nespremna, opterećena svime što se danas nudi djeci, bojim se da će moje dijete pripadati tom svijetu, a ne svojoj obitelji. A onda se sjetim - mene su roditelji rano naučili kako upotrijebiti nužnik, da je čistoća pola zdravlja, da se starije sluša, da budem pristojna, da se ne smijem tući i vrijeđati drugu djecu, da se sa svima trebam igrati, da je špinat zdrav, a da slatkiši nisu, da je dobro baviti se sportom i boraviti na svježem zraku, da ne smijem pričati sa strancima, da ne sudim druge po odjeći, obući, frizuri ili izgledu, da nije bitno koje marke je odjeća koju oblačim na sebe, da je bitno da se prema njima lijepo ponašam, da suosjećam s drugima, da je pušenje loše i da od dima cigarete djeca ne rastu, da trebam pisati zadaću, učiti i redovito dolaziti na nastavu, da zlostavljanje moram prijaviti mami ili učiteljici, da alkohol i droga loše utječu na ljude, da se ne smije krasti i lagati, da se molim Bogu i da me On voli i kad sam zločesta, da, ako svi drugi nešto rade, ne znači da je to ispravno i da trebam i ja raditi, da djevojčice nose uloške, a dječacima se produbi glas, i da smo svi dlakavi na raznim mjestima, da trebam učiti od ljudi koji su različiti od mene, da se u životu trebam boriti da svi imamo jednaka prava, da je nevinost dragocjena, da je spolni odnos nešto što radiš s osobom koju voliš, da budem odgovorna, da budem prijatelj, da volim život i da cijenim svoju obitelj, prijatelje i druge ljude, bez obzira na to gdje, kako i na koji način žive.


Zato se pitam, što se zapravo želi postići ovakvim programom zdravstvenog ODGOJA? Ne mislite li da se njime zapravo vrijeđa svaki kvalitetni roditelj, a skida odgovornost s leđa nekome tko je zanemario odgoj svog djeteta? Hrvatska riječ odgoj ima svoj korijen u glagolu gojiti, koji znači činiti da nešto živi i raste. Tko je s nama od prvog trenutka života, tko nas goji? Odgojitelj. Mislite li da je škola odgojitelj vašeg djeteta? Reći ćete, nisu sva djeca blagoslovljena roditeljima, pa bolje da ih škola odgoji, ali priznajte si istinu - svako dijete ima roditelja, samo ne kvalitetnog, neki se odreknu svoje roditeljske skrbi, fizički ili duhovno. U našem društvu postoji začarani krug, koji nije nastao u školi, na satovima razrednika, prirode i društva, tjelesne i zdravstvene kulture, nego je “krenuo od kuće”. Još danas može se prekinuti taj neprekinuti niz nasilja, problema, osuđivanja, kritiziranja, neodgovornosti. Škola je tu da pripomogne roditelju, a ne da ga oslobodi teške obveze odgoja. Zapitajte se kakav želite biti roditelj, i preuzmite danas odgovornost za odgoj jer svako dijete zaslužuje djetinjstvo u roditeljskom krilu koje će biti njegovo utočište, gdje nijedna tema nije tabu tema, gdje se pronalaze odgovori na sva pitanja. Ne znam za vas, ali ja ne želim odgoj svoga djeteta prepustiti nekom drugom, želim u svakom trenu biti sigurna da moje dijete ima sve što treba – znanje o svijetu i pravim vrijednostima – jer će jedino tako postati prijatelj, partner, jedino će takvim ODGOJEM postati čovjek.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...