Preskoči na glavni sadržaj

Finding Neverland

Kad sam ja bila dijete, djevojčice su skakale gumi-gumi, ali i gradile kolibe i igrale se rata s dječacima. Moj bratić i ja zajedno smo se igrali njegovim autićima, ali i oblačili moje barbike, i nitko nikoga nije zbog toga osuđivao. U mojoj ulici igrali smo se žmire, ali i mame i tate i doktora, te se zanimali za to zašto dečki piške stojeći, a cure moraju sakriti se iza grma udaljenog najmanje jedan kilometar da bi obavile istu funkciju. Od blata smo pravile najfinije kolače koje su dečki hvalili, a oni su od drveta pravili puške, koje bi potom i nama dali da koristimo u igri. Svi zajedno biciklom smo se provezli kroz cijelu ulicu uzduž i poprijeko i po nekoliko puta na dan. Kad sam na rolama slomila ruku, uz mene su bili i prijatelji i prijateljice. Sve je bilo jednostavno – bili smo djeca.




Danas slušamo o programu zdravstvenog ODGOJA, koji se najavljuje kao spasilački program koji će spriječiti ovisnosti, djecu naučiti da se ne smije tući, da se mora poštivati starije i drugu djecu, te kako se spolno odgovorno ponašati – već u 3. razredu osnovne škole. Program će biti podijeljen u module „Živjeti zdravo, Prevencija ovisnosti, Prevencija nasilničkog ponašanja te Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, kojima je cilj razvoj tolerancije, pri čemu je važno pomoći svim učenicima razviti pozitivnu sliku o sebi, ali i usvojiti uvažavanje različitosti među ljudima kao temeljnu vrednotu. Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod mladih osoba, potaknuti razvoj empatije i osjetljivosti za potrebe drugih, no istodobno treba ukazati na neprihvatljiva ponašanja i devijantne pojave koje se ne smiju tolerirati ili ignorirati.“

Neovisno o pokretu Nepomirenih, daleko od medvjedića koji prosvjeduju, prisjećam se svog djetinjstva i pitam se, hoće li moje dijete imati slično? Uplašena sam i nervozna, nespremna, opterećena svime što se danas nudi djeci, bojim se da će moje dijete pripadati tom svijetu, a ne svojoj obitelji. A onda se sjetim - mene su roditelji rano naučili kako upotrijebiti nužnik, da je čistoća pola zdravlja, da se starije sluša, da budem pristojna, da se ne smijem tući i vrijeđati drugu djecu, da se sa svima trebam igrati, da je špinat zdrav, a da slatkiši nisu, da je dobro baviti se sportom i boraviti na svježem zraku, da ne smijem pričati sa strancima, da ne sudim druge po odjeći, obući, frizuri ili izgledu, da nije bitno koje marke je odjeća koju oblačim na sebe, da je bitno da se prema njima lijepo ponašam, da suosjećam s drugima, da je pušenje loše i da od dima cigarete djeca ne rastu, da trebam pisati zadaću, učiti i redovito dolaziti na nastavu, da zlostavljanje moram prijaviti mami ili učiteljici, da alkohol i droga loše utječu na ljude, da se ne smije krasti i lagati, da se molim Bogu i da me On voli i kad sam zločesta, da, ako svi drugi nešto rade, ne znači da je to ispravno i da trebam i ja raditi, da djevojčice nose uloške, a dječacima se produbi glas, i da smo svi dlakavi na raznim mjestima, da trebam učiti od ljudi koji su različiti od mene, da se u životu trebam boriti da svi imamo jednaka prava, da je nevinost dragocjena, da je spolni odnos nešto što radiš s osobom koju voliš, da budem odgovorna, da budem prijatelj, da volim život i da cijenim svoju obitelj, prijatelje i druge ljude, bez obzira na to gdje, kako i na koji način žive.


Zato se pitam, što se zapravo želi postići ovakvim programom zdravstvenog ODGOJA? Ne mislite li da se njime zapravo vrijeđa svaki kvalitetni roditelj, a skida odgovornost s leđa nekome tko je zanemario odgoj svog djeteta? Hrvatska riječ odgoj ima svoj korijen u glagolu gojiti, koji znači činiti da nešto živi i raste. Tko je s nama od prvog trenutka života, tko nas goji? Odgojitelj. Mislite li da je škola odgojitelj vašeg djeteta? Reći ćete, nisu sva djeca blagoslovljena roditeljima, pa bolje da ih škola odgoji, ali priznajte si istinu - svako dijete ima roditelja, samo ne kvalitetnog, neki se odreknu svoje roditeljske skrbi, fizički ili duhovno. U našem društvu postoji začarani krug, koji nije nastao u školi, na satovima razrednika, prirode i društva, tjelesne i zdravstvene kulture, nego je “krenuo od kuće”. Još danas može se prekinuti taj neprekinuti niz nasilja, problema, osuđivanja, kritiziranja, neodgovornosti. Škola je tu da pripomogne roditelju, a ne da ga oslobodi teške obveze odgoja. Zapitajte se kakav želite biti roditelj, i preuzmite danas odgovornost za odgoj jer svako dijete zaslužuje djetinjstvo u roditeljskom krilu koje će biti njegovo utočište, gdje nijedna tema nije tabu tema, gdje se pronalaze odgovori na sva pitanja. Ne znam za vas, ali ja ne želim odgoj svoga djeteta prepustiti nekom drugom, želim u svakom trenu biti sigurna da moje dijete ima sve što treba – znanje o svijetu i pravim vrijednostima – jer će jedino tako postati prijatelj, partner, jedino će takvim ODGOJEM postati čovjek.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...