Preskoči na glavni sadržaj

Finding Neverland

Kad sam ja bila dijete, djevojčice su skakale gumi-gumi, ali i gradile kolibe i igrale se rata s dječacima. Moj bratić i ja zajedno smo se igrali njegovim autićima, ali i oblačili moje barbike, i nitko nikoga nije zbog toga osuđivao. U mojoj ulici igrali smo se žmire, ali i mame i tate i doktora, te se zanimali za to zašto dečki piške stojeći, a cure moraju sakriti se iza grma udaljenog najmanje jedan kilometar da bi obavile istu funkciju. Od blata smo pravile najfinije kolače koje su dečki hvalili, a oni su od drveta pravili puške, koje bi potom i nama dali da koristimo u igri. Svi zajedno biciklom smo se provezli kroz cijelu ulicu uzduž i poprijeko i po nekoliko puta na dan. Kad sam na rolama slomila ruku, uz mene su bili i prijatelji i prijateljice. Sve je bilo jednostavno – bili smo djeca.




Danas slušamo o programu zdravstvenog ODGOJA, koji se najavljuje kao spasilački program koji će spriječiti ovisnosti, djecu naučiti da se ne smije tući, da se mora poštivati starije i drugu djecu, te kako se spolno odgovorno ponašati – već u 3. razredu osnovne škole. Program će biti podijeljen u module „Živjeti zdravo, Prevencija ovisnosti, Prevencija nasilničkog ponašanja te Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, kojima je cilj razvoj tolerancije, pri čemu je važno pomoći svim učenicima razviti pozitivnu sliku o sebi, ali i usvojiti uvažavanje različitosti među ljudima kao temeljnu vrednotu. Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod mladih osoba, potaknuti razvoj empatije i osjetljivosti za potrebe drugih, no istodobno treba ukazati na neprihvatljiva ponašanja i devijantne pojave koje se ne smiju tolerirati ili ignorirati.“

Neovisno o pokretu Nepomirenih, daleko od medvjedića koji prosvjeduju, prisjećam se svog djetinjstva i pitam se, hoće li moje dijete imati slično? Uplašena sam i nervozna, nespremna, opterećena svime što se danas nudi djeci, bojim se da će moje dijete pripadati tom svijetu, a ne svojoj obitelji. A onda se sjetim - mene su roditelji rano naučili kako upotrijebiti nužnik, da je čistoća pola zdravlja, da se starije sluša, da budem pristojna, da se ne smijem tući i vrijeđati drugu djecu, da se sa svima trebam igrati, da je špinat zdrav, a da slatkiši nisu, da je dobro baviti se sportom i boraviti na svježem zraku, da ne smijem pričati sa strancima, da ne sudim druge po odjeći, obući, frizuri ili izgledu, da nije bitno koje marke je odjeća koju oblačim na sebe, da je bitno da se prema njima lijepo ponašam, da suosjećam s drugima, da je pušenje loše i da od dima cigarete djeca ne rastu, da trebam pisati zadaću, učiti i redovito dolaziti na nastavu, da zlostavljanje moram prijaviti mami ili učiteljici, da alkohol i droga loše utječu na ljude, da se ne smije krasti i lagati, da se molim Bogu i da me On voli i kad sam zločesta, da, ako svi drugi nešto rade, ne znači da je to ispravno i da trebam i ja raditi, da djevojčice nose uloške, a dječacima se produbi glas, i da smo svi dlakavi na raznim mjestima, da trebam učiti od ljudi koji su različiti od mene, da se u životu trebam boriti da svi imamo jednaka prava, da je nevinost dragocjena, da je spolni odnos nešto što radiš s osobom koju voliš, da budem odgovorna, da budem prijatelj, da volim život i da cijenim svoju obitelj, prijatelje i druge ljude, bez obzira na to gdje, kako i na koji način žive.


Zato se pitam, što se zapravo želi postići ovakvim programom zdravstvenog ODGOJA? Ne mislite li da se njime zapravo vrijeđa svaki kvalitetni roditelj, a skida odgovornost s leđa nekome tko je zanemario odgoj svog djeteta? Hrvatska riječ odgoj ima svoj korijen u glagolu gojiti, koji znači činiti da nešto živi i raste. Tko je s nama od prvog trenutka života, tko nas goji? Odgojitelj. Mislite li da je škola odgojitelj vašeg djeteta? Reći ćete, nisu sva djeca blagoslovljena roditeljima, pa bolje da ih škola odgoji, ali priznajte si istinu - svako dijete ima roditelja, samo ne kvalitetnog, neki se odreknu svoje roditeljske skrbi, fizički ili duhovno. U našem društvu postoji začarani krug, koji nije nastao u školi, na satovima razrednika, prirode i društva, tjelesne i zdravstvene kulture, nego je “krenuo od kuće”. Još danas može se prekinuti taj neprekinuti niz nasilja, problema, osuđivanja, kritiziranja, neodgovornosti. Škola je tu da pripomogne roditelju, a ne da ga oslobodi teške obveze odgoja. Zapitajte se kakav želite biti roditelj, i preuzmite danas odgovornost za odgoj jer svako dijete zaslužuje djetinjstvo u roditeljskom krilu koje će biti njegovo utočište, gdje nijedna tema nije tabu tema, gdje se pronalaze odgovori na sva pitanja. Ne znam za vas, ali ja ne želim odgoj svoga djeteta prepustiti nekom drugom, želim u svakom trenu biti sigurna da moje dijete ima sve što treba – znanje o svijetu i pravim vrijednostima – jer će jedino tako postati prijatelj, partner, jedino će takvim ODGOJEM postati čovjek.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...