Preskoči na glavni sadržaj

Sretan rođendan!

Friday, friday, friday, rekla bi Rebecca Black, sasvim običan petak, štoviše, kišni petak u Šibeniku. Ipak, danas netko koga jako volim ima rođendan - dana 14. prosinca 1992. godine službeno je osnovana Frama u Hrvatskoj, što će reći da već 20 godina mijenja živote hrvatske mlađarije!


Frama je skraćenica za Franjevačku mladež - mlade u dobi od 14 do 30 godina koji su okupljeni oko Isusa Krista i Božje riječi te djeluju, potaknuti snagom Duha Svetoga, po uzoru na sv. Franju Asiškog. Osnovana je u Italiji, a zahvaljući entuzijastičnim fratrima, prvi Framaši počeli su se okupljati na zagrebačkom Kaptolu 1992. g., u nadi da će otkriti dubine svoga srca i u krugu franjevačke obitelji graditi svoj život na kršćanskim vrijednostima. Oni koji nisu imali doticaja s Framom, zamišljaju Framaše kao dosadnjakoviće koji se po cijeli dan mole i drugima sole pamet, međutim, iznenadili bi se kad bi ih ugledali na okupu, u radosti, složne u pjesmi, ali i sabrane u molitvi u savršenoj tišini - kakve može proizvesti samo roj Framaša.





Framašku radost ugledala sam na ulicama svoga grada davne 2001. godine, kada su se u gradu susreli brojni Framaši iz cijele Hrvatske. Pjevali su na ulicama, grlili bake i djedove, dijelili osmjehe kamo god bi pošli, praćeni zazivom svetog Franje. Samo nekoliko dana nakon toga - bila sam neslužbeni Framaš, i moj život je krenuo neki drugim tokom. Frama je otada odrasla, uozbiljila se po pitanju Statuta i počela djelovati u pet područnih bratstava, koja danas okupljaju preko 2000 Framaša. Unutar franjevačke obitelji Framaši su donijeli neke od najtežih odluka u svom životu, sreli ljubavi svog života i posvetili se obiteljskom životu ili, pak, osjetili redovnički ili svećenički poziv. Kako se inače generacije smjenjuju, i ja sam Framu napuštala na trenutke, ali sam joj se u srcu uvijek vraćala. Kroz ovih 11 godina sam, svaki Framaš je na meni ostavio barem sičušan trag, a neki su me ponekad i na teži način naučili što je u životu bitno. Na svu sreću, s nekima i danas dijelim spoznaje, brige i lijepe vijesti! Tijekom godina, puno sam naučila u Frami - naučila sam spavati u divljini, tolerirati zborove hrkača, tuširati se ledenom vodom, namazati tisuće šnita kruha s paštetom, hodati kilometrima radosno bez obzira na žuljeve i grčeve. Naučila sam zašto životi svetaca nisu samo prošlo svršeno vrijeme, nego svakodnevni podsjetnik na Božju milost, na svaku drugu šansu koju je pružio ljudima koje je narod osudio, na svaki zagrljaj koji su potom oni udijelili drugome po uzoru na Njega. NAUČILA SAM BITI ČOVJEK KOJI GRLI, LJUBI, VOLI. I zato Ti, Frama, hvala! Živjela Ti nama puno ljeta!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...