Preskoči na glavni sadržaj

Sretan rođendan!

Friday, friday, friday, rekla bi Rebecca Black, sasvim običan petak, štoviše, kišni petak u Šibeniku. Ipak, danas netko koga jako volim ima rođendan - dana 14. prosinca 1992. godine službeno je osnovana Frama u Hrvatskoj, što će reći da već 20 godina mijenja živote hrvatske mlađarije!


Frama je skraćenica za Franjevačku mladež - mlade u dobi od 14 do 30 godina koji su okupljeni oko Isusa Krista i Božje riječi te djeluju, potaknuti snagom Duha Svetoga, po uzoru na sv. Franju Asiškog. Osnovana je u Italiji, a zahvaljući entuzijastičnim fratrima, prvi Framaši počeli su se okupljati na zagrebačkom Kaptolu 1992. g., u nadi da će otkriti dubine svoga srca i u krugu franjevačke obitelji graditi svoj život na kršćanskim vrijednostima. Oni koji nisu imali doticaja s Framom, zamišljaju Framaše kao dosadnjakoviće koji se po cijeli dan mole i drugima sole pamet, međutim, iznenadili bi se kad bi ih ugledali na okupu, u radosti, složne u pjesmi, ali i sabrane u molitvi u savršenoj tišini - kakve može proizvesti samo roj Framaša.





Framašku radost ugledala sam na ulicama svoga grada davne 2001. godine, kada su se u gradu susreli brojni Framaši iz cijele Hrvatske. Pjevali su na ulicama, grlili bake i djedove, dijelili osmjehe kamo god bi pošli, praćeni zazivom svetog Franje. Samo nekoliko dana nakon toga - bila sam neslužbeni Framaš, i moj život je krenuo neki drugim tokom. Frama je otada odrasla, uozbiljila se po pitanju Statuta i počela djelovati u pet područnih bratstava, koja danas okupljaju preko 2000 Framaša. Unutar franjevačke obitelji Framaši su donijeli neke od najtežih odluka u svom životu, sreli ljubavi svog života i posvetili se obiteljskom životu ili, pak, osjetili redovnički ili svećenički poziv. Kako se inače generacije smjenjuju, i ja sam Framu napuštala na trenutke, ali sam joj se u srcu uvijek vraćala. Kroz ovih 11 godina sam, svaki Framaš je na meni ostavio barem sičušan trag, a neki su me ponekad i na teži način naučili što je u životu bitno. Na svu sreću, s nekima i danas dijelim spoznaje, brige i lijepe vijesti! Tijekom godina, puno sam naučila u Frami - naučila sam spavati u divljini, tolerirati zborove hrkača, tuširati se ledenom vodom, namazati tisuće šnita kruha s paštetom, hodati kilometrima radosno bez obzira na žuljeve i grčeve. Naučila sam zašto životi svetaca nisu samo prošlo svršeno vrijeme, nego svakodnevni podsjetnik na Božju milost, na svaku drugu šansu koju je pružio ljudima koje je narod osudio, na svaki zagrljaj koji su potom oni udijelili drugome po uzoru na Njega. NAUČILA SAM BITI ČOVJEK KOJI GRLI, LJUBI, VOLI. I zato Ti, Frama, hvala! Živjela Ti nama puno ljeta!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...