Preskoči na glavni sadržaj

Sretan rođendan!

Friday, friday, friday, rekla bi Rebecca Black, sasvim običan petak, štoviše, kišni petak u Šibeniku. Ipak, danas netko koga jako volim ima rođendan - dana 14. prosinca 1992. godine službeno je osnovana Frama u Hrvatskoj, što će reći da već 20 godina mijenja živote hrvatske mlađarije!


Frama je skraćenica za Franjevačku mladež - mlade u dobi od 14 do 30 godina koji su okupljeni oko Isusa Krista i Božje riječi te djeluju, potaknuti snagom Duha Svetoga, po uzoru na sv. Franju Asiškog. Osnovana je u Italiji, a zahvaljući entuzijastičnim fratrima, prvi Framaši počeli su se okupljati na zagrebačkom Kaptolu 1992. g., u nadi da će otkriti dubine svoga srca i u krugu franjevačke obitelji graditi svoj život na kršćanskim vrijednostima. Oni koji nisu imali doticaja s Framom, zamišljaju Framaše kao dosadnjakoviće koji se po cijeli dan mole i drugima sole pamet, međutim, iznenadili bi se kad bi ih ugledali na okupu, u radosti, složne u pjesmi, ali i sabrane u molitvi u savršenoj tišini - kakve može proizvesti samo roj Framaša.





Framašku radost ugledala sam na ulicama svoga grada davne 2001. godine, kada su se u gradu susreli brojni Framaši iz cijele Hrvatske. Pjevali su na ulicama, grlili bake i djedove, dijelili osmjehe kamo god bi pošli, praćeni zazivom svetog Franje. Samo nekoliko dana nakon toga - bila sam neslužbeni Framaš, i moj život je krenuo neki drugim tokom. Frama je otada odrasla, uozbiljila se po pitanju Statuta i počela djelovati u pet područnih bratstava, koja danas okupljaju preko 2000 Framaša. Unutar franjevačke obitelji Framaši su donijeli neke od najtežih odluka u svom životu, sreli ljubavi svog života i posvetili se obiteljskom životu ili, pak, osjetili redovnički ili svećenički poziv. Kako se inače generacije smjenjuju, i ja sam Framu napuštala na trenutke, ali sam joj se u srcu uvijek vraćala. Kroz ovih 11 godina sam, svaki Framaš je na meni ostavio barem sičušan trag, a neki su me ponekad i na teži način naučili što je u životu bitno. Na svu sreću, s nekima i danas dijelim spoznaje, brige i lijepe vijesti! Tijekom godina, puno sam naučila u Frami - naučila sam spavati u divljini, tolerirati zborove hrkača, tuširati se ledenom vodom, namazati tisuće šnita kruha s paštetom, hodati kilometrima radosno bez obzira na žuljeve i grčeve. Naučila sam zašto životi svetaca nisu samo prošlo svršeno vrijeme, nego svakodnevni podsjetnik na Božju milost, na svaku drugu šansu koju je pružio ljudima koje je narod osudio, na svaki zagrljaj koji su potom oni udijelili drugome po uzoru na Njega. NAUČILA SAM BITI ČOVJEK KOJI GRLI, LJUBI, VOLI. I zato Ti, Frama, hvala! Živjela Ti nama puno ljeta!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...