Preskoči na glavni sadržaj

Summertime blues

Za ovaj vikend najavljuju snježnu mećavu u većini zemlje, pa čak i u ajme-neće-valjda-snig-Dalmaciji. Plan mi je sljedeći: oprskrbiti se klopom, naviti ovu siročicu od grijalice na maksimum, sklupčati se pod dekicom i popiti pet litara čaja. Nasuprot temperature zraka, postavljen na shuffle, player mi je nesvjesno, valjda i sam od čežnje za ljetom, posložio playlistu koja kao da najavljuje ljetno sunce, a ne snježni kraj godine.


Osim Beach Boysa i Bob Marleya iz čije glazbe vrišti ljeto i istog trena se zamišljate kako chillate pod palmama i pijuckate šareno pićence s kišobrančićem, ima pjesama koje u svakome od nas ponaosob izazovu sjećanja na određeno ljeto, pjesma zbog koje osjećamo morsku sol u zraku i zamišljamo vjetar u kosi dok se vozimo u kabrioletu (da ne bude zabune, nikad nisam bila ni blizu kabrioletu) na otvorenoj cesti. To ne moraju biti klasične "summer in the city" pjesme koje se puštaju na prvi dan ljeta u "ljeto nam se vratilo u grad" stilu, ali kad zasviraju u prosincu, osjećam ljetno popodnevno sunce na svojoj koži.

Shoot the moon - Norah Jones
Stariji albumi Norah Jones uvijek me sjete na ljeto, njen glas pun je ljetne sjete, i istog trena vidim zalazak sunca u New Orleansu (ne, nisam nikad ni tamo bila).


No blue sky - The Thorns
S najdražeg mi soundtracka, uz Adelaide Old 97's-a, No blue sky jedna je od pjesama zbog kojih osjećam neki unutarnji mir koji mogu osjećati samo dok ležim na toploj travi koja priziva ljeto.

Summertime - Bon Jovi
Ljetne svirke, koncerti na otvorenom, putovanja s društvom, kasni ljetni razgovori na jezeru, čitav Bon Jovijev opus izaziva nevjerojatnu nostalgiju.


Summer rain - Belinda Carlisle
Belinda predstavlja sve ono čime su '80-te pridonijele ljetnim večerima. Za mene je ona utjelovljenje ženskih bandova iz tog divnog razdoblja, kad su cure svirale gitare dok su im se scrungi-ji i naramenice tresle u ritmu muzike za ples.

Summer breeze - Seals & Crofts 
Njihov zvuk odiše ljetom ljubavi iako je snimljen nekoliko godina nakon ljeta 1967. Pjesme kao što su San Francisco Scotta McKenzieja, Hotel California Eaglesa, pjesme Mamas and the Papasa, Doorsa, ti lijeni vokali i nježne gitare dočaravaju nama, rođenima u pogrešno vrijeme, kako je bilo živjeti u nekim boljim vremenima, kad je ljetno rasploženje duže trajalo.


River - Bruce Springsteen
Svi vole Bruceovu Girls in their summer clothes, a ja baš kroz River osjećam ljeta u New Jerseyu, koja su, sudeći po glazbi i momcima, očito divna.

Smooth - Santana
Godina je1999., a ova pjesma apsolutni je vladar svih radijskih etera i svi se oznojavaju već pri prvim taktovima.
Sitting on a dock of a bay - Otis Redding
Da, 60-e su bile godine, ako na ovu pjesmu na zamišljate kako močite noge u moru, onda ne znam što s vama nije u redu.


Sometimes - Britney Spears
Da se razumijemo, prije puuuuuuuuno godina, Britney je bila prekul i nema tko ju nije volio. Ja je volim i danas, ne toliko slušati, koliko volim sve ono što je za mene u odrastanju predstavljala. Ova pjesma sjeti me na ljeto kad mi je glavni problem bio što me jedan dečko ne primjećuje, baš kao i Britney u Sometimes - tako smo se nas dvije razumjele.

Soak up the sun - Shery Crow
Kao srednjoškolki, ova pjesma mi je redovito svirala u pozadini dok sam brijala noge prije odlaska na more sa starcima. Sweet memories.


All I wanna do - Sugarland
Zajedno s Weezerovim Island in the sun, Sugarland predstavlja godišnji odmor po mom guštu. Izležavanje i mozak na paši, uz boyfrienda, naravno, jer, netko ipak treba nanijeti tu kremu za sunčanje na nedostupne dijelove tijela.

Dite - Libar
Stvarno ne mogu reći da slušam hrvatsku glazbu, zato Libar ima počasno mjesto na ovoj top listi ljetnih melodija. Da, od domaćih izvođača, sjeća me i Oliver na jedno ljeto kad smo bili prisiljeni slušati ga iz dana u dan na plaži, no, te osjećaje ne želim prizivati. Radije ću poslušati Dite još jednom, i utopit ruke do po lakta i tako dodirnuti cili svit.






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...