Preskoči na glavni sadržaj

Summertime blues

Za ovaj vikend najavljuju snježnu mećavu u većini zemlje, pa čak i u ajme-neće-valjda-snig-Dalmaciji. Plan mi je sljedeći: oprskrbiti se klopom, naviti ovu siročicu od grijalice na maksimum, sklupčati se pod dekicom i popiti pet litara čaja. Nasuprot temperature zraka, postavljen na shuffle, player mi je nesvjesno, valjda i sam od čežnje za ljetom, posložio playlistu koja kao da najavljuje ljetno sunce, a ne snježni kraj godine.


Osim Beach Boysa i Bob Marleya iz čije glazbe vrišti ljeto i istog trena se zamišljate kako chillate pod palmama i pijuckate šareno pićence s kišobrančićem, ima pjesama koje u svakome od nas ponaosob izazovu sjećanja na određeno ljeto, pjesma zbog koje osjećamo morsku sol u zraku i zamišljamo vjetar u kosi dok se vozimo u kabrioletu (da ne bude zabune, nikad nisam bila ni blizu kabrioletu) na otvorenoj cesti. To ne moraju biti klasične "summer in the city" pjesme koje se puštaju na prvi dan ljeta u "ljeto nam se vratilo u grad" stilu, ali kad zasviraju u prosincu, osjećam ljetno popodnevno sunce na svojoj koži.

Shoot the moon - Norah Jones
Stariji albumi Norah Jones uvijek me sjete na ljeto, njen glas pun je ljetne sjete, i istog trena vidim zalazak sunca u New Orleansu (ne, nisam nikad ni tamo bila).


No blue sky - The Thorns
S najdražeg mi soundtracka, uz Adelaide Old 97's-a, No blue sky jedna je od pjesama zbog kojih osjećam neki unutarnji mir koji mogu osjećati samo dok ležim na toploj travi koja priziva ljeto.

Summertime - Bon Jovi
Ljetne svirke, koncerti na otvorenom, putovanja s društvom, kasni ljetni razgovori na jezeru, čitav Bon Jovijev opus izaziva nevjerojatnu nostalgiju.


Summer rain - Belinda Carlisle
Belinda predstavlja sve ono čime su '80-te pridonijele ljetnim večerima. Za mene je ona utjelovljenje ženskih bandova iz tog divnog razdoblja, kad su cure svirale gitare dok su im se scrungi-ji i naramenice tresle u ritmu muzike za ples.

Summer breeze - Seals & Crofts 
Njihov zvuk odiše ljetom ljubavi iako je snimljen nekoliko godina nakon ljeta 1967. Pjesme kao što su San Francisco Scotta McKenzieja, Hotel California Eaglesa, pjesme Mamas and the Papasa, Doorsa, ti lijeni vokali i nježne gitare dočaravaju nama, rođenima u pogrešno vrijeme, kako je bilo živjeti u nekim boljim vremenima, kad je ljetno rasploženje duže trajalo.


River - Bruce Springsteen
Svi vole Bruceovu Girls in their summer clothes, a ja baš kroz River osjećam ljeta u New Jerseyu, koja su, sudeći po glazbi i momcima, očito divna.

Smooth - Santana
Godina je1999., a ova pjesma apsolutni je vladar svih radijskih etera i svi se oznojavaju već pri prvim taktovima.
Sitting on a dock of a bay - Otis Redding
Da, 60-e su bile godine, ako na ovu pjesmu na zamišljate kako močite noge u moru, onda ne znam što s vama nije u redu.


Sometimes - Britney Spears
Da se razumijemo, prije puuuuuuuuno godina, Britney je bila prekul i nema tko ju nije volio. Ja je volim i danas, ne toliko slušati, koliko volim sve ono što je za mene u odrastanju predstavljala. Ova pjesma sjeti me na ljeto kad mi je glavni problem bio što me jedan dečko ne primjećuje, baš kao i Britney u Sometimes - tako smo se nas dvije razumjele.

Soak up the sun - Shery Crow
Kao srednjoškolki, ova pjesma mi je redovito svirala u pozadini dok sam brijala noge prije odlaska na more sa starcima. Sweet memories.


All I wanna do - Sugarland
Zajedno s Weezerovim Island in the sun, Sugarland predstavlja godišnji odmor po mom guštu. Izležavanje i mozak na paši, uz boyfrienda, naravno, jer, netko ipak treba nanijeti tu kremu za sunčanje na nedostupne dijelove tijela.

Dite - Libar
Stvarno ne mogu reći da slušam hrvatsku glazbu, zato Libar ima počasno mjesto na ovoj top listi ljetnih melodija. Da, od domaćih izvođača, sjeća me i Oliver na jedno ljeto kad smo bili prisiljeni slušati ga iz dana u dan na plaži, no, te osjećaje ne želim prizivati. Radije ću poslušati Dite još jednom, i utopit ruke do po lakta i tako dodirnuti cili svit.






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...