Preskoči na glavni sadržaj

Moja knjiška 2023.

Krajem godine postajem svoj najveći obožavatelj - o b o ž a v a m  pogledom preletjeti osvrte koje sam ispisala u skladu sa svojim raspoloženjem i u skladu s godišnjim dobima, a daleko od nesklada svijeta u kojem živim. Ove godine (jedanaeste otkako blog postoji) napisala sam šezdeset osvrta, pročitala osamdeset knjiga i iz njih i o njima svašta naučila. Iako nisam simpatizer statistike, kao i svaki pratitelj Jacka Edwardsa, veselja radi, pohitala sam i ja ovih dana na myyearinbooks.com, stranicu koja iz podataka s Goodreadsa analizira čitalačku godinu korisnika. Pa kaže:


Photo: Pinterest

"You read 80 books in 2023, which adds up to 19,125 pages and about 32,513 minutes.

Your top genres/categories:
You broadened your horizons with 21 new nonfiction reads.
You knew art mimics life (and life mimics art!)—you read 20 contemporary novels, all set in today's world with today's many challenges.
You explored different facets of the past in 17 historical fiction tales.
Your top author this year was Maggie O'Farrell. You read 4 books by this author, making you in the top 5% of fans (maybe?). These books include The Vanishing Act of Esme Lennox, The Marriage Portrait, I Am, I Am, I Am: Seventeen Brushes with Death i After You'd Gone.

As the seasons changed, so did your reading habits. Your biggest reading month was July, with 13 books.

Looking back on the year, let's celebrate a few of your five star reads! These are just some of the books you loved this year:


What a year for books! If there was just one way to describe your taste in books this year, it would be pensive."

(Slijedi moj kratki osvrt na napisane osvrte, a u kojem se krije 25 poveznica na spomenute osvrte iliti best of 2023 kompilacija.)

Slažem se - volim knjige koje me nukaju na promišljanje, ali mene svaka knjiga ponuka na razmišljanje, i (gotovo) u svakoj nađem nešto pozitivno (jedina knjiga koja me ni na što nije ponukala je "Bilježnica neizgovorenih stvari", uvjerljivo najlošije napisana knjiga koju sam pročitala ove godine). Godinu sam počela čitanjem fikcije s temom psihijatrije, što nije baš idealna ideja za ionako predugi siječanj (2024. ću pametnije!), a najupečatljiviji dojam ostavila mi je knjiga "Talentirani gospodin Ripley". Nakon susreta s Tomom Ripleyem, liječila sam se knjigama o prirodi, grlila drveće, i da, čitala sam knjige Maggie O'Farrell. Iako me lani njezin "Hamnet" oduševio svojom mekoćom, nakon nekoliko pročitanih knjiga iz njezinog pera, najnoviji "Bračni portret" relativno me razočarao pa ostatak godine nisam čitala Maggieine knjige. Štoviše, pronašla sam nove književne idole i uzore, npr. Albu de Cespedes, pročitavši njezine romane "Na njezinoj strani" i "Zabranjenu bilježnicu", koja mi je postala jedna od novih omiljenih knjiga.


Photo: Pinterest

Kad smo kod otkrivanja novih uzora, kao i svake godine, pročitala sam i nekoliko biografija (žanr biografija pisaca postao mi je jedan od dražih), a najdraža mi je bila biografija Ivane Brlić Mažuranić, koja me toliko obuzela da sam familiju odvela u posjet Ivaninoj kući u Slavonskom Brodu. Putovala sam po Slavoniji i po žanrovima, pročitala knjige nekih pisaca po prvi put (Sheila Heti, James Baldwin i dr.), došla do novih spoznaja o sebi, o majčinstvu, o intimi, uživala u univerzalnim mudrostima, publicistici duhovne tematike, klasicima dječje književnosti, a osvrt na knjigu moje omiljene književnice najčitaniji je osvrt ove godine na ovom blogu. Pročitala sam koju debeljucu i puno kratkih romana jer predstavljaju savršeni intermezzo između zahtjevnijih štiva, a od kratkih su mi srcu prirasle "Žena u trgovini mješovite robe" i "Ulica Charing Cross 84", odnosno zanimljiva priča Helene Hanff, o kojoj sam poželjela pročitati još ponešto. Ipak, roman koji me apsolutno oduševio, koji preporučujem i muškarcima i ženama, i mlađoj generaciji i seniorima, jest "Na zapadu ništa novo", koji sam, netipično, poželjela čitati nakon što sam pogledala (odličnu) lanjsku filmsku adaptaciju. Nisam požalila jer riječ je o perfektno napisanom romanu - u njemu nema suvišnih riječi, ispisan je emotivno (ali trezveno) iz prve ruke autora, u njemu je istaknuta bitna antiratna poruka, a sam roman predstavlja nevjerojatno moćan i vjerodostojan dokument ljudske povijesti. Ako dvojite kojim romanom započeti novu čitalačku godinu, a niste čitali Remarquevo remek djelo - znate što vam je činiti! Svako dobro želim vam u 2024.!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...