Jednog dana, ako budeš imao sreće, srest ćeš čovjeka, i vaše će se duše prepoznati. Neće to biti prijatelj iz djetinjstva koji je koračao tvojim ulicama, igrao se tvojih igara, pisao tvoje zadaće - bit će to netko nov. Netko s kime ne dijeliš ni mjesto ni vrijeme rođenja, ni hobi ni zanimanje, a ipak te poznaje, ipak ti je nalik. Taj je čovjek rijedak, i, stoga, dragocjen.
Znaš, knjige se nisu napisale same - ispisali su ih ljudi. Zato, kad u rečenicama kakvog romana pronađeš prijatelja o kojem govorim, čuvaj ga kao oko u glavi.
1. Hamnet
Tako je bar bilo s autoricom Maggie O'Farrell i sa mnom - već na prvoj stranici "Hamneta" prepoznala sam ju kao svoju. Opisivala je unutrašnjost kuće u kojoj je živio taj jedanaestogodišnji dječak, sin velikog Shakespeara, i ja sam doista vidjela ljetnu prašinu koja se kovitla ispod drvenih greda stratfrodske kolibe u kojoj je oko ognjišta Agnes okupljala svoju djecu. Osjetila sam toplinu i ljubav - čula sam živost u Hamnetovim koracima, a potom i bol zbog iščezavanja živosti - Hamnet je umirao, iako je cijeli život bio pred njim.
Oduševila me inovativnost Maggie O'Farrell - ideja da izostavi Shakespearovo ime iz romana o njegovom djetetu, ideja da Anne Hathaway podari nov život nazivajući je imenom kojim ju je zvao njezin otac, ideja da iz tri znane činjenice o životu velikog dramatičara iznjedri dirljivu priču o djetetu čiji kratki život mora da ga je nadahnuo na pisanje "Hamleta", jedne od najvećih drama u povijesti čovječanstva.
Sjećam se, pomislila sam da je potrebno ponizno srce da bi se napisalo ovakvo djelo - djelo koje slavi život, obitelj, ali i umjetnost. Djelo koje nam daje definiciju umjetnosti kao umijeće čovjeka da svoja najsretnija i najbolnija osjećanja pretoči u nešto čime će se hraniti i inspirirati mnogi, nešto što će plam umjetnika održavati čak i kad njega ne bude.
Povijesni roman kojim se oživljava biće koje je povijest zaboravila, sudeći po nagradama, za Maggie O'Farrell bio je dobitna kombinacija pa u njezinom novom romanu, "Bračnom portretu", imamo priliku doživjeti život renesansne Italije i upoznati Lucreziju de'Medici, misterioznu šesnaestogodišnju djevu koju je, kako legenda kaže, dao ubiti njezin suprug, vojvoda Ferrare, Alfonso II d’Este.
2. Upute za toplinski val
3. This Must Be the Place
Željela sam još! Ljetna sparina nagnala me da predložim "Upute za toplinski val" svojim "Vinskim mušicama" pa smo ovaj roman čitale lanjskog lipnja, hladeći se klimama, ventilatorima, džinovima i tonicima - s ledom, naravno! Ova je priča bila drugačija od "Hamneta" - vremensko razdoblje bilo mi je bliže, a činilo se da je blisko i autorici. Nadahnuta toplinskim valom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo pogodio 1976., ispričala je priču o obitelji Riordan. Otac obitelji, naizgled smušeni Robert, jednog jutra otišao je po novine i nije se vratio kući. Osebujni lik, njegova supruga Gretta, tim povodom, kao mama guska, pozvala je svoje distancirane - u svakom smislu riječi - pačiće kući. Njezina djeca, Michael Francis, Monica i Aoife godinama su bili u lošim odnosima, ali činilo se da postoji nešto veće od njihovih privatnih drama, nešto što bi ih moglo zauvijek pomiriti, ili zauvijek udaljiti jedne od drugih - postoji obiteljska tajna.
Obožavamo obiteljske tajne, zar ne? I Maggie O'Farrell ih obožava, očito. Sigurna sam, njezina ju velika obitelj inspirira da o fiktivnim obiteljima piše s toliko humora i šarma. Iako je rođena u Irskoj, Maggie O'Farrell odrasla je u Walesu i Škotskoj, a u Riordanima možemo prepoznati značaj koji autorica pridaje određenom mjestu - i onom na kojem smo rođeni, i onom na kojem smo pustili korijenje. Riordani su klasična irska obitelj koja, iako obilježena poviješću patnje, uspijeva pronaći radost čak i u najmračnija (i najtoplija) vremena, a već i sam razgovor o njima mogao bi vas potaknuti na posezanje za obiteljskim uspomenama i, na koncu, na zbližavanje sa članovima vaše obitelji.
3. This Must Be the Place
Za razliku od obiteljske priče u "Uputama za toplinski val", koja se odvija unutar nekoliko dana, priča u "This Must Be the Place" nije ispričana linearno. Naime, roman počinje zagonetnim riječima: "There is a man and the man is me", koje izgovara Daniel Sullivan, Amerikanac, profesor lingvistike, i to u Irskoj, 2010. Sljedeće poglavlje pisano je iz perspektive Claudette Wells, i to u Londonu 1989. Kako doznajemo kasnije, Daniel i Claudette žive u skladnom braku, a iza sebe su ostavili burne živote. Zapravo, jesu li?
Prije nego je upoznao Claudette, Daniel je bio u ljubavnoj vezi koja je završila tragično, bio je i u braku, ima odraslu djecu koja ga ne trebaju, ili bar tako govore. Claudette je, pak, nekoć bila slavna glumica koja je, uslijed pritisaka, iscenirala vlastiti nestanak i nastanila se u irskoj divljini - i ondje nije živjela sama. Iako dijele život, unutarnje borbe koje vode samo su njihove. Njihove su pripovjedne linije isprepletene detaljnim ispovijedima njihove djece, braće, sestara, bivših ljubavnika, majki, pa čak i stranaca čiji život se u nekom trenutku okrznuo o njihov, ali čitatelju ovakva struktura romana nije nimalo čudna, jednom kad se prepusti.
Nije odmoglo što sam ovaj roman slušala u audio verziji koja je nalik radio-drami, ali moram reći da je ovako kompleksni prikaz različitih glasova, različitih razdoblja, različitih mjesta, različitih trauma i grijeha iz prošlosti mogla izvesti samo izuzetno strpljiva osoba, autor kojem se ne žuri, koji si daje vrijeme za upoznavanje vlastitih likova. Da, Maggie O'Farrell doista dobro poznaje svoje likove, i doista ih voli onakve kakvi jesu, pa je bilo zanimljivo otkriti jesu li i oni spremni prihvatiti i voljeti jedni druge na isti način.
Čitanje fascinantne priča o daljini koju je ponekad potrebno prevaliti da bismo postali intimni s ljudima u našem životu, u kojoj je svakom liku, koliko god sporedan bio, dana jednaka pažnja i koji otkriva ponešto o životu Danijela i Claudette, moglo bi biti doista nezaboravno iskustvo za romantičare koji vjeruju u sretne slučajnosti.
OK, jasno mi je - Maggie O'Farrell mudro manipulira perspektivama, vremenom i prostorom, slaže ih poput slagalica. Možda bi joj čitatelj to i mogao zamjeriti, kad ga ne bi začarala već prvom rečenicom! Na početku romana "The Vanishing Act of Esme Lennox" (a skromno tvrdi da su joj počeci boljka) autorica nas uspijeva zainteresirati sjećanjima Esme, žene koja je šezdeset godina provela u psihijatrijskoj ustanovi, i koja se pita - gdje je sve počelo? Čitatelj polako otkriva čitav niza nesretnih događaja koji su odlučili o Esmeinoj sudbini, ali do kraja ostaje neizvjesno u što će se Esmein život pretvoriti kad napusti ustanovu u kojoj je odrasla, kad okusi slobodu. Odgovor na to pitanje mogla bi ponuditi unuka njezine sestre, Iris Lockhart, jedina rođakinja koja može brinuti o Esme - jedini problem jest što moderna i samouvjerena Iris nikad nije čula za Esme.
Dva zanimljiva i snažna ženska lika mogla bi prodati hrpu primjeraka ovog romana, ali Maggie O'Farrell nije na glasu kao feministkinja, kao aktivistkinja. Jednom je prilikom u intervjuu izjavila da svojim romanima ne želi ništa poručiti, da je ona tu samo da ispriča priču. Kakva revolucionarna zamisao! Osim potrebe da ispriča priču, i istraživanje nepoznatog i nerazumljivog ju motivira na pisanje - pišući često odgovara samoj sebi na brojna pitanja, za razliku od pisaca koji pišu o onome što poznaju, misleći da to jamči autentičnost. Mnogi pisci današnjice mogli bi učiti od ljupke Maggie O'Farrell.
5. Kad si otišao
Pripovijedala je Maggie O'Farrell iz perspektive muhe i iz perspektive luđakinje pa zašto ne bi pisala i iz perspektive osobe koja je u komatoznom stanju! U njezinom prvorođenom djelu, romanu "Kad si otišao", (hvala lijepa Mozaiku na prijevodima, ali Maggie stvarno zaslužuje ljepše naslovnice, damn it!), možemo prepoznati stil kojem je vjerna i danas - slojevito ispričana priča govori o Alice i o njezinom suprugu Johnu.
"Na dan kad se pokušala ubiti, shvatila je da ponovno dolazi zima."
Maggiein neobični standard za organizaciju teksta čini se logičnim, zapravo, jer mi smo, ljudi, skloni verbalnom staccatu - u razgovoru neprestano jedni druge, pa i sami sebe, prekidamo, upadamo si u riječ, prisjećamo se anegdota i pokušavamo drugima dovršiti rečenice, jer svi bismo da nas se čuje, naše su nam priče važne, možda i važnije od tuđih. Da su naše priče važne i da naše odluke imaju odjek u budućnosti (nije da mi je poznat citat Marka Aurelija, nego je u moje vrijeme "Gladijator" u leksikonima slovio kao "Najbolji film") jasno je iz ovog debitantskog romana kojeg kritika smatra suviše zrelim za prvijenac.
Moram priznati, ovaj mi je roman najslabije ostvarenje Maggie O'Farrell, bar u usporedbi s knjigama koje sam dosad čitala. Nema u njemu čarolije "Hamneta", nema preciznosti iz "Uputa za toplinski val" (da sam urednik, ozbiljno bih reducirala tekst), a Alicein glas nije uvjerljiv kao npr. glas Esme Lennox. Aliceina i Johnova priča odveć je isprekidana glasovima njezine majke, oca, sestre i bake, koje pričaju svoje priče o ljubavi i obitelji, pa čitatelj ni u jednom trenutku ne uspijeva uroniti u njihov odnos, o kojem ovisi čitavo čitateljsko iskustvo. Ipak, Maggie O'Farrell i ovdje uspijeva prikazati jedan trenutak ljudskog života - onaj u kojem smo lišeni ljubavi od koje smo sazdani, onaj u kojem nam ostaje samo dojam da nas nitko ne razumije, osjećaj da smo potpuno sami - zato ću joj ovaj put progledati kroz prste.
6. I am, I am, I am
Duhovita, dramatična i tankoćutna, Maggie je i u ispisivanju svoje biografije ostala dosljedna samoj sebi. U knjizi čiji naslov odaje počast Sylviji Plath, Maggie je opisala sedamnaest susreta sa smrću. Pričajući o trenucima krajnje ranjivosti, ogolila se kao malo koji autor pisane riječi i ohrabrila me da naćulim uši i živim samosvjesno - jer YOLO.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)