Preskoči na glavni sadržaj

Parazit by Magdalena Mrčela

Parazit - "1. biol. organizam koji živi na površini ili u tijelu drugoga organizma i iz njega crpi sastojke koji su mu nužni za prehranu; nametnik, 2. pren. onaj koji živi od tuđeg rada, koji živi na tuđi račun; muktaš, gotovan". Kad bismo se igrali asocijacija, na spomen riječi parazit, prvo bi mi na pamet pale loptaste imele koje sišu topole uz Dravu. Vidjela sam ih, nedodirljive. Sišu život iz ogoljenih grana. Vrane im se smiju, a one neumorno sišu.


Ima čudotvorna ljekovita svojstva, kažu. Tjera zle duhove. Iz nekog razloga, Amerikanci se vole ljubiti u njezinoj blizini. Ali, živi na tuđi račun, a nitko ne voli takve. Takve svakodnevno kudimo busajući se u prsa - bolji smo od njih jer, kakvi god da jesmo, bar nismo paraziti. Prilagodljivost jedinki koje parazitiraju mora da je zaintrigirala i splitsku autoricu Magdalenu Mrčela, jer svoju je zbirku od trideset kratkih priča naslovila - "Parazit".

Odlažem knjigu. Ne treba mi sivilo. Znam da je naslov provokacija, ali nasjedam na nju.

Znatiželja je ubila mačku, isto kažu. Kopka me namjera autorice da se uhvati ukoštac s omraženim članovima društva u kojem smo ukorijenjeni. Predgovor Eme Bodrožić-Selak kaže da su u zbirki "istaknuta pitanja većine koja obitava u aktualnoj hrvatskoj društvenoj stvarnosti, a koja se nada životu dostojnome čovjeka unatoč učmalosti žabokrečine u kojoj živi, i često, ponekad i nesvjesno, a ponekad zato jer je lakše ići linijom manjeg otpora, i sama postaje dijelom one manjine nad kojom se zgraža".


Svestrana splitska profesorica Magdalena u svojim se pričama dotiče sredovječne mladeži koja živi u simbiozi s roditeljima, nezaposlenih koji se moraju praviti Hrvatinama da bi imali hljeb u rukama, influencerice koja živi svoj instagramski život punim plućima, nauštrb stvarnog života, diplomanticu koja se bori s birokracijom (dišem u škarnicl, uopće me ne provociraju tekstovi o državnim službama), bavi se splitskom ekologijom, navijačima i pogrebnim poduzećima, ambicijama novinarke crne kronike, a njezini su likovi mahom studenti, učenici, budući intelektualci. Oni i jesu ciljana publika autorice koja je, prije svega, strastveni pedagog. Magdalena duboko ćuti nepravdu, a čitatelju je njezina volja da se suoči s nejednakošću gotovo opipljiva. Kad malo razmislim, ova zbirka dušu je dala za nekoga kome su tek tutnuli diplomu u ruke (po mogućnosti - diplomu s filozofskog), tko je uvjeren da svijet čeka upravo njega. Sretan si, ponosan, nepobjediv... Lega moj, "Parazit" će ti sjesti k'o budali šamar - nebo nije granica, snovi koje sanjaš ostvarit će se nekom drugome, nekome čiji ćaća je bitniji od tvog ćaće. Ali, ne očajavaj, život nije siv (Mia Dimšić u srcu), a Magdalenino glavno oružje je humor - preživjet ćeš.

Nakon zbirki poezije, romana za djecu i za mlade, ova zbirka priča naslanja se na moralne dvojbe koje su nam u nasljeđe ostavili Magdalenini "Osvetnici" pa ne čudi što se u meni opet javila bojazan - u rukama neiskusnih čitatelja ova bi knjiga mogla postati opasno oruđe (OK, Magdalena, sad mi je jasno da to radiš namjerno). Naime, dok čita priče nadahnute crnom kronikom i krivim drinama, čitatelj bi se u rekordnom vremenu mogao pretvoriti u kukca - ne onog Kafkinog, koji svoje muke proživljava lišen ljudskog dodira, nego - u nametnika, u stvora koji se hrani tuđom životnom silom. Mogao bi gledati svisoka, mogao bi zaboraviti da se u svakome od nas nalazi svjetlo i tama, da se razlikujemo samo u onome što nas pokreće (skužajte, "Harry Potter i Red feniksa" je bio na televiziji neki dan).


"Parazit" je neka vrsta testa osobnosti, ili bar testa raspoloženja. Ako voliš "Mišolovku" ili "Škrinju", onda si morbidan. Ako voliš "Puccini vs. MC Stojan" ili "A gdje je pečat?", radiš u prosvjeti i mrziš birokraciju. Ako voliš "Kodeks", kao ja, npr., možda si zaljubljen u Zločestog Plavog Dečka. Ako si fan "Way too late" ili "Moji koraki", možda nisi prebolio nekoga. Ako slušaš Kalevalu ili se pitaš otkad Cigani imaju plave oči, tvoji interesi su vrlo raznoliki i voliš se poslužiti onom: "Svijet je mali". Ako si u svakoj priči pronašao nešto za sebe (pa i sebe) - čestitam, čovjek si.

Gledam gola stabla - žive svoj život, ne obadaju se ni na koga, pa ni na upornu imelu koja im krade dušu. Ispod krošnji igraju se djeca. Iznad njih plavo je nebo ("boje vena, boje Dinama"). Držim ovu sivu knjigu u krilu, sklapam korice, poput Pandore - dobro je, zlo je možda na slobodi, ali nada je još uvijek na našoj strani.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...