Parazit - "1. biol. organizam koji živi na površini ili u tijelu drugoga organizma i iz njega crpi sastojke koji su mu nužni za prehranu; nametnik, 2. pren. onaj koji živi od tuđeg rada, koji živi na tuđi račun; muktaš, gotovan". Kad bismo se igrali asocijacija, na spomen riječi parazit, prvo bi mi na pamet pale loptaste imele koje sišu topole uz Dravu. Vidjela sam ih, nedodirljive. Sišu život iz ogoljenih grana. Vrane im se smiju, a one neumorno sišu.
Ima čudotvorna ljekovita svojstva, kažu. Tjera zle duhove. Iz nekog razloga, Amerikanci se vole ljubiti u njezinoj blizini. Ali, živi na tuđi račun, a nitko ne voli takve. Takve svakodnevno kudimo busajući se u prsa - bolji smo od njih jer, kakvi god da jesmo, bar nismo paraziti. Prilagodljivost jedinki koje parazitiraju mora da je zaintrigirala i splitsku autoricu Magdalenu Mrčela, jer svoju je zbirku od trideset kratkih priča naslovila - "Parazit".
Odlažem knjigu. Ne treba mi sivilo. Znam da je naslov provokacija, ali nasjedam na nju.
Znatiželja je ubila mačku, isto kažu. Kopka me namjera autorice da se uhvati ukoštac s omraženim članovima društva u kojem smo ukorijenjeni. Predgovor Eme Bodrožić-Selak kaže da su u zbirki "istaknuta pitanja većine koja obitava u aktualnoj hrvatskoj društvenoj stvarnosti, a koja se nada životu dostojnome čovjeka unatoč učmalosti žabokrečine u kojoj živi, i često, ponekad i nesvjesno, a ponekad zato jer je lakše ići linijom manjeg otpora, i sama postaje dijelom one manjine nad kojom se zgraža".
Svestrana splitska profesorica Magdalena u svojim se pričama dotiče sredovječne mladeži koja živi u simbiozi s roditeljima, nezaposlenih koji se moraju praviti Hrvatinama da bi imali hljeb u rukama, influencerice koja živi svoj instagramski život punim plućima, nauštrb stvarnog života, diplomanticu koja se bori s birokracijom (dišem u škarnicl, uopće me ne provociraju tekstovi o državnim službama), bavi se splitskom ekologijom, navijačima i pogrebnim poduzećima, ambicijama novinarke crne kronike, a njezini su likovi mahom studenti, učenici, budući intelektualci. Oni i jesu ciljana publika autorice koja je, prije svega, strastveni pedagog. Magdalena duboko ćuti nepravdu, a čitatelju je njezina volja da se suoči s nejednakošću gotovo opipljiva. Kad malo razmislim, ova zbirka dušu je dala za nekoga kome su tek tutnuli diplomu u ruke (po mogućnosti - diplomu s filozofskog), tko je uvjeren da svijet čeka upravo njega. Sretan si, ponosan, nepobjediv... Lega moj, "Parazit" će ti sjesti k'o budali šamar - nebo nije granica, snovi koje sanjaš ostvarit će se nekom drugome, nekome čiji ćaća je bitniji od tvog ćaće. Ali, ne očajavaj, život nije siv (Mia Dimšić u srcu), a Magdalenino glavno oružje je humor - preživjet ćeš.
Nakon zbirki poezije, romana za djecu i za mlade, ova zbirka priča naslanja se na moralne dvojbe koje su nam u nasljeđe ostavili Magdalenini "Osvetnici" pa ne čudi što se u meni opet javila bojazan - u rukama neiskusnih čitatelja ova bi knjiga mogla postati opasno oruđe (OK, Magdalena, sad mi je jasno da to radiš namjerno). Naime, dok čita priče nadahnute crnom kronikom i krivim drinama, čitatelj bi se u rekordnom vremenu mogao pretvoriti u kukca - ne onog Kafkinog, koji svoje muke proživljava lišen ljudskog dodira, nego - u nametnika, u stvora koji se hrani tuđom životnom silom. Mogao bi gledati svisoka, mogao bi zaboraviti da se u svakome od nas nalazi svjetlo i tama, da se razlikujemo samo u onome što nas pokreće (skužajte, "Harry Potter i Red feniksa" je bio na televiziji neki dan).
"Parazit" je neka vrsta testa osobnosti, ili bar testa raspoloženja. Ako voliš "Mišolovku" ili "Škrinju", onda si morbidan. Ako voliš "Puccini vs. MC Stojan" ili "A gdje je pečat?", radiš u prosvjeti i mrziš birokraciju. Ako voliš "Kodeks", kao ja, npr., možda si zaljubljen u Zločestog Plavog Dečka. Ako si fan "Way too late" ili "Moji koraki", možda nisi prebolio nekoga. Ako slušaš Kalevalu ili se pitaš otkad Cigani imaju plave oči, tvoji interesi su vrlo raznoliki i voliš se poslužiti onom: "Svijet je mali". Ako si u svakoj priči pronašao nešto za sebe (pa i sebe) - čestitam, čovjek si.
Gledam gola stabla - žive svoj život, ne obadaju se ni na koga, pa ni na upornu imelu koja im krade dušu. Ispod krošnji igraju se djeca. Iznad njih plavo je nebo ("boje vena, boje Dinama"). Držim ovu sivu knjigu u krilu, sklapam korice, poput Pandore - dobro je, zlo je možda na slobodi, ali nada je još uvijek na našoj strani.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)