Preskoči na glavni sadržaj

Parazit by Magdalena Mrčela

Parazit - "1. biol. organizam koji živi na površini ili u tijelu drugoga organizma i iz njega crpi sastojke koji su mu nužni za prehranu; nametnik, 2. pren. onaj koji živi od tuđeg rada, koji živi na tuđi račun; muktaš, gotovan". Kad bismo se igrali asocijacija, na spomen riječi parazit, prvo bi mi na pamet pale loptaste imele koje sišu topole uz Dravu. Vidjela sam ih, nedodirljive. Sišu život iz ogoljenih grana. Vrane im se smiju, a one neumorno sišu.


Ima čudotvorna ljekovita svojstva, kažu. Tjera zle duhove. Iz nekog razloga, Amerikanci se vole ljubiti u njezinoj blizini. Ali, živi na tuđi račun, a nitko ne voli takve. Takve svakodnevno kudimo busajući se u prsa - bolji smo od njih jer, kakvi god da jesmo, bar nismo paraziti. Prilagodljivost jedinki koje parazitiraju mora da je zaintrigirala i splitsku autoricu Magdalenu Mrčela, jer svoju je zbirku od trideset kratkih priča naslovila - "Parazit".

Odlažem knjigu. Ne treba mi sivilo. Znam da je naslov provokacija, ali nasjedam na nju.

Znatiželja je ubila mačku, isto kažu. Kopka me namjera autorice da se uhvati ukoštac s omraženim članovima društva u kojem smo ukorijenjeni. Predgovor Eme Bodrožić-Selak kaže da su u zbirki "istaknuta pitanja većine koja obitava u aktualnoj hrvatskoj društvenoj stvarnosti, a koja se nada životu dostojnome čovjeka unatoč učmalosti žabokrečine u kojoj živi, i često, ponekad i nesvjesno, a ponekad zato jer je lakše ići linijom manjeg otpora, i sama postaje dijelom one manjine nad kojom se zgraža".


Svestrana splitska profesorica Magdalena u svojim se pričama dotiče sredovječne mladeži koja živi u simbiozi s roditeljima, nezaposlenih koji se moraju praviti Hrvatinama da bi imali hljeb u rukama, influencerice koja živi svoj instagramski život punim plućima, nauštrb stvarnog života, diplomanticu koja se bori s birokracijom (dišem u škarnicl, uopće me ne provociraju tekstovi o državnim službama), bavi se splitskom ekologijom, navijačima i pogrebnim poduzećima, ambicijama novinarke crne kronike, a njezini su likovi mahom studenti, učenici, budući intelektualci. Oni i jesu ciljana publika autorice koja je, prije svega, strastveni pedagog. Magdalena duboko ćuti nepravdu, a čitatelju je njezina volja da se suoči s nejednakošću gotovo opipljiva. Kad malo razmislim, ova zbirka dušu je dala za nekoga kome su tek tutnuli diplomu u ruke (po mogućnosti - diplomu s filozofskog), tko je uvjeren da svijet čeka upravo njega. Sretan si, ponosan, nepobjediv... Lega moj, "Parazit" će ti sjesti k'o budali šamar - nebo nije granica, snovi koje sanjaš ostvarit će se nekom drugome, nekome čiji ćaća je bitniji od tvog ćaće. Ali, ne očajavaj, život nije siv (Mia Dimšić u srcu), a Magdalenino glavno oružje je humor - preživjet ćeš.

Nakon zbirki poezije, romana za djecu i za mlade, ova zbirka priča naslanja se na moralne dvojbe koje su nam u nasljeđe ostavili Magdalenini "Osvetnici" pa ne čudi što se u meni opet javila bojazan - u rukama neiskusnih čitatelja ova bi knjiga mogla postati opasno oruđe (OK, Magdalena, sad mi je jasno da to radiš namjerno). Naime, dok čita priče nadahnute crnom kronikom i krivim drinama, čitatelj bi se u rekordnom vremenu mogao pretvoriti u kukca - ne onog Kafkinog, koji svoje muke proživljava lišen ljudskog dodira, nego - u nametnika, u stvora koji se hrani tuđom životnom silom. Mogao bi gledati svisoka, mogao bi zaboraviti da se u svakome od nas nalazi svjetlo i tama, da se razlikujemo samo u onome što nas pokreće (skužajte, "Harry Potter i Red feniksa" je bio na televiziji neki dan).


"Parazit" je neka vrsta testa osobnosti, ili bar testa raspoloženja. Ako voliš "Mišolovku" ili "Škrinju", onda si morbidan. Ako voliš "Puccini vs. MC Stojan" ili "A gdje je pečat?", radiš u prosvjeti i mrziš birokraciju. Ako voliš "Kodeks", kao ja, npr., možda si zaljubljen u Zločestog Plavog Dečka. Ako si fan "Way too late" ili "Moji koraki", možda nisi prebolio nekoga. Ako slušaš Kalevalu ili se pitaš otkad Cigani imaju plave oči, tvoji interesi su vrlo raznoliki i voliš se poslužiti onom: "Svijet je mali". Ako si u svakoj priči pronašao nešto za sebe (pa i sebe) - čestitam, čovjek si.

Gledam gola stabla - žive svoj život, ne obadaju se ni na koga, pa ni na upornu imelu koja im krade dušu. Ispod krošnji igraju se djeca. Iznad njih plavo je nebo ("boje vena, boje Dinama"). Držim ovu sivu knjigu u krilu, sklapam korice, poput Pandore - dobro je, zlo je možda na slobodi, ali nada je još uvijek na našoj strani.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...