Preskoči na glavni sadržaj

Parazit by Magdalena Mrčela

Parazit - "1. biol. organizam koji živi na površini ili u tijelu drugoga organizma i iz njega crpi sastojke koji su mu nužni za prehranu; nametnik, 2. pren. onaj koji živi od tuđeg rada, koji živi na tuđi račun; muktaš, gotovan". Kad bismo se igrali asocijacija, na spomen riječi parazit, prvo bi mi na pamet pale loptaste imele koje sišu topole uz Dravu. Vidjela sam ih, nedodirljive. Sišu život iz ogoljenih grana. Vrane im se smiju, a one neumorno sišu.


Ima čudotvorna ljekovita svojstva, kažu. Tjera zle duhove. Iz nekog razloga, Amerikanci se vole ljubiti u njezinoj blizini. Ali, živi na tuđi račun, a nitko ne voli takve. Takve svakodnevno kudimo busajući se u prsa - bolji smo od njih jer, kakvi god da jesmo, bar nismo paraziti. Prilagodljivost jedinki koje parazitiraju mora da je zaintrigirala i splitsku autoricu Magdalenu Mrčela, jer svoju je zbirku od trideset kratkih priča naslovila - "Parazit".

Odlažem knjigu. Ne treba mi sivilo. Znam da je naslov provokacija, ali nasjedam na nju.

Znatiželja je ubila mačku, isto kažu. Kopka me namjera autorice da se uhvati ukoštac s omraženim članovima društva u kojem smo ukorijenjeni. Predgovor Eme Bodrožić-Selak kaže da su u zbirki "istaknuta pitanja većine koja obitava u aktualnoj hrvatskoj društvenoj stvarnosti, a koja se nada životu dostojnome čovjeka unatoč učmalosti žabokrečine u kojoj živi, i često, ponekad i nesvjesno, a ponekad zato jer je lakše ići linijom manjeg otpora, i sama postaje dijelom one manjine nad kojom se zgraža".


Svestrana splitska profesorica Magdalena u svojim se pričama dotiče sredovječne mladeži koja živi u simbiozi s roditeljima, nezaposlenih koji se moraju praviti Hrvatinama da bi imali hljeb u rukama, influencerice koja živi svoj instagramski život punim plućima, nauštrb stvarnog života, diplomanticu koja se bori s birokracijom (dišem u škarnicl, uopće me ne provociraju tekstovi o državnim službama), bavi se splitskom ekologijom, navijačima i pogrebnim poduzećima, ambicijama novinarke crne kronike, a njezini su likovi mahom studenti, učenici, budući intelektualci. Oni i jesu ciljana publika autorice koja je, prije svega, strastveni pedagog. Magdalena duboko ćuti nepravdu, a čitatelju je njezina volja da se suoči s nejednakošću gotovo opipljiva. Kad malo razmislim, ova zbirka dušu je dala za nekoga kome su tek tutnuli diplomu u ruke (po mogućnosti - diplomu s filozofskog), tko je uvjeren da svijet čeka upravo njega. Sretan si, ponosan, nepobjediv... Lega moj, "Parazit" će ti sjesti k'o budali šamar - nebo nije granica, snovi koje sanjaš ostvarit će se nekom drugome, nekome čiji ćaća je bitniji od tvog ćaće. Ali, ne očajavaj, život nije siv (Mia Dimšić u srcu), a Magdalenino glavno oružje je humor - preživjet ćeš.

Nakon zbirki poezije, romana za djecu i za mlade, ova zbirka priča naslanja se na moralne dvojbe koje su nam u nasljeđe ostavili Magdalenini "Osvetnici" pa ne čudi što se u meni opet javila bojazan - u rukama neiskusnih čitatelja ova bi knjiga mogla postati opasno oruđe (OK, Magdalena, sad mi je jasno da to radiš namjerno). Naime, dok čita priče nadahnute crnom kronikom i krivim drinama, čitatelj bi se u rekordnom vremenu mogao pretvoriti u kukca - ne onog Kafkinog, koji svoje muke proživljava lišen ljudskog dodira, nego - u nametnika, u stvora koji se hrani tuđom životnom silom. Mogao bi gledati svisoka, mogao bi zaboraviti da se u svakome od nas nalazi svjetlo i tama, da se razlikujemo samo u onome što nas pokreće (skužajte, "Harry Potter i Red feniksa" je bio na televiziji neki dan).


"Parazit" je neka vrsta testa osobnosti, ili bar testa raspoloženja. Ako voliš "Mišolovku" ili "Škrinju", onda si morbidan. Ako voliš "Puccini vs. MC Stojan" ili "A gdje je pečat?", radiš u prosvjeti i mrziš birokraciju. Ako voliš "Kodeks", kao ja, npr., možda si zaljubljen u Zločestog Plavog Dečka. Ako si fan "Way too late" ili "Moji koraki", možda nisi prebolio nekoga. Ako slušaš Kalevalu ili se pitaš otkad Cigani imaju plave oči, tvoji interesi su vrlo raznoliki i voliš se poslužiti onom: "Svijet je mali". Ako si u svakoj priči pronašao nešto za sebe (pa i sebe) - čestitam, čovjek si.

Gledam gola stabla - žive svoj život, ne obadaju se ni na koga, pa ni na upornu imelu koja im krade dušu. Ispod krošnji igraju se djeca. Iznad njih plavo je nebo ("boje vena, boje Dinama"). Držim ovu sivu knjigu u krilu, sklapam korice, poput Pandore - dobro je, zlo je možda na slobodi, ali nada je još uvijek na našoj strani.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...