Preskoči na glavni sadržaj

S njom je sve počelo

Neki dan na televiziji se prikazivao još jedan od dokumentaraca o Agathi Christi - Agatha Christie: Sto godina Poirota i Miss Marple - snimljen 2020. povodom stote godišnjice objavljivanja njezinog prvog romana, "Zagonetnog slučaja u Stylesu", u kojem se prvi put pojavljuje slavni Hercule Poirot. Posebnu dragost osjećam prema Agathi Christie i njezinim sivim stanicama, i uvijek me oduševe nove spoznaje o njezinom životu i stvaralaštvu. Film je kronološki prikazao neke od njezinih najvažnijih knjiga pa sam ih odlučila zabilježiti i ovdje (pogotovo jer neke još uvijek nisam čitala, ili jesam, pa zaboravila, tako je to s Agathinim krimićima). Pa, ako među vama postoji čitatelj koji još uvijek nije čitao djela književnice kojoj dugujemo čitavi žanr (pa i podžanr - whodunit u seoskoj idili), a kojoj je u djetinjstvu čitanje bilo zabranjeno, izvolite!

Nema na čemu.

Ubojstvo Rogera Ackroyda

Agathine romane sam redovito čitala tijekom ljetnih praznika - bili su savršena razbibriga na ljetni dan, kad sunce upeče i svi pobenave. Slična atmosfera prati i ovaj roman - u idiličnom malom mjestu ubijen je bogati Roger Ackroyd. Srećom, u blizini je i umirovljeni detektiv Poirot! "Ubojstvo Rogera Ackroyda" roman je koji je donio Agathi Christie svjetsku slavu, a obrat u ovom roman nazivaju najnevjerojatnijim obratom u detektivskim romanima.

Ubojstvo u vikarijatu

Da je kolač, Agatha Christie bila bi bara brith, klasični engleski kolač s puno suhog slatkog voća, u kojem se uživa uz šalicu čaja - bar je tako ja zamišljam, a slično zamišljam i Miss Marple, lik znatiželjne usidjelice koji se prvi put pojavljuje u "Ubojstvu u vikarijatu". U romanu dvoje ljudi priznaje počinjenje zlodjela, a Miss Marple - koja je, Agathinim riječima, vedre naravi, ali uvijek očekuje najgore od ljudi - mora otkriti istinu.

Nesreća nevinih

"Zla kuća" i "Nesreća nevinih" romani su koje je autorica smatrala svojim najboljim uratcima. U "Nesreći nevinih" za ubojstvo majke optužen je njezin sin, koji umire u zatvoru prije kraja kaznenog postupka. Iako u blizini nema ni Poirota ni Miss Marple, stanovnici inače mirnog mjesta ukazat će na mogućnost da je optuženik bio nevin i da je ubojica još uvijek među njima. Prije četiri snimljena je nova adaptacija ovog romana u obliku TV serije, a Bill Nighy igra glavnu ulogu. Mogla bih ga pogledati ovih depresivnih siječanjskih dana, jer zagonetke Agathe Christie oduvijek zabavljaju i opuštaju moj um, koliko god to čudno zvučalo.


Ubojstvo u Orient Expressu 

Jedna od najpopularnijih knjiga Agathe Christie, s najviše ekranizacija, upravo je "Ubojstvo u Orient Expressu". Neki ga nazivaju remek djelom, proučava se i na pravnim fakultetima u sklopu određenog kaznenopravnog instituta, a postavlja uvijek aktualno pitanje - smije li čovjek uzeti pravdu u svoje ruke? Kenneth Branagh svojom je adaptacijom Agathu Christie ponovno obasjao svjetlima reflektora, ali meni se film nije svidio - ipak mi je verzija s Davidom Suchetom draža.

Deset malih crnaca

Svaki obožavatelj Agathe Christie ima svoj "prvi Agathin roman koji je čitao" i "omiljeni Agathin roman". Moj prvi je "Tragedija u tri čina", a omiljeni "Deset malih crnaca", brutalni roman u kojem nema detektiva ni dežurnih usidjelica, a desetoro ljudi pozvano je na osamljeni otok, gdje umiru, jedan po jadan. Nasilan, klaustrofobičan, tko ga ne bi volio!


Zavjesa 

Definitivno nisam pročitala "Zavjesu", roman u kojem umre Poirot (nije spoiler, to je općepoznato!) pa sam si ga jučer pribavila u antikvarijatu, zlu ne trebalo! Napisan je za vrijeme Drugog svjetskog rata, bio je čuvan u bankarskom sefu, a objavljen je četiri mjeseca prije smrti Agathe Christie, koja je umrla na današnji dan 1976. Nije li prikladno pročitati koji njezin redak već danas?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...