Sloboda - kakva čudna, neopipljiva stvar. Tu je, trepneš, pa je nema. Trudim se prepoznati ju u svakom danu, pozdraviti ju svojim kretnjama, cijeniti ju svojim djelima. Možda je Bogom dana, ali svijet ju nemilosrdno kida od nas, ponekad nam ostavlja tek mrvice.
Za vrijeme studija bila sam opsjednuta penalnim sustavom - gledala sam dokumentarce o američkim zloglasnim zatvorima, čitala o uvjetima u našima, a posjet požeškoj ženskoj kaznionici nikad nisam zaboravila. Još vidim lica žena koje sanjaju o slobodi, zaključane. Neke krive, neke nevine, neke bez izbora, neke napokon zaštićene - sve osuđene (čula sam da Marina Vujčić piše knjigu o ženi osuđenoj za usmrćivanje supruga - #jedvačekam!). Knjiga koju ovog mjeseca čitamo u čitateljskom klubu podsjetila me na izrečene im osude, i na krhku slobodu.
U srednjem vijeku žene nisu prosto zatvarali, nego su ih nazivali vješticama, mučili ih i javno ih ubijali. U 19. stoljeću, pak, čovječanstvo je pronašlo civiliziranije, suptilnije, kreativnije načine za mrcvarenje žena. Dovoljan je bio potpis oca, brata ili supruga i žena bi bila osuđena na život u psihijatrijskoj ustanovi. Prisilno hranjenje i sakaćenje, eksperimentalno liječenje bez pristanaka pacijentica, lobotomije (jeste li znali da je liječnik koji ju je osmislio dobio Nobelovu nagradu za svoje postignuće?), šok tretmani, zlostavljanje svake vrste i dani provedeni u samici svaku bi ženu izludili, pa je žena 19. stoljeća morala dobro birati svoje bitke (hvala Nellie Bly na izvještaju!). Ispadi kao što je nekonvencionalno oblačenje ili nošenje neuobičajene frizure, odbijanje ponuda za udaju, panični napadi ili PTSP, muževa nevjera, vjera ili materinji jezik različit od muževog, politički aktivizam - sve su to bili razlozi da se ženu proglasi luđakinjom, a država se nije štela mešat.
U debitantskom romanu Victorije Mas, "Bal luđakinja" upoznajemo luđakinje iz pariške bolnice Salpetriere (mnogi slavni liječeni su u toj, danas sveučilišnoj bolnici, a poznata je i po tome što su u njoj umrle Josephine Baker i Lady Diana), a ponajbolje devetnaestogodišnju Eugenie, koja je ondje smještena jer tvrdi da vidi duhove. "Šesto čulo susreće Let iznad kukavičjeg gnijezda", netko je, vjerodostojno, opisao ovaj povijesni roman. Osim Eugenie, protagonistica romana je i glavna bolničarka bolnice, Genevieve, koja je, za razliku od slobodoumne i intuitivne Eugenie, uskogrudno okrenuta znanosti otkad je izgubila svoju voljenu sestru Blandine. Genevieve simbolizira hladne zidove Salpetrierea, a Eugenie svijet koji postoji iza njih. Da žena ženi ne mora biti vuk, nego utjeha i inspiracija za promjenu dokazala je Victoria Mas ovom čudnovatom pričom o mračnom utočištu na kraju grandioznog Grada Svjetla.
"Bolest dehumanizira; pretvara te žene u marionete na milost i nemilost pretjeranih simptoma, mekane lutke u rukama liječnika koji njima manipuliraju i pregledavaju im sve nabore kože, znatiželjne zvijeri koje zanima samo klinički pristup. One više nisu supruge, majke ili mlade djevojke, nisu žene koje pazimo ili cijenimo, nikada neće biti žene koje želimo ili volimo: one su bolesnice. Luđakinje. Promašaji. A njezin je posao u najboljem slučaju da ih liječi, u najgorem da ih drži zatvorene u pristojnim uvjetima."
Stil mlađahne (generacijo moja, čujem nebeski znak!) francuske autorice nije naročit, likovi imaju potencijala (Genevieve mi se osobito svidjela), fabula jest predvidljiva, ali povijesni kontekst me itekako zainteresirao. Autorica si je dala truda i raspisala cameo uloge za stvarne povijesne ličnosti s kraja 19. stoljeća - što je priču učinilo, ako ništa drugo, važnom. Primjerice, već na početku romana čitatelj saznaje o doktoru Charcotu, kojeg povijest pamti kao oca moderne neurologije. Doktor Charcot stručnjak je za žensku histeriju, a poznat je po mondenim predavanjima na kojima bi pariškoj kremi pokazivao hipnotizirane pacijentice Salpetrierea. Osim po predavanjima, za koja se tražila karta više, poznat je i po korizmenom balu, Balu luđakinja, na kojem bi fino sređene pacijentice psihijatrijske bolnice, vazda odvojene od vanjskog svijeta, imale priliku paradirati ispred buržoazije koju su mentalne bolesti sablažnjavale, ali i oduševljavale. Osim doktora Charcota, Parizom su kročili i autor i izdavač "Knjige o duhovima", Allan Kardec i Pierre-Gaetan Leymarie, plesačica Jane Avril (na naslovnici romana, pak, ako se ne varam, pleše Loie Fuller), ali i fotograf Albert Londe, koji je izradio čitavu seriju fotografija pacijentica iz Salpetrierea. Stvarni likovi čitatelja podsjećaju na stvarnu patnju koja je utisnuta u nijeme zidove nekoć prenapučenih ustanova i zato ovu knjigu valja pročitati - prepustiti joj se, govoriti o njoj, osjetiti sućut, odati počast.
"Preklinjem vas, izbacite me iz kuće, pošaljite me u Englesku, nije važno kamo - samo ne ovdje."
"Ti se zoveš Clery. Kamo god pošla, nosit ćeš naše prezime. Samo ovdje nećeš ga obeščastiti."
"Tata!"
Kad je osamdesetih godina 20. stoljeća došlo do zatvaranja psihijatrijskih bolnica, Europa se našla u novoj vrsti problema. Zahvaljujući Margaret Thatcher, u Ujedinjenom Kraljevstvu brojni pacijenti, koji su desetljeća proveli unutar ustanova, našli su se na ulici, bez ikoga tko bi o njima brinuo, bez osnovnih znanja i vještina o vođenju kućanstva. Osim njih, i osobe, koje su bez precizne dijagnoze desetljeća provele iza rešetaka, našle su se u vanjskom svijetu, ne znajući što učiniti s novostečenom slobodom. O jednoj takvoj osobi pisala je Maggie O'Farrell u romanu "The Vanishing Act of Esme Lennox".
Roman ima dvije pripovjedne linije, a naposljetku se pojavljuje i treća. Ne želim otkrivati previše, ali mogu reći da najprije upoznajemo Esme koja se pita kada je sve počelo. Esme se rodila u škotskoj aristokratskoj obitelji, a odgajali su je strogi roditelji. Esme voli svoju sestru, ali nije kao Kitty - Kitty nosi rukavice u svakoj prilici i ponaša se kako priliči jednoj dami, dok je Esme sanjar, butnovnica koja želi živjeti po svojim pravilima. Nakon obiteljske tragedije i uslijed Esmeinog neprihvatljivog načina nošenja s traumom, obitelj šesnaestogodišnju Esme prepušta na milost i nemilost psihijatrijskoj ustanovi Cauldstone. Šezdeset godina kasnije (60!), Cauldstone se zatvara, a upravitelj ustanove nastoji pronaći najbližu Esmeinu obitelj - nalazi je u Iris Lockhart, unuci Esmeine sestre Kitty. Samo, Iris nikad nije čula za Euphemiju Lennox (hm, pitam se ima li njezino prezime veze sa zlokobnom Lennox Castle Hospital u Glasgowu?) ilit Esme, a njezina je baka (još uvijek živa, ali opterećena Alzheimerovom bolešću) uvijek tvrdila da je jedino dijete svojih roditelja.
"And Esme sees what might be. She shuts her mouth, closes her throat, folds her hands over each other and she does the thing she has perfected. Her speciality. To absent yourself, to make yourself vanish. Ladies and gentlemen, behold. It is most important to keep yourself very still."
Iris, neovisna žena današnjice, odvodi Esme u njezin dom iz djetinjstva, koji priziva živa sjećanja, dok Iris ekshumira obiteljske tajne. Iako Maggie O'Farrell poseže za fikcijom da bi prikazala određeni povijesni kontekst, zahvaljujući njezinoj vještini portretiranja likova ova se knjiga čita gotovo kao autobiografija - glasovi dviju žena, naoko različitih, a opet, zrcalno sličnih, jasni su, prepoznatljivi, transcendentalni. Volim pisce koji su strpljivi sa svojim likovima, a Maggie O'Farrell to jest. Muha slijeće na tanjur, zastori se njišu na propuhu, kazaljka na satu otkucava sekunde, ubrus se spušta na stolicu, hladni zrak zagolica članke nečijih nogu, olovka grebe po papiru - ondje smo, sjedimo do Esmeinih nogu, u prašini, nevoljko, jer pretpostavljamo kraj, on je neizbježan.
"Where does the hand become the wrist? Where does the shoulder become the neck? She will often think that this was the moment that tipped it, that if there was ever a point at which she could have changed things, this was it, when she was turning round and round beneathe a chandelier on New Year's Eve."
"Esme sees her father stoop briefly over the drinking fountain, wipe his mouth with his handkerchief, then walk away over the chess squares of marble towards the door. 'Don't leave me here!' she cries out. 'Please! Please don't. I'll be good, I promise.'
Before the nurse takes her arm again, before another nurse materialises to tako the other, before they have to pick her up and carry her away, Esme sees her fatherthrough the glass of the doors. He descends the steps, he button his coat, he puts on his hat, he glances up towards the sky, as if checking for rain, and then he disappears."
Sloboda - kakva čudna, neopipljiva stvar. Čudna i nama dokučiva tek u trenutku u kojem nestaje. No, ove nas knjige uče da na svijetu ima još gorih stvari. Više od rešetki bole izdaja i prijezir onih kojima smo vjerovali, koje smo voljeli - naše obitelji. Oni ostavljaju pustoš i nemir u našim srcima i tjeraju nas da preispitujemo sve, i ono što smo bili, i ono što jesmo, i ono što bismo mogli postati.
Historia est magistra vitae, čovječanstvo se mijenja, ali duša čovjeka nije se promijenila. Još uvijek je djetinje naivna, još uvijek potrebita, još uvijek sanja o slobodi koja se stječe zagrljajem, još uvijek je gladna i žedna ljubavi - i uvijek će biti, čak i kad ju opasaju zidine, bile one vidljive ili oku skrivene.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)