Iako sam svoju buntovna-i-načitana-tinejdžerica personu osmislila po liku Kat Stratford, protagonistici filma "10 things I hate about you", moderne verzije njegove drame "Ukroćena goropadnica", nisam baš tako rano spoznala genij Williama Shakespeara. Njegova vještina pisanja prirasla mi je k srcu tek u srednjoj školi, na satu hrvatskog jezika. Čitali smo Shakespearove sonete, dečki su kolutali očima, a ja sam pomislila da ti soneti opisuju ljubav onakvu kakva jest - osjećaj privrženosti koji se opire svim nesavršenostima.
"Božicu nikad ne vidjeh da hodi,
–A moja draga ide samo tlima;
Tako mi neba, ipak divna mi je,
I nijedna joj druga ravna nije."
Pitala sam se, koja je to mila djeva očarala velikog barda iz Stratforda na Avonu? Kojoj se to čarobnici dodvoravao ovim stihovima? Maggie O'Farrell, književnica koju svojataju Irci, ali i Škoti, otišla je korak dalje od mene i moje opsesije Shakespearovom romantikom - otkad je u srednjoj školi čula da je Shakespeare imao sina koji se zvao Hamnet (u elizabetansko doba, Hamlet i Hamnet bile su inačice istog imena), postala je opsjednuta tim imenom i mogućnošću da je upravo taj dječak nadahnuo, po njezinom mišljenju, najbolju Shakespearovu dramu, onu o tragičnom danskom kraljeviću - Hamletu.
Ponukana minoriziranjem činjenice da je veliki Shakespeare imao dvije kćeri i sina, kojeg je morao pokopati, ali i obezvrjeđivanjem uloge njegove supruge Anne Hathaway (koju povijest zove tim imenom, iako se većinu života prezivala Shakespeare!) od strane povjesničara, započela je pisanje romana "Hamnet".
Pripovijedanje započinje ljetnim jutrom 1596. u Stratfordu. Jedanaestogodišnji Hamnet hodi po kući u Ulici Henley, smještenoj tik do kuće u kojoj je rođen William, traži pomoć odraslih, jer se njegova sestra blizanka, Judith, ne osjeća dobro. Štoviše, mori ju groznica, a oteklina na njezinom vratu podsjeća na zadah bubonske kuge s kojom se Engleska bori već dugo. Susreće samo djeda, Johna Shakespeara, cijenjenog gradskog rukavičara, mrzovoljnog starca, jer majka je u Hewlandsu, na imanju svog brata, na kojem brine o vrtu ljekovitog bilja Umjesto linearno ispričane priče o bolovanju Shakespearove djece, Maggie O'Farrell, nakon prikaza kućanstva Shakespearovih, nenametljivo čitatelja vraća u prošlost - u dan prvog susreta mladog učitelja latinskog i djeve Agnes. Ime Williama Shakespeara u "Hamnetu" uopće nije spomenuto (on je učitelj, sin, brat, ženik, otac, suprug, glumac), a Anne Hathaway autorica je prekrstila u Agnes, ime kojim ju je u svojoj oporuci zazvao njezin otac, dajući joj tako nov život i poštovanje kakvo zaslužuje.
Od prvog susreta, osamnaestogodišnji je učitelj očaran dvadesetšestogodišnjom crnokosom sokolaricom koja miriše na ružmarin i život živi po snažnoj intuiciji. Jedno u drugome prepoznaju čudesnost i drskost koju svijet prezire i ne razumije - između njih rađa se ljubav, ali i troje djece. Njihov je odnos nježan, senzualan, partnerski, no, u vrijeme kad se Agnesin suprug nalazi na radu u Londonu, u njihovom se domu zbiva najpotresniji događaj koji se roditeljima može dogoditi, a koji, usprkos visokoj stopi smrtnosti djece u to doba, ostavlja trag na njima.
Lik tajanstvene Agnes glavni je razlog zašto valja posegnuti za ovom knjigom. Neobična žena koja umije drugima čitati misli, koja predosjeća oluju, koja poznaje ljekovita svojstva ovčjeg loja, uvarka od šipka ili praha samljevene rutvice - drukčija od drugih - prirast će čitateljevom k srcu, onako kako mora da je prirasla Williamovom. "Tanahni veo između svjetova" sveprisutan je u njezinom životu, i čini se kao da je navikla na smrt, da je oguglala, ali bol zbog gubitka djeteta ne može se mjeriti ni sa čim. Agnes je izgubljena, očajna, "neusidrena". Sve oko nje vene, "vrijeme ide samo u jednom smjeru", a njezin voljeni u Londonu je, kući se ne vraća, ostavlja ju da boluje osamljena, ili joj se bar tako čini.
Ovaj predivni primjerak povijesne fikcije priča je o obitelji, o snažnoj prisutnosti koju predstavlja svaki njezin član, i neutješnom gubitku kojeg svatko oplakuje na svoj način. Maggie O'Farrell se poslužila s tek nekoliko poznatih činjenica o Shakespearu i obogatila priču o njemu svojim "dokonim naklapanjima", ali ova knjiga funkcionirala bi i da nije riječ o obitelji najpoznatijeg dramatičara svih vremena. Maggie O'Farrell spretno je izbjegla spomenuti njegovo ime i prezime, i učinila ovu priču univerzalnom i vječnom. Ovo dirljivo štivo o ljubavi, u kojem se sanjivo isprepliću život i smrt, umotano je u najfinije engleske tkanine, ogrijano je ognjištem tudorskih zdanja, posuto je laticama kozje krvi - jednom kad ga pročitate, nikad ga nećete zaboraviti.
"Nije joj jasno. Ona koja čuje mrtve, neizgovoreno, nepoznato, koja može dodirnuti čovjeka i slušati kako mu se žilama provlači bolest, može osjetiti mračan i baršunast pritisak tumora na plućima ili jetri, koja čovjeku može čitati iz oka i srca onako kako neki čitaju iz knjige. Ona ne može pronaći, ne može locirati, duh vlastitog djeteta.
Čeka na tim mjestima, naćuljenih ušiju, pretražuje po zvukovima i željama i nezadovoljstvu drugih, bučnijih, bića, ali ga ne čuje, ne čuje onoga kojega jedinog želi čuti. Nema ničega. Samo tišina.
No Judith ga čuje u šumu metle na podu. Vidi ga u letu ptice preko zida. Pronalazi ga u pokretu konjske grive, u lupkanju tuče po oknu, u vjetru koji rukom ulazi u dimnjak, u šuštanju trske od koje je izradila krov od svojeg utočišta.
Ne govori ništa, dakako. Te spoznaje čuva u sebi. Sklapa oči, dopušta si da nijemo, u mislima, kaže: vidim te, čujem te, gdje si?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)