All you need is love

Držim uokviren notni zapis Beatlesove "All you need is love" na ljubljenoj polici s knjigama. Zapravo, držala sam ga do nekidan, kad je, ničim izazvan, pao s police i razbio se. Nisam praznovjerna žena, ali svejedno sam danima razmišljala o tom omenu. Što ako ljubav nije dovoljna?

Ako je ljubav sve što trebam, zašto u zadnje vrijeme želim pobjeći iz svoje kože? Zašto mi se čini da će me svijet pregaziti, da se ne znam nositi s odgovornostima i omanjim preprekama u ovoj igri života? Zašto mi smeta žamor, zašto se sve više povlačim u sebe? Je li to normalno? Zašto sam toliko tjeskobna, nesigurna, nevesela?

Lijepa književnost je moj životni guru - od Matta Haiga sam naučila da čak ni depresija ne traje zauvijek, iz "Hamneta" sam naučila da nisu vremena u kojima živimo izazovna onoliko koliko mi mislimo (uvijek može gore!), stolareva kći iz Segeta poučila me da je u redu uživati u samoći, pa sam se, logičnim slijedom, počastila knjigom Elif Shafak "Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela" u potrazi za odgovorima. Jedna klupa, jedna coffee to go, i jedna ja - samo, Elif Shafak tvrdi da i povlačenje u sebe nosi određene zamke. U ovoj knjizi pita se - kako ostati angažiran i uspjeti sačuvati mentalno zdravlje?

"Priče nas spajaju, neispričane priče drže nas razdvojenima."

Već i ptice na grani znaju da je Elif Shafak mila pripovjedačica i gorljiva aktivistkinja. Iako se glede nekih stvari naša mišljenja razilaze, smatram njezino mišljenje itekako relevantnim, jer riječ je o intelektualki koja je rođena u Francuskoj, koja je odrasla u Turskoj, a danas živi u Velikoj Britaniji. Elif piše o šutnjama, o onima na marginama, o narcizmu kao kolektivnoj crti kojom se kompenziraju osobne frustracije, mane i neuspjesi, o tjeskobi i nedostatku vjere u bolje sutra. Tvrdi da su zbunjenost i preplavljenost informacijama sad način života, ali hrabro se hvata u koštac s analizom problema. Ja? Ja sam ponekad i samoj sebi too much, i, priznajem, najčešće nastojim ignorirati stvarnost, pa se divim ovoj autorici koja ima uvid u nerede u SAD-u, u Turskoj, u Mađarskoj, u svaki pokret za borbu za građanska prava.

"Biti lišen glasa znači biti lišen utjecaja na vlastiti život."

"Domovine koje smo ostavili slične su zakletvama koje smo dali kao djeca."

Iz eseja koji divno spaja autoričinu biografiju i misli velikana kao što su Doris Lessing, Soren Kierkegaard, Maya Angelou i dr. otkrivamo da Elif Shafak svu nadu polaže u pripovijedanje i književnost kao alat za stvaranje boljeg sutra, za produkciju empatije i optimizma. Ipak, ja sam se uhvatila jedne crtice iz njezinog života (oh, kako volim te njezine crtice!) - one o baki koja brine o unuci da bi se njezina razvedena i nezaposlena kći školovala.

"Ne zahvaljuj mi", rekla je. "Usredotoči se na to da poboljšaš život svoje kćeri. Svi mi nasljedujemo svoje okolnosti i poboljšavano ih za sljedeći naraštaj. Ja sam dobila slabo obrazovanje, željela sam da tebi bude bolje. Sad se ti moraš pobrinuti da tvoja kći ima više od tebe. Nije li to prirodno u svijetu?"

Zatvorila sam knjigu, i dalje preplavljena emocijama. Svijet se nije promjenio, a ja se nisam naučila boriti s njim. Možda ovaj naslov predstavlja samo retoričko pitanje, a ne uputu za preživljavanje. Možda su Lennon i McCartney bili u pravu. Možda ću kupiti ljepilo, popraviti okvir, možda ću i dalje vjerovati da je ljubav sve što trebam, da bi moj svijet bio lijepo mjesto, ali i da bi naš svijet bio ljepše mjesto.