Preskoči na glavni sadržaj

Nekako s proljeća

Korizma je počela, prigodno se čita Flannery O'Connor. Čitam njezine rečenice kao pokoru, čitam ih nekoliko puta zaredom, ljepljive su kao katran. Volim tu masnu ružnoću za kojom ona poseže da bi ukazala na potrebu za promjenom u našem poretku. Volim - I'm weird that way.

Za one koji ne poznaju njezin lik i djelo, reći ću da je riječ o neokrunjenoj kraljici američkog Juga, odnosno southern gothica. Ženski William Faulkner - nazivali su ovu pobožnu i stidljivu ženicu koja je 1964. umrla u 39. godini od lupusa. Neobična književnica, poznata kao kratkopričaš, obožavala je majonezu, iz hira je uzgajala paunove, i bila je rasist (so they say). Nikad nije glasno sudjelovala u raspravama niti čitala svoja djela naglas, a u svom pismu toliko je provokativna!

Tar water = a cold infusion of tar in water formerly regarded as a cure-all.


Roman "Siloviti prisvajaju nebo" drugi je i zadnji roman Flannery O'Connor, objavljen 1960. Na njegovim prvim stranicama čitatelj saznaje da je četrnaestogodišnji dječak Francis Marion Tarwater ostao sam - njegov praujak, stari Tarwater, umro je za kuhinjskim stolom. Prije smrti, stari mu je povjerio dvije zadaće - da ga pokopa kako Bog zapovijeda i da krsti imbecilno dijete njegovog nećaka Raybera. Naime, mladi je Tarwater nakon smrti svoje majke bio u skrbništvu svog ujaka Raybera, gradskog učitelja, od kojeg ga je oteo stari Tarwater, samoprozvani prorok, da bi ga poučio proroštvu i životu u vjeri. Nakon smrti staroga, mladi Tarwater odlučuje sam sebi odabrati sudbu, pa zapali kuću, ostavivši starog ondje, i uputi se u grad. Rayber, koji živi sa ženom iz socijalnog i mentalno zaostalim dječakom Bishopom, dobiva drugu šansu - priliku da preodgoji Tarwatera.

Čini mi se pomalo blesavim opisivati fabulu u romanu čiji gusti, tmasti tekst krije slojeve nad kojima bismo se mogli sablažnjavati godinama, koji obiluje grubo izrečenim metaforama i provocira čitatelja svojom grotesknošću. Stari Tarwater poznaje samo jednu Istinu - svi smo rođeni na sliku Božju i naš život je Božji. On zna da je život vjernika težak, ali potpuno mu je predan. Svojim poslanjem na Zemlji smatra odgoj Tarwatera po vjerskom nauku, a Raybera smatra zlim buntovnikom, predvodnikom američkog nihilizma koji kroji život po svojim pravilima. Rayber predstavlja dobrog Amerikanca - radi vrijedno, budi svoj, dream big, bit će ti kako si napraviš.


I stari Tarwater i Rayber krajanje su neprivlačni likovi, ali sporedni likovi, jer mladi Tarwater je protagonist, njegova duša je u pitanju. Od njega se očekuje donošenje konačne odluke - hoće li pobjedu izvoljevati vjerski fundamentalizam ili racionalizam koji se temelji na sebeljublju, hoće li postati prorok ili će poći linijom manjeg otpora.

"Ne možeš živjeti sa mnom i upropastiti još jedno dijete. Ovo će biti odgojeno tako da živi u stvarnome svijetu. Othranit ću ga da očekuje samo ono što sam može postići. On će biti svoj spasitelj. Bit će slobodan!"

"Siloviti prisvajaju nebo", prije svega, kritika je Amerike, i njezinog No-God-no-worries-way-of-lifea. Rayber vjeruje u ljubaznost kao politiku za preživljavanje, ljubavi se strahovito boji, a postojanje Bishopa koristi za argument da Bog ne postoji, koristi prisustvo zla u svijetu za izgovor da živi po svom. Stari Tarwater, pak, život koji je dan imbecilnom djetetu vidi kao znak Božje providnosti - dječak je zaštićen, Rayber ga ne može poučiti svojim izopačenim vrijednostima. Stari Tarwater svoju kršćansku ljubav pokazuje prema Bishopu upravo povjeravajući Tarwateru njegovo krštenje - spoznati Istinu važnije je od ičega. No, je li doista? Može li ono što je snašlo Bishopa biti opravdano krštenjem, i može li siloviti Tarwater prisvojiti nebo nakon onoga što je učinio? 

"...ja ti neću držati propovijedi. Neću ti reći da ne lažeš. Neću ti reći ništa nemoguće. Samo ću ti reći ovo: ne laži kad ne moraš. Inače ti nitko neće vjerovati kad budeš morao."


Flannery O'Connor drska je u svojoj kritici, a samouvjerena u svojoj katoličkoj vjeri. Ostavlja snažan dojam, a njezin stil pisanja zaista jest one of a kind. Čitajući njezine rečenice čitatelj ima dojam da mu netko čeprka po mozgu, pa se svim silama trudi zauzeti moralni stav, prepoznati zlo, opredijeliti se između starog fanatika i modernog self-help učitelja. Izbor nije težak - ta svi žele živjeti američki san, a vjernici su mazohisti!

Nemoj spominjati ni grijeh ni vraga, neugodno je, kvariš nam doživljaj. Psst, moli se u skrovitosti, kako ti je i rečeno. Nemoj tvrditi da ima Boga kad u našoj blizini bijesni rat. Budi normalan, zašto se ograničavaš, budi dobar prema drugima, budi blag prema sebi - jesu li to zapovjedi po kojima živimo, ili život u vjeri podrazumijeva puno više od toga? Kad zatvoriš vrata svoje sobe, što činiš? Brineš li više o svom obrazu, dojmu koji ostavljaš, o svojoj vanjštini, o svojoj istini, ili o svojoj duši? - that is the question.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...