Preskoči na glavni sadržaj

Nekako s proljeća

Korizma je počela, prigodno se čita Flannery O'Connor. Čitam njezine rečenice kao pokoru, čitam ih nekoliko puta zaredom, ljepljive su kao katran. Volim tu masnu ružnoću za kojom ona poseže da bi ukazala na potrebu za promjenom u našem poretku. Volim - I'm weird that way.

Za one koji ne poznaju njezin lik i djelo, reći ću da je riječ o neokrunjenoj kraljici američkog Juga, odnosno southern gothica. Ženski William Faulkner - nazivali su ovu pobožnu i stidljivu ženicu koja je 1964. umrla u 39. godini od lupusa. Neobična književnica, poznata kao kratkopričaš, obožavala je majonezu, iz hira je uzgajala paunove, i bila je rasist (so they say). Nikad nije glasno sudjelovala u raspravama niti čitala svoja djela naglas, a u svom pismu toliko je provokativna!

Tar water = a cold infusion of tar in water formerly regarded as a cure-all.


Roman "Siloviti prisvajaju nebo" drugi je i zadnji roman Flannery O'Connor, objavljen 1960. Na njegovim prvim stranicama čitatelj saznaje da je četrnaestogodišnji dječak Francis Marion Tarwater ostao sam - njegov praujak, stari Tarwater, umro je za kuhinjskim stolom. Prije smrti, stari mu je povjerio dvije zadaće - da ga pokopa kako Bog zapovijeda i da krsti imbecilno dijete njegovog nećaka Raybera. Naime, mladi je Tarwater nakon smrti svoje majke bio u skrbništvu svog ujaka Raybera, gradskog učitelja, od kojeg ga je oteo stari Tarwater, samoprozvani prorok, da bi ga poučio proroštvu i životu u vjeri. Nakon smrti staroga, mladi Tarwater odlučuje sam sebi odabrati sudbu, pa zapali kuću, ostavivši starog ondje, i uputi se u grad. Rayber, koji živi sa ženom iz socijalnog i mentalno zaostalim dječakom Bishopom, dobiva drugu šansu - priliku da preodgoji Tarwatera.

Čini mi se pomalo blesavim opisivati fabulu u romanu čiji gusti, tmasti tekst krije slojeve nad kojima bismo se mogli sablažnjavati godinama, koji obiluje grubo izrečenim metaforama i provocira čitatelja svojom grotesknošću. Stari Tarwater poznaje samo jednu Istinu - svi smo rođeni na sliku Božju i naš život je Božji. On zna da je život vjernika težak, ali potpuno mu je predan. Svojim poslanjem na Zemlji smatra odgoj Tarwatera po vjerskom nauku, a Raybera smatra zlim buntovnikom, predvodnikom američkog nihilizma koji kroji život po svojim pravilima. Rayber predstavlja dobrog Amerikanca - radi vrijedno, budi svoj, dream big, bit će ti kako si napraviš.


I stari Tarwater i Rayber krajanje su neprivlačni likovi, ali sporedni likovi, jer mladi Tarwater je protagonist, njegova duša je u pitanju. Od njega se očekuje donošenje konačne odluke - hoće li pobjedu izvoljevati vjerski fundamentalizam ili racionalizam koji se temelji na sebeljublju, hoće li postati prorok ili će poći linijom manjeg otpora.

"Ne možeš živjeti sa mnom i upropastiti još jedno dijete. Ovo će biti odgojeno tako da živi u stvarnome svijetu. Othranit ću ga da očekuje samo ono što sam može postići. On će biti svoj spasitelj. Bit će slobodan!"

"Siloviti prisvajaju nebo", prije svega, kritika je Amerike, i njezinog No-God-no-worries-way-of-lifea. Rayber vjeruje u ljubaznost kao politiku za preživljavanje, ljubavi se strahovito boji, a postojanje Bishopa koristi za argument da Bog ne postoji, koristi prisustvo zla u svijetu za izgovor da živi po svom. Stari Tarwater, pak, život koji je dan imbecilnom djetetu vidi kao znak Božje providnosti - dječak je zaštićen, Rayber ga ne može poučiti svojim izopačenim vrijednostima. Stari Tarwater svoju kršćansku ljubav pokazuje prema Bishopu upravo povjeravajući Tarwateru njegovo krštenje - spoznati Istinu važnije je od ičega. No, je li doista? Može li ono što je snašlo Bishopa biti opravdano krštenjem, i može li siloviti Tarwater prisvojiti nebo nakon onoga što je učinio? 

"...ja ti neću držati propovijedi. Neću ti reći da ne lažeš. Neću ti reći ništa nemoguće. Samo ću ti reći ovo: ne laži kad ne moraš. Inače ti nitko neće vjerovati kad budeš morao."


Flannery O'Connor drska je u svojoj kritici, a samouvjerena u svojoj katoličkoj vjeri. Ostavlja snažan dojam, a njezin stil pisanja zaista jest one of a kind. Čitajući njezine rečenice čitatelj ima dojam da mu netko čeprka po mozgu, pa se svim silama trudi zauzeti moralni stav, prepoznati zlo, opredijeliti se između starog fanatika i modernog self-help učitelja. Izbor nije težak - ta svi žele živjeti američki san, a vjernici su mazohisti!

Nemoj spominjati ni grijeh ni vraga, neugodno je, kvariš nam doživljaj. Psst, moli se u skrovitosti, kako ti je i rečeno. Nemoj tvrditi da ima Boga kad u našoj blizini bijesni rat. Budi normalan, zašto se ograničavaš, budi dobar prema drugima, budi blag prema sebi - jesu li to zapovjedi po kojima živimo, ili život u vjeri podrazumijeva puno više od toga? Kad zatvoriš vrata svoje sobe, što činiš? Brineš li više o svom obrazu, dojmu koji ostavljaš, o svojoj vanjštini, o svojoj istini, ili o svojoj duši? - that is the question.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...